DW: Koje smo pouke izvukli iz raspada Jugoslavije?

Je li sve to vrijedilo? Decenija ratova? Bijega, protjerivanja? Ako danas o tome pitate ljude u pojedinim bivšim republikama, dobićete različite odgovore.

AUTOR: Norbert Mappes-Niediek
OBJAVLJENO: 26.06.21 u 14:29
https://bit.ly/3x0BL98
26. juna 1991. godine započeo je rat koji je uništio Jugoslaviju. Ali i druge multietničke države suočavaju se sa sličnim izazovima. To je dovoljan razlog da se izbjegne bilo kakva arogancija kada se baci pogled unazad, piše Norbert Mappes-Niediek za Deutsche Welle.

Je li sve to vrijedilo? Decenija ratova? Bijega, protjerivanja? Ne, rekla bi većina građana sedam država nasljednica nekadašnje Jugoslavije, kada bi ih neko pitao i obavio razgovor sa njihovim reprezentativnim kolektivom: kako sa starijima, koji su doživjeli taj događaj, tako i mlađima, koji ne pamte ništa osim postjugoslavenskog doba.

Ali takav kolektiv ne postoji. Ne postoji više nijedno jugoslovensko društvo koje bi ga reprezentiralo. Ako danas o tome pitate ljude u pojedinim bivšim republikama, dobićete različite odgovore. Opušteno na zajedničku multietničku državu gleda i sjeća se samo većina u Sloveniji. "Bilo je u redu, sasvim dobro, za neke stvari je prava šteta, ali na kraju  više nije išlo": To je najraširenija formula. A da li je to stvarno bilo u redu?

Među Albancima na Kosovu gotovo da nema "jugonostalgičara". Sjećanje na posljednju deceniju ove države za njih je previše traumatično. Na Kosovu nije bilo rata do 1999. godine, ali je bilo policijskog terora. S druge strane, propast Jugoslavije otvoreno oplakuju mnogi savremenici u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, pa čak - iako iza zatvorenih vrata ili nakon trećeg piva – i u Hrvatskoj.

U istraživanju javnog mnijenja nešto više od deset godina nakon proglašenja neovisnosti i rata, većina ispitanika Josipa Broza Tita opisala je kao kultnu ličnost prezrene Jugoslavije ali i "najvećim Hrvatom svih vremena". Pokušaj da se ta pozicija zamijeni ocem hrvatske neovisnosti 1991. Franjom Tuđmanom nije naišao na istinsko odobravanje. Stipe Mesić, drugi predsjednik Hrvatske nakon neovisnosti, svojoj knjizi sjećanja dao je naziv: "Kako smo uništili Jugoslaviju". To nije prošlo dobro. U drugom izdanju iste knjige naziv je promijenjen u: "Kako je uništena Jugoslavija".

Različitost nije bila problem

Zemlja je dugo nosila sjeme svog raspada. Problem nije bila kulturna raznolikost stanovnika. Druge nacije, od Indije do Švicarske ili imigracijske zemlje poput SAD-a, izlazile su i izlaze na kraj sa daleko većim razlikama. Problem je bio odnositi prema toj raznolikosti.

U "prvoj Jugoslaviji" u međuratnom periodu (1918.-1941.) važila je parola da nacionalne, konfesionalne ili kulturne razlike treba što više zanemariti. Dogodilo se suprotno od željenog: upravo zato što razlike nisu trebale biti problem, relativna većina -srpska- je utoliko temeljitije uspijevala provoditi svoje zamisli i ciljeve.

Obzirnost komunista

Nakon napada nacističke Njemačke i snažno etnički obojenog građanskog rata koji je uslijedio četrdesetih godina, komunisti su se zakleli da neće ponoviti staru grešku. U "drugoj Jugoslaviji" (1943-1991) stari nacionalni identiteti svjesno su uzimani u obzir - i promovirani su novi, na primjer nacionalni identiteti Makedonaca, Muslimana (sada Bošnjaka) i na kraju Roma.

Sve dok se nacionalni identitet zasnovan na sovjetskom modelu shvaćao kao folklor i dok je Komunistička partija bila isključivo odgovorna za politiku, taj je sistem funkcionirao. Ali, kako je komunizam postajao sve upitniji a parlamentarna demokratija se pokazivala nadmoćnom u cijelom svijetu i kada je mit o partizanskom ratu napokon izblijedio, nacionalna pripadnost dobijala je sve više i više politički značaj.

Etnicizam umjesto demokratije

Pozicije, poslovi, finansijska sredstva, autoputevi, poslovne destinacije - etnički „ključ“ poštovao se u svemu u socijalističkoj Jugoslaviji. Odluke većine bile su zabranjene jer je jedna nacionalnost uvijek bila jača i mogla nadjačati drugu. Sve je bilo usmjereno ka postizanju optimalnog balansa. Ali ravnoteža nije mogla biti samo stabilna. Kada su stvari počele izmicati kontroli, kao u Hrvatskoj ranih 1970-ih, Tito je presudio a one koji su ometali mir, poslao u zatvor.

Mogući nasljednik Tita, veliki medijator, trebao je biti uspješan mješanac svih jugoslovenskih nacionalnosti. Ali takav neko nije se rodio. U osmočlanom Predsjedništvu Jugoslavije, koje je trebao preuzeti tu ulogu, odluke većine bile su formalno moguće. Ali kada bi jedna nacija bila preglasana, odmah se dovodilo u pitanje postojanje države. Kada je Slobodan Milošević, kojeg su na početku smatrali srpskim „reformskim predsjednikom", sa svojim „srpskim blokom" ignorirao druge i ponašao se prema njima bez neophodnog obzira, država je bila pred nestankom.

Logika podjele

Jugonostalgičari danas opet hvale multietnički državni model kao uzor; zemlju su uništile zavidne strane zemlje  ili zlonamjerni političari. Ali društvo, koje svoje bogatstvo i moć raspoređuje prema etno-nacionalnim kvotama, ne treba da se čudi kada sukobi između etničkih grupa nadvladaju i počnu određivati sve. Na kraju je podjela bila logična posljedica.

Kao ni drugdje na svijetu, ni u Jugoslaviji nije nedostajalo zlonamjernih ljudi koji su projekat doveli do krvavog kraja.

To ne znači da Jugoslavija nikada nije imala šanse. Kada je krajem šezdesetih gotovo svuda u svijetu vladao duh preokreta i u Jugoslaviji se se mladi borili  za liberalne vrijednosti. Većini je prvenstveno bila važna građanska, a ne nacionalna jednakost. Ali stara garda na vlasti, s Titom na čelu, nije se mogla odvažiti na više demokratije. Umjesto toga, odlučila je uravnotežiti etnički balans još više nego ranije. Na kraju, svi su se osjećali iskorišteno. I to s pravom.

Jugoslavija više nikada neće postojati. Ali i druge multietničke države i slično organizirane države suočavaju se sa izazovima sličnim onima koje je imala jugoslovenska multietnička država prije svog raspada. To je dovoljan razlog da se izbjegne bilo kakva arogancija kada se baci pogled unazad.

Izvor: Norbert Mappes-Niediek za Deutsche Welle, 26. juni/lipanj 2021. godine

Norbert Mappes-Niediek već 30 godina radi za njemačke medije kao dopisnik za jugoistočnu Evropu. Njegova knjiga "Etno zamka: Balkanski sukob i šta Evropa može naučiti iz njega" (224 stranice) objavljena je 2005. godine u okviru izdavačke kuće Christoph Links Verlag, Berlin.