Boris Dežulović: Sosin izbor

Nije, naime, u povijesti svijeta bilo mnogo bjednijih i tužnijih paradržavica, u potpunosti ovisnih o svome moćnom gospodaru, kao što je to bila NDH – mala, ušljiva gubernija koja je i nastala kratkim telefonskim pozivom njemačkog ministra vanjskih poslova jednom hrvatskom emigrantu u Italiji. NDH je zamišljena, utemeljena i postojala samo i isključivo zbog njemačkih strateških interesa. Što bi rekao mladi hrvatski povjesničar Josip Šimunić, "Njemačka se vodila svojim interesima i to je u redu." S radosnim "Za dom spremni" na usnama ustaše su tako radili za njemačke interese, ratovali za njemačke interese i ginuli za njemačke interese, jednako su za njemačke interese slali hrvatske Židove u Auschwitz i hrvatske vojnike na Staljingrad. Za Šimunića i Njih Hrvate, međutim, to nikad nije bila "sramotna odluka".

AUTOR: Boris Dežulović
OBJAVLJENO: 17.05.21 u 17:14
https://bit.ly/3uWj7yn
Koliko ja shvaćam, ovaj dečko nema puno veze s Njemačkom, osim što ondje igra. Meni to nema smisla. Njemačka nije napravila ništa pogrešno, vodila se svojim interesima i to je u redu. Ali razočaravajuće je. To je sramotna odluka – tako je bivši hrvatski reprezentativac Josip Joe Šimunić u izjavi za portal CroatianSports ocijenio izbor mladog nogometaša Borne Sose, koji je na užas domaće nogometne javnosti i gnjev navijača hrvatske reprezentacije – pardon, "repreztacije" – uzeo njemačko državljanstvo i stavio se na raspolaganje selektoru Elfa Joachimu Löwu, jednostavno objasnivši svoj izbor kao "poslovnu odluku".

"Što za njega znači poslovna odluka? Ne mogu reći koliko sam razočaran, ali što se tu može učiniti?" jedva susprežući svoj pravedni gnjev procijedio je Joe. "Toliko je Hrvata dalo svoje živote za ovu zemlju i zastavu, a on donese ovakvu odluku!"

Na stranu sad što je ideju Borne Sose da naciju i državljanstvo – "zemlju i zastavu" – bira kao "poslovnu odluku" gotovo jednodušno osudila javnost zemlje u kojoj nacija, državljanstvo, "zemlja i zastava" već trideset godina i nisu ništa drugo nego uhodani posao: cijela Republika Hrvatska, zajedno s pripadajućom ikonografskom kič galanterijom, od stoljeća sedmog do Domovinskog rata, grba i zastave, samo je jedan veliki – i, za ovu priliku manje važno, sumnjiv i dosta katastrofalno neuspješan – poslovni projekt. Domovina Holding d.o.o., kako je tu stvar herojskih devedesetih nazvao mlađi sin utemeljitelja firme, možda ste i čuli za njega, Stjepan Tuđman se zove.

Ako je i nogomet samo posao, holding, baš poput Domovine – a jest – odluka mladog nogometaša nije lišena logike. Istina, za razliku od države koju predstavlja, hrvatska Repreztacija uopće nije loša: dva puta igrala je u polufinalu svjetskog prvenstva, od čega jednom i u finalu. U odnosu na njemački Elf – koji je u posljednjih sedamnaest Mundijala dvanaest puta igrao u polufinalu, od toga osam puta u finalu, a četiri puta postao prvak svijeta – Hrvatska je, međutim, poput nekog obećavajućeg startupa iz garaže u odnosu na Daimler AG. Ili, da upotrijebimo Hrvatima razumljiviju prispodobu, izbor između male, riskantne Hrvatske i velike, stabilne Njemačke po prilici je kao izbor između malog privatnog biznisa i državne službe u županijskoj upravi za ceste.

Ne kažem, malih biznisa i obećavajućih startupova u tom je poslovnom svijetu bilo i prije, i bilo ih je mnogo: Urugvaj je, recimo, igrao pet polufinala i ima dvije titule, Švedska je igrala četiri polufinala i jedno finale, čak je i Mađarska imala dva finala. I Repreztacija bi tako mogla izgledati kao dobar startup, privlačan za ulaganje, samo da, avaj, nije vezan uz hrvatsku državu. Ne postoji, naime, državni tim bez države, pa ne postoji ni hrvatski nacionalni tim bez Republike Hrvatske. Baš kao što danas, metnimo, više ne postoji čehoslovačka reprezentacija, koja je nekoć dva puta igrala finale svjetskog prvenstva. A nema te banke, fonda i investicijske kuće koja bi mladom poslovnom čovjeku Borni Sosi mogla izdati čvrstu garanciju da će hrvatska država trajati dulje od njegove nogometne karijere.

U tom smislu, izbor njemačke vrste prilično je razumna "poslovna odluka". Najzad, ako su i nogomet i Domovina samo posao, kao što smo već odavno ustvrdili da jesu, izbor Borne Sose baš se ni po čemu ne razlikuje od izbora stotina hiljada Hrvata koji su prije njega kao "poslovnu odluku" izabrali Njemačku ili neki drugi stabilan posao, poput Amerike ili Kanade. Šimunićevi roditelji, recimo, sedamdesetih su procijenili da od Jugoslavije nema ništa i izabrali Australiju, baš kao što je njihov sin, mladi Australac Joe, prije dvadeset godina procijenio da je Hrvatska odlična ideja.

Na stranu stoga što je, kako rekoh, Sosin izbor "zemlje i zastave" kao "poslovnu odluku" jednodušno osudila javnost zemlje u kojoj "zemlja i zastava" i nisu ništa doli samo posao. Druga je jedna stvar meni zanimljivija: ta, kako reče mladi australski investitor Joe Šimunić – s kojim se slažu i Mi Hrvati na tribinama – "zemlja i zastava" za koju je "toliko Hrvata dalo svoje živote".

Za koju, naime, zemlju? Tu stvar, eto, Joe nije pobliže objasnio: koja je to zemlja, koja zastava?

Razumno je pretpostaviti da Šimunić misli na istu zemlju i istu zastavu na koju je i sam mislio dok je ponosno igrao u kultnom, kako se zove, "najdražem dresu". Recimo na kvalifikacijskoj utakmici za svjetsko prvenstvo protiv Islanda studenoga 2013., njegovoj – pokazat će se – posljednjoj za Domovinu Holding, nakon koje je uzeo službeni mikrofon i poveo euforično "Za dom!", dirigirajući tribinama na kojima su Mi Hrvati složno odgovarali – "Spremni!". Što će mu – džabe svih stotinu i pet utakmica za Repreztaciju – do danas ostati najbolje zapamćen potez u onome, opet sam zaboravio, da: najdražem dresu.

"Nisam ništa pogrešno radio. Ja navijam za svoj dom i ako to nekome smeta, to je njihov problem", odgovorio je Šimunić nakon utakmice na novinarsko pitanje boji li se sankcija Fife. "Trebali bi malo bolje povijest pročitati."

Povijest? Kakve veze sad povijest ima s nogometom i biznisom?

"Rekao sam im da očito nemaju pojma o hrvatskoj povijesti", ponovio je Joe Šimunić onda i u intervjuu CroatiaSportsu, istom onom portalu kojemu će se sedam godina kasnije požaliti kako je Borna Sosa izabrao Njemačku, dok je "toliko Hrvata dalo svoje živote za ovu zemlju i zastavu".

Dobro, onda povijest.

"Za dom spremni" službeni je ustaški pozdrav koji je izmislio sam Ante Pavelić i prije Drugog svjetskog rata jednostavno nije postojao. Sve do Pavelićevih uzglavnika i doglavića, nigdje i nikad, u cjelokupnoj njihovoj povijesti, nije jedan Hrvat drugoga na stubištu pozdravio "za dom!", a ovaj mu odgovorio "spremni, sused!", niti jednom u svih hiljadu i pol godina nije Hrvat ušao kod domaćina u kuću i veselo s vrata dobacio "Za dom spremni!". Jednostavno nije. Najbliže tome Hrvati su bili 1876., kad je na premijeri u zagrebačkom HNK-u u prvom činu Nikola Šubić Zrinski baritonom zagrmio na ženu i kćerku: "Hrvati 'vijek su prvi, za dom...!", a one mu sopranima odgovorile – fak! – "...za rod su prvi!"

Tvrditi stoga, poput Šimunića i Njih Hrvata na tribinama, da je riječ o tradicionalnom hrvatskom pozdravu, sve prizivajući operu Ivana Zajca, posve je jednako kao opravdavati tradicionalni njemački pozdrav "Heil Hitler!" prisnažujući to operom Richarda Wagnera "Tannhäuser" iz 1845., u kojoj zbor u drugom činu pozdravlja turinškog princa gromkim "Heil, heil, heil!"

Nije, naime, u povijesti svijeta bilo mnogo bjednijih i tužnijih paradržavica, u potpunosti ovisnih o svome moćnom gospodaru, kao što je to bila NDH – mala, ušljiva gubernija koja je i nastala kratkim telefonskim pozivom njemačkog ministra vanjskih poslova jednom hrvatskom emigrantu u Italiji.

NDH je zamišljena, utemeljena i postojala samo i isključivo zbog njemačkih strateških interesa. Što bi rekao mladi hrvatski povjesničar Josip Šimunić, "Njemačka se vodila svojim interesima i to je u redu." S radosnim "Za dom spremni" na usnama ustaše su tako radili za njemačke interese, ratovali za njemačke interese i ginuli za njemačke interese, jednako su za njemačke interese slali hrvatske Židove u Auschwitz i hrvatske vojnike na Staljingrad. Za Šimunića i Njih Hrvate, međutim, to nikad nije bila "sramotna odluka".

I kad tako netko tko usred Zagreba pred punim stadionom vodi složni zborni pozdrav jednoj njemačkoj paradržavici – objašnjavajući, kako ne bi bilo nesporazuma, da nije riječ ni o poslu, ni o nogometu, već o povijesti – pa poslije govori o "toliko Hrvata" koji su "dali svoje živote" za neku "zemlju i zastavu", ne treba čak ni biti zlonamjeran da bi se pitalo na koju točno "zemlju i zastavu" misli.

Borna Sosa, naravno, nema ništa s tim. On je po zanimanju nogometaš, po zvanju poslovni čovjek. Njegov izbor da igra za Njemačku i za njene "interese" možda i jest "sramotna" nogometna ili "poslovna odluka", ali kao povijesna odluka – barem za Njih Hrvate, a upravo za Josipa Joea Šimunića – jedina je, kako vidimo, logična i ispravna.

Najzad, "toliko je Hrvata dalo svoje živote za tu zemlju i zastavu".

Tekst "Sosin izbor", autor Boris Dežulović, objavljen je na portalu Novosti, 15. svibanj 2021. godine