Edin Zubčević: Sjeti se sebe

Sjeti se sebe nekadašnjeg, neustrašivog i odlučnog, i zaboravit ćeš sve ono što te danas čini tužnim i razočaranim. Jer ti si pobjednik. Apsolutni pobjednik. Zato jer si živ. A ostao si živ jer si odlučio da ne dozvoliš da budeš ubijen kao zec, zaklan kao kurban. Molim te, sjeti se ako možeš.

AUTOR: Edin Zubčević
OBJAVLJENO: 17.04.15 u 09:11
http://bit.ly/2JmTLmq
Znam, i poslije traume traume su nove trojne i brojne. Ipak, možeš misliti šta hoćeš ali sve je do tebe iako ti se ništa oko tebe ne sviđa, iako te sve oko tebe čini više tužnim nego nesretnim, više razočaranim nego frustriranim, iako se osjećaš bespomoćno i nemoćno da bilo šta oko sebe promijeniš nabolje. Znam da imaš averziju prema razgovorima o izgubljenoj mladosti svojoj i izgubljenim životima svojih saboraca što poginuše boreći se u krugu od nekoliko kilometara, ili nekoliko stotina metara, oko svojih kuća. Zbog tih kuća, i u njima majki, sestara, djece i starih, ti i tvoji saborci ste postali ratnici. Znam i da misliš kako je patetično o ratu govoriti veličajno kao što mi je poznato da stalno o tome misliš kada sebi pokušavaš objasniti rat koji te zameo kao vjetar tragove u pustinji. Tom pustinjom si prošao i nikakav trag nije ostao. Odbranili smo naše ulice i gradove ali nismo odbranili mnoge nevine. Mnogi su stradali prije nego što je borba i počela. Nepravedna borba jednih do očnjaka naoružanih i drugih opremljenih samo ludilom mačke satjerane u kut spremne na sve da odbrani svoje mlade. Nema tog psa kojem neće pokušati iskopati bar jedno oko. Sigurno ovo čitaš sa gađenjem jer si raspolućen između divjenja i ponosa koji blješti iz očiju borca za slobodu, pogleda koji si tako često gledao i sa divljenjem primjećivao i poniženja demobilisanog borca, tog bosanskog paradoksa demobiliziranosti bez želje za borbom. 

Dok si trčao ulicama u Yugosport tenama koje su preko noći preplavile grad pa se činilo kao da skoro svi branioci nose samo te tene, razmišljao si ne o tome kako ne izgubiti glavu, već kako je morbidno znakovit naziv patika u kojima ratuješ. Za taj sport sigurno nisu bile dizajnirane ni za državu koju su raspeli prije nego što se munjevito raspala. A sa tom Jugoslavijom se raspalo sve. Raspao si se i ti samo što to nisi znao ni slutio. Raspao si se tako da se više nikad nećeš sastaviti. 

TO JE TO - TO! 
Govorio je Rinko Golubović u sloganu armije u kojoj si se borio. Onako kao što je TITO zamislio. Teritorijalna odbrana kao formula nepobjedivosti, u smislu da nijedan okupator neće preživjeti okupaciju nijednog pedlja Jugoslavije koji okupira. Samo što je TITO zamislio da TO bude naoružan, ali TO kojem smo pripadali nije imao oružje ali je imao moral branitelja, boraca za slobodu, a to je najjače oružje. Bili smo ujedinjeni u toj borbi. Samo tada ujedinjeni i nikada više. 

Moram ti reći da te ne treba biti stid što si bio PATRIOTA. Ljubav prema domovini je plemenit osjećaj i razdvaja velike od malih ljudi. Znam da znaš da je patriotizam brojnih bezimenih heroja, od kojih ti mnogima znaš imena, iskorišten i zloupotrebljen upravo od strane onih malih ljudi, sitnih i krupnih ćardžija, koji nikada nisu osjećali ljubav prema domovini, a to je, ako se sjećaš, u našem slučaju, bila ljubav prema domu koji smo branili na liniji nedaleko od naših kuća, konkretno ti i ja, i ostali koji su ostali. Branili smo naše studentske sobe, naše knjige i naše ploče, sav naš svijet koji je neko, eto, odlučio dokinuti, a mi rekli: e, nećeš! Morat ćeš nas prvo sve pobiti! 

Jasno, to nije bio ni najmanji problem srpskim dušmanima jer je cilj rata bio da se ubije što više onih od srba drugačijih i da im se uzme sve što imaju, pri tome da ih se muči, siluje i kolje. I tako oni pođoše, a mi izađosmo pred njih i oni ne prođoše. Njihovo "nije problem, sve ćemo vas pobiti" se pokazalo kao malo veći problem. I umjesto da rat bude isključivo igra mačke i miša, u kojoj smo mi trebali biti miševi, stvari su se preokrenule pa smo mi postali mačke koje kopaju oči pobješnjelim psima dok kidišu sa svih strana, spremni da nas pokolju, žedni naše krvi. Naravno, da smo svi bili budisti njihova žeđ ne bi bila manja, jer su bili krvožedni krvoloci kakvi samo mogu biti oružjem nadmoćni, odnosno oni što osjećaju da mogu šta god i kako god hoće jer im se odabrana žrtva ne može ničim suprostaviti. Tako se ljudi najčešće povampire i tako postaju zli, kad im se može i kad misle da će proći nekažnjeno.

Budi ponosan jer si David koji je razbio horde Golijata. Budi ponosan iako se najgori ljudi kite (našim) domoljubljem kojeg ne osjećaju jer su licemjeri, pa je svaki domoljub, patriota, sumnjiv kao hulja. A da nije bilo patriota u Sarajevu, Tuzli, Tešnju ... 1992. bilo bi isto što je bilo i u Foči, Rogatici, Višegradu, Prijedoru, Kozarcu i svim drugim gradovima gdje su srbi klali i silovali koga su uhvatili. A genocid bi kulminirao najkasnije u jesen 1992. godine, možda baš u Srebrenici ili u Mostaru ili u Bihaću. Ali nije bilo tako zahvaljujući domoljubima, ali ne verbalnim patriotama, već onim momcima u Yugosport tenama naoružanim pištoljima ili automatima iz drugog svjetskog rata, sa polupraznim magacinima, i sa bombama ručne izrade koji ni najhrabriji među nama nisu smjeli upotrijebiti, a nisu ni znali kako zapaliti fitilj. Uostalom, ko pali fitilje dok frcaju geleri i zvižde zrna iznad glave?

Zato ti pišem; da ti još jednom kažem da je ipak izbor tvoj. Kao što si izabrao da se boriš umjesto da čekaš da ti dođu na vrata i zakolju i tebe, i oca i brata, i siluju majku, sestru, kćerku, pa onda i njih ubiju. Tako i danas možeš izabrati da budeš ponosan kao David jer Golijat možda nije savladan ali je dobio po nosu i po glavi i to tako da mu sljedeći put neće pasti na pamet da se zaleti na tebe jer zna kakvo srce imaš.  

Možeš izabrati da se osjećaš jadno jer su jadovi i gadovi, mali ljudi i sitne duše ti koji vode ovo društvo u propast, ravno do dna, pravo u bezdan, a ti umalo boreći se za slobodu ne izgubi glavu za njihov bijeli hljeb, sinekure, lopovluk i sve ono što ti nije moglo pasti na pamet kao mogući epilog dok si trčao pred dušmane da ih dočekaš kao Bosanac u Yugosport tenama, bez municije, bez bilo kakve opreme, svjestan da možeš tako naoružan ratovati desetak minuta i da onda moraš preći na kamenje. I da ćeš vjerovatno poginuti ludo ali ne uzaludno. Jer nismo znali, ali smo djelovali kao da znamo, da je hrabrost branitelja obrnuto proporcionalna borbenom moralu agresora. Sjeti se Žuči, Šabanove kuće, Krmetnjaka u Nedžarićima, Sjeti se Stupa, Gušića hale, sjeti se Dobrinje, sjeti se Igmana 3. augusta 1993., sjeti se Mrkovića u junu 1995. Sjeti se sebe nekadašnjeg, neustrašivog i odlučnog, i zaboravit ćeš sve ono što te danas čini tužnim i razočaranim. Jer ti si pobjednik. Apsolutni pobjednik. Zato jer si živ. A ostao si živ jer si odlučio da ne dozvoliš da budeš ubijen kao zec, zaklan kao kurban. Molim te, sjeti se ako možeš.

Edin Zubčević, građanin pod rednim brojem JMBG 1906969171506 na svom Blogu za pametne i one koji će to tek postati, objavio je 16. aprila 2015. godine tekst "Sjeti se sebe (privatna poruka)" koji uz saglasnost autora u cijelosti prenosimo.