Viktor Ivančić: Vika i Salama

Zbog tako veličanstvene nesposobnosti – da pustiš da ti poklonjene milijarde propadnu, jer kroz godinu i pol dana nisi u stanju organizirati obnovu bez uobičajenih koruptivnih makinacija, te će zbog "vrijednog rada" državnih institucija unesrećeni građani do daljnjega živjeti u kontejnerima – u svakoj bi iole pristojnoj zemlji vlada neslavno pala, a zatim decenijama bila opanjkavana kao primjer vladajućeg rugla, politička formacija koja je naciji nanijela najveću sramotu. No ne i u Hrvatskoj: usudiš li se ovdje zucnuti o nesposobnosti Vlade, poduzimaš neprijateljski čin prema Hrvatskoj, srljaš u ilegalni, zavjerenički dio društva, priključuješ se "orkestriranim napadima" s ciljem "demontaže države", za koju su, kako je poznato, proliveni hektolitri krvi.

AUTOR: Viktor Ivančić
OBJAVLJENO: 01.02.22 u 12:13
OSVJEŽENO: 01.02.22 u 12:13
https://bit.ly/3glbD1X
Izgleda da je Andrej Plenković uhvatio redovan ritam, pa jednom godišnje, nakon božićnih blagdana obiju konfesija, optuži kritičare svoje vlasti za rušenje države. Stvar pomalo poprima obrednu rutinu. Svakoga siječnja ista pjesma i isti ritual. Možda bi se čak mogao precizirati datum i proglasiti neki prikladan nacionalni praznik – recimo: Dan hrvatske narodne budnosti, ili Dan hrvatske državne opstojnosti, ako takav već ne postoji – kada premijer smrknuta lica staje pred buket mikrofona i podsjeća uspavanu naciju da se Hrvatska okončanjem ratnih operacija (1995) nije riješila svojih neprijatelja.

Lani, sredinom januara, kritičke glasove o tome kako vladajući aparat nije dovoljno dobro i brzo reagirao na krizu izazvanu potresom nazvao je "ozbiljnim pokušajem demontiranja države". Ovoga siječnja, također sredinom mjeseca, ponovio je optužbu i proširio fond ugroženih punktova državnosti:
"Imate aktere koji rade na demontaži države i svih institucija. Nakon Petrinje došlo je do orkestriranog napada i na Crveni križ. Unazad mjesec dana na tapeti su HNB, HRT, Vrhovni sud i DORH. Radi se o sustavnom napadu – oni idu 'salama taktikom' i režu feticu po feticu svakih mjesec dana. Jedan je cilj ugroziti Schengen, a drugi europodručje."

Sad, istini za volju, ako su "unazad mjesec dana" na meti napadača bili i HNB, i HRT, i Vrhovni sud, i DORH, onda se "salama taktika" mrskih urotnika ne ostvaruje tako da "režu feticu po feticu svakih mjesec dana", nego su u stanju tokom jednog mjeseca otfikariti i više fetica, no – bez obzira na tu zavrzlamu – shvatili smo što Plenković želi reći: tko god javno konstatira da u Hrvatskoj nešto ne štima pridružuje se "sustavnom napadu" na domovinu i aktivno radi na "demontaži države". Svaka primjedba na račun rada Vlade i vladajućeg aparata poprima težinu protudržavne djelatnosti, a njezin autor stječe status nitkova koji Hrvatskoj radi o glavi.

"Demontaža države" tako funkcionira kao šifra preko koje se kritika izjednačava sa sabotažom. U toj optici društvo se u političkom smislu dijeli na dvije temeljne grupacije: na one koji vladaju i one od kojih se traži da ne ruše državu. Ne možeš imati negativan sud o Plenkovićevoj administraciji ako voliš Hrvatsku. A sama Hrvatska – jer je ipak riječ o plodu muških fantazija – jezdi kroz politički govor kao falusno uobličena metafora: čas je banana, čas je salama, a čas neki treći kurac od države.

Prošle godine, sredinom siječnja, u jeku kaotičnog glavinjanja oko obnove potresom pogođenih područja, u sentimentalno tumačenje premijerova prijetećeg istupa upustio se potpredsjednik Vlade Boris Milošević. "Prilikom spominjanja demontiranja države premijer se referirao na osjećaje pripadnika državnih službi koji vrijedno rade na terenu i koji smatraju da je riječ o kritikama na njihov račun. A oni to nisu zaslužili", rekao je.

Ove godine, sredinom januara, Milošević taktički šuti, ne daje glasa od sebe, pa nije jasno čije osjećaje treba uzeti u obzir, e da se "pripadnici državnih službi" koji "vrijedno rade" ne bi našli povrijeđenima, pošto "to nisu zaslužili". Jesu li to osjećaji zaposlenika HNB-a, HRT-a, Vrhovnog suda ili DORH-a, čije su rukovodioce neobuzdani novinari prozivali zbog nesposobnosti, javašluka, korupcije i zloupotrebe položaja? Zašto nam to potpredsjednik Vlade sada ne pojasni? Zašto se isključuje iz obreda i pušta da "demontažu države" sprječava samo njegov pretpostavljeni?

Što se tiče obnove potresom poharanih područja, državne su službe toliko "vrijedno radile" da do danas, godinu i nešto kasnije, na Baniji nije izgrađena ni jedna jedina kuća obiteljima koje su ostale bez krova nad glavom, što je bez dvojbe u svjetskim razmjerima jedinstven i nedostižan rezultat. Pritom, kao što znamo, novac nije problem: iz Fonda solidarnosti Europske unije Hrvatskoj je samo za obnovu Zagreba stavljeno na raspolaganje pet milijardi kuna, koje je u roku od godinu i pol dana trebalo transparentno utrošiti na obnovu porušenih objekata i infrastrukture. Do sada – kada do isteka zadanoga roka preostaje nekoliko mjeseci – na obnovu je utrošeno tek 119 milijuna kuna, oko dva posto odobrene sume, pa će europski poklon bon po svemu sudeći propasti.

Zbog tako veličanstvene nesposobnosti – da pustiš da ti poklonjene milijarde propadnu, jer kroz godinu i pol dana nisi u stanju organizirati obnovu bez uobičajenih koruptivnih makinacija, te će zbog "vrijednog rada" državnih institucija unesrećeni građani do daljnjega živjeti u kontejnerima – u svakoj bi iole pristojnoj zemlji vlada neslavno pala, a zatim decenijama bila opanjkavana kao primjer vladajućeg rugla, politička formacija koja je naciji nanijela najveću sramotu. No ne i u Hrvatskoj: usudiš li se ovdje zucnuti o nesposobnosti Vlade, poduzimaš neprijateljski čin prema Hrvatskoj, srljaš u ilegalni, zavjerenički dio društva, priključuješ se "orkestriranim napadima" s ciljem "demontaže države", za koju su, kako je poznato, proliveni hektolitri krvi.

A s neprijateljem, dakako, nema razgovora. Njegovi sudovi mogu biti uzeti u obzir samo kao pošast koju je nužno suzbijati. Umjesto razuvjeravanju, oponenti će biti izvrgnuti delegitimiranju. Andrej Plenković odgovara na kritike tako što ih prohibira. Svaka otvorena tema rezultira otvorenom anatemom, i to dok trepneš okom. Debata može započeti tek kada jednoglasje nije pod znakom pitanja. Preduvjet za politički dijalog je obustava komunikacije.
Lani, sredinom siječnja, na ovome smo mjestu pisali o ideološkoj jezičnoj praksi vladajuće stranke, gdje "država" – riječ koja se u hrvatskim okolnostima izgovara u stavu mirno, s muklim strahopoštovanjem – služi kao neiscrpna izlika za nasilje. Nositelji HDZ-ova leksičkog terora godinama su usavršavali neprimjetan prelazak iz jednoga u drugi registar, vještinu da racionalni diskurs zapanjujuće lako bude zamijenjen mitskim.

Kada izriče optužbu za "demontažu države", predsjednik Vlade dobro zna da kritički govor o državnome aparatu prikazuje kao napad na državnu svetinju, što čuvaru kulta daje odriješene ruke, naime ovlaštenje da na prigovore uzvraća udarcima. Pošteno govoreći, kroz trideset i nešto godina svoga postojanja HDZ se – kao pokret posvećen sveopćoj uzurpaciji – nije ni bavio ničim drugim nego obranom "države" od kritika upućenih stranci. Partija stoga sve svoje političke bitke vodi retorikom ratnog stanja – a ako ustreba i drugim sredstvima na koje upućuje imperativ državne opstojnosti – otprilike na način kako je Slobodan Milošević zamišljao svoju vlast u još neraspadnutoj Jugoslaviji: "Država, to sam JNA!"

Danas, sredinom januara, sve je to još naglašeno činjenicom da je hrvatska opozicija odavno nestala: ronioci i dalje pretražuju nabujale rijeke i jezera, doduše sa smanjenim intenzitetom, pripadnici Gorske službe spašavanja vršljaju vrletima Biokova i Velebita, ali hrvatskoj opoziciji nema traga. Sada su se već rodbina i prijatelji pomirili sa spoznajom da nije među živima i jedino čemu se nadaju je pronalazak mrtvog tijela koje će moći dostojno sahraniti.
A kada jedino povremeno oporbeno brundanje pristiže od neurastenika iz predsjedničke vile, Plenković i suborci mogu se mirno prepustiti produkciji političkog života zemlje kroz formu neprekidna monologa. Ostaje samo partija na vlasti i populacija pod njom: HDZ ustrajava na zaštiti države, a svi drugi na zaštiti od nje.

Što se ovog potpisnika tiče, spomenimo usput, on za razliku od hrvatskog premijera "demontažu države" ne doživljava osobito tragično. Istinska tragedija, naime, ležala je u onome povijesnom činu njezina montiranja. Potpisnik se drži stare arapske poslovice, koja glasi: Država je najgora kada postoji.

Tekst "Vika i Salama", autor Viktor Ivančić, objavljen je na portalu Novosti, 21. januar 2022. godine