Boris Dežulović: Aviondžije

Što to Hrvati plate više od milijardu eura, ofarba se i opremi specijalno za Republiku Hrvatsku, zatim dopremi i čuva tamo dvadeset godina, pa na kraju neiskorišteno i neupotrijebljeno proda u staro željezo?

AUTOR: Boris Dežulović
OBJAVLJENO: 04.12.21 u 12:35
https://bit.ly/3DnwIlu
Ima jedna zagonetka za ljubitelje otočkog nogometa, koja je meni – pavijanu što se odbijao predati i poviriti u rješenje – svojedobno uzela nekoliko sati života. Glavolomka ide ovako: što se to već desetljećima, svake godine, pažljivo dizajnira i izradi specijalno za finale engleskog FA Kupa, zatim dopremi na Wembley i čuva tamo sve do završetka utakmice, pa na kraju netaknuto, neupotrijebljeno i neraspakirano baci u smeće? Svaki put, svake godine?

Ukoliko imate nekoliko sati života, kao što sam ih imao bezbrižan ja, napustite tekst na ovom mjestu. Ako ste pak pametniji od mene i nemate života na bacanje, evo rješenja: riječ je o vrpcama za pehar u bojama gubitničke momčadi. Pred svako finale Kupa, naime, FA daje izraditi dva para traka u bojama finalista, od kojih se one u boji pobjednika na kraju utakmice vežu za srebrnu kantu koju će podignuti osvajači kupa, a one u boji poražene momčadi – sad se i vi, poput mene, lupate po čelu – bacaju neraspakirane i neiskorištene.

Sjetio sam se te glavolomke razmišljajući ovih dana o sličnoj jednoj hrvatskoj zagonetci. Za ovu vam, slutim, neće trebati mnogo razmišljanja: što to, dakle, Hrvati plate više od milijardu eura, ofarba se i opremi specijalno za Republiku Hrvatsku, zatim dopremi i čuva tamo dvadeset godina, pa na kraju neiskorišteno i neupotrijebljeno proda u staro željezo?

Da, gospodo, dvanaest polovnih francuskih višenamjenskih lovaca Dassault Rafale, vrijednih gotovo milijardu i dvjesto milijuna eura, koje Hrvatskoj trebaju zbog potpuno istog razloga zbog kojih organizatorima engleskog FA Kupa trebaju vrpce u dvije boje – za svaki slučaj. Postoje, međutim, sitne i samo iskusnom oku vidljive razlike: prvo, vrpce za pehar FA Kupa Englezi plaćaju možda desetak eura, ravno sto milijuna puta manje nego mi francuske avione, i drugo, oni kao neiskorištene bacaju samo pola nabavljenih trakica.

Za razliku od finala FA Kupa, naime, ne postoji nijedan jedini "svaki slučaj" zbog kojega bi Hrvatskoj trebali Rafalei. Svi u lancu te nepojamne prevare – u našim suverenim i nezavisnim kvartovima, kad smo mi bili klinci, takav se posao zvao "prodaja cigli" – znaju, naime, da francuski borbeni avioni u sljedećih dvadeset ili trideset godina, koliko im se računa rok upotrebe, nikad i nijednom neće biti upotrijebljeni u pravoj borbi.

Da se ne lažemo, svi znamo da hrvatski Rafalei u tih dvadesetak godina – osim u vježbama, manevrima i sličnim igricama – nikad i nijednom neće sudjelovati u pravom ratu, da nikad i nijednom neće u borbi ispaliti nijedan jedini bojevi projektil, niti će ikad zapucati u neprijateljski avion. Znamo i to da sat leta tih mašina košta više od petnaest hiljada eura, i da ćemo samo na kerozin za njihova nadzvučna kurčenja – ne računajući servis i dijelove – u tih dvadeset-trideset godina potrošiti još debelo više nego što smo ih platili. I da ćemo te veličanstveno neupotrijebljene francuske kante na koncu istovariti na jedan od onih divljih deponija uz Savu, podno table "Zabranjeno odlaganje starih borbenih avijona".

Sasvim je, vidite, nešto drugo kad se ratni avioni ne nabavljaju "za svaki slučaj", nego baš i samo za onaj za koji su i proizvedeni: kad ih kupuju vojske koje stvarno ratuju i ubijaju ljude, to ima nekog rudimentarnog smisla. Kad, na primjer, američka vojska u Lockheedu za godzilijun novaca kupi par stotina bombardera, njihov porezni obveznik ne samo da zna kako će svaki od tih zrakoplova biti dobro iskorišten – pa po Libiji, Siriji ili Afganistanu pobacati nekoliko stotina tona eksploziva – nego zna i to da će par dana prije isteka roka upotrebe na akcijskoj rasprodaji u pola cijene biti prodan nekom, kako se ono reče, strateškom partneru.

Hrvatska, međutim, nije od takvih: prije tisuću i tristo godina olako smo i nesmotreno obećali papi Agatonu da nećemo nikad napadati druge, a za drugi preostali "svaki slučaj", slučaj obrane – za slučaj da na nas, metnimo, navali Srbija, ili da nas napadne, na primjer, recimo... dakle Srbija – Hrvatska i jest ušla u NATO. Napad na svaku svoju članicu NATO tretira kao napad na sebe – to mu je, uostalom, i smisao – i svaki hipotetski hrvatski obrambeni rat završio bi točno onako kako bi završio sve da Hrvatska nikad nije nabavila nijedan jedini Rafale.

Pametnije bi stoga bilo – samo što mene nitko ne pita – da je Republika Hrvatska kod Kineza u "Sve po osam" nabavila vrpce u bojama hrvatske i srpske zastave.

Zašto onda za sto milijuna puta više para višenamjenski lovci? Višenamjenski su lovci, sama riječ kaže, višenamjenski. Pomislio bi tako laik da imaju i mirnodopsku namjenu, ali nemaju, provjerio sam: od dvanaest nabavljenih Rafalea, saznali smo, deset je jednosjeda i dva dvosjeda, što znači – ne morate računati, ja sam već zbrojio – da se u svih tih dvanaest skupih zrakoplova, ne računajući pilote, mogu voziti samo dva putnika. Za iste pare za koje je u Francuskoj mogla kupiti tri nova Airbusa A380 s full opremom za gotovo dvije hiljade putnika, Hrvatska je, eto, kupila dvanaest polovnih aviončića u kojima sutra, pored predsjednika i premijera, neće biti mjesta već ni za ministra Jaglaca, a kamoli za Njonju.

Zašto dakle francuski višenamjenski lovci? Eh, zašto. Osim borbenog, višenamjenski francuski borbeni lovci – niste to ni znali – višenamijenjeni su i za terapeutsko djelovanje. Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske Zoran Milanović svečano je tako objavio kako ćemo se s moćnim francuskim letjelicama "osjećati bolje i sigurnije".

Osjećat ćemo se bolje i sigurnije?! Onaj laik brzopleto će pomisliti kako bi se Hrvati mnogo bolje i sigurnije osjećali da su te pare jednostavno podijeljene građanima, pa da svaka obitelj dobije po hiljadu eura. Ili da su sagrađene dvije-tri moderne bolnice, opremljene najnaprednijom medicinskom tehnologijom na polju boljeg i sigurnijeg osjećanja. Ne znam, recimo, nijednoga na onkološkom odijelu koji se na jutrošnjoj viziti doktorima povjerio kako se "nakon kupovine Rafalea, hvala na pitanju, osjeća mnogo bolje". Niti znam ijednog ovršenog siromaha kraj kvartovskog kontejnera koji se nakon nabavke višenamjenskih lovaca osjeća mnogo sigurnije.

Najzad, ako je zaista riječ o osjećaju boljosti i sigurnosti, Republika Hrvatska svakom je građaninu koji se osjeća loše, nesigurno i tjeskobno mogla nabaviti i obični, dobri stari antidepresiv. Pa umjesto skupog francuskog mirtazapina Norseta – stimulirajući usput domaću industriju – kupiti, recimo, generičku hrvatsku Calixtu iz Belupa: pakovanje od trideset tableta po petnaest miligrama košta svega dvadesetak kuna, i Hrvati bi se jednako dobro i sigurno osjećali da smo umjesto francuskih borbenih aviona svakom svom građaninu nabavili po kutiju hrvatskog mirtazapina. Taman da je sve i jedan Hrvat depresivan i anksiozan, Republika Hrvatska ukupno bi potrošila jedva desetak milijuna eura.

Laiku koji je mislio da se borbeni avioni ne kupuju zbog boljeg i sigurnijeg osjećaja građana, već zbog lošijeg i nesigurnijeg osjećaja neprijateljske žive sile i materijalnih sredstava, nabavka višenamjenskih lovaca izgleda stoga posve besmislena, po prilici kao kad bi, napamet govorim, hrvatska država umjesto ravne džade do Dubrovnika izgradila nekakav, nemam pojma, most do Pelješca, pa ga spojila na cestu kojom bi se do Dubrovnika umjesto ravno išlo naokolo – istina, desetak kilometara duže, ali zato pola sata sporije.

Iako, budimo pošteni, ni to nije dobra analogija. Milijardu i dvjesto milijuna eura ravno je dvostruko više nego što je koštao cijeli dva i pol kilometra dugački Pelješki most, i kupovina francuskih Rafalea jednako je skupa besmislica kao kad bismo "za svaki slučaj" – recimo, kako bismo se "osjećali integriraniji i povezaniji" – izgradili dva Pelješka mosta, jedan do drugog: prvi za slučaj vožnje od Komarne do Pelješca, drugi za slučaj vožnje od Pelješca do Komarne. Zapravo još skuplja i gluplja: kupovina borbenih aviona koji nikad neće biti upotrijebljeni u borbi jednako je besmislena kao kad bismo zaista izgradili ta dva mosta i oba potom čuvali nikad upotrijebljena, pa ih sljedećih stotinu godina održavali, farbali i koristili samo za vježbe prelaženja morskog tjesnaca, sve pazeći da preko njih ne prijeđe nijedan jedini građanski automobil.

I kad bismo onda – prihvativši ekspertnu studiju po kojoj je glupo održavati dva neiskorištena mosta na istoj zaludnoj trasi na kojoj je već i jedan suvišan – onaj drugi upravo engleskom pragmatičnošću srušili i bacili u more.

Zašto? Eh, zašto. Sad vi malo lupajte glavom.

Tekst "Aviondžije", autor Boris Dežulović, objavljen je na portalu Novosti.com, 3. decembar 2021. godine