Rijad Durkić: Vlast iza zatvorenih vrata

Ljubu Bešlića, njegov HDZ i isto tako koalicijski SDA, narod jednostavno ne zanima. Narod je tu da šuti i trpi, eventualno radi ako sam nađe neki posao, te da gleda u vlastita stopala, jer ako gleda negdje drugo, postoji opcija da nešto vidi što ne bi trebao. Ako mu se ne sviđa, uvijek postoji opcija da ode negdje drugo gdje će mu biti bolje. Ova ga vlast i onako ne želi.

AUTOR: Rijad Durkić
OBJAVLJENO: 03.03.16 u 10:10
https://bit.ly/2JjjaO0
Način donošenja budžeta Grada Mostara za 2016. godinu urađen je u retro stilu, da budemo karikaturalni bar u startu, jer je cijela tema turobna. Iako je i to pretjerivanje, vjerujem da se nikad u Mostaru taj i takav dokument nije donosio s toliko zatvorenih vrata i prepreka između donosioca i naroda koji vani na ulici očekuje bijeli dim. Ovo ne pretendira da bude istorijski tekst, te nisam tražio kako je neki lokalni namjesnik u osmanskom periodu planirao godišnje prihode i rashode ili kako je to radio Mujaga Komadina u vrijeme Austrougara, ali vjerujem da ako nije napravio formalnu javnu raspravu, onda je sigurno izašao na ulicu i porazgovarao s narodom, piše Rijad Durkić za Prometej. Danas su pak udaljenosti između gradonačelnika i vlasti koji su van mandata već četiri godine i naroda kojeg vode još veće.

Šta je to Ljubu Bešlića spriječilo da napravi javnu raspravu u sklopu procesa donošenja budžeta za 2016. godinu? Zar to nije normalno očekivati, zar to nije uobičajena demokratska procedura, zar ne bi vlast trebalo zanimati šta narod misli o tome, zar taj finansijski dokument i ne bi trebao biti preslik i potreba naroda, odnosno, zar ne bi narod ili obespravljeni građani trebali bar imati priliku reći šta misle o predviđenim finansijskim pozicijama, jer to je prije svega njihov novac, skupljen iz njegova novčanika ili zaduživanjem na teret istog tog naroda!? Ipak, ostaje opcija da se Ljubo Bešlić po uzoru na lika iz popularne serije Sulejman Veličanstveni, preruši u nekog običnog građanina, radnika ili seljaka i onda tako kamufliran krene šetati gradom i iz druge perspektive sagledavati probleme ljudi koje vodi i kojima vlada. Ako je ta opcija izostala, onda je sigurno da je aktualni mostarski budžet ili kako se još kaže proračun, donešen autokratski, s maksimalnim odsustvom brige za mišljenje bilo koga osim političkih elita. 

Ljubu Bešlića, njegov HDZ i isto tako koalicijski SDA, narod jednostavno ne zanima. Narod je tu da šuti i trpi, eventualno radi ako sam nađe neki posao, te da gleda u vlastita stopala, jer ako gleda negdje drugo, postoji opcija da nešto vidi što ne bi trebao. Generalno, narod, građanstvo ili kako se već može nazvati veća i heterogena grupa ljudi koji žive na jednom teritoriju, po filozofiji naše vlasti smjela bi podignuti pogled jedino da vidi eventualno vatromet u kojem ista ta vlast slavi neku svoju fiktivnu pobjedu. Ako se strogo vlada iza zatvorenih vrata, onda bi narod smio gledati samo svoja privatna posla, ništa više. Ako mu se ne sviđa, uvijek postoji opcija da ode negdje drugo gdje će mu biti bolje. Ova ga vlast i onako ne želi.

Samom donošenju budžeta nije prethodila javna rasprava, ali se desila javna svađa. Lokalna rukovodstva vladajućeg dvojca SDA – HDZ se kroz kuloare, a kasnije i preko medija prepucavala čiji projekti bi trebali biti predviđeni kroz aktualni budžet. Na kraju su svi zanijekali sve napisano, ali je činjenica da su zidovi gradske vijećnice, kao i par stotina gradskih službenika, bili svjedoci borbi na dvoru. Kažu da je HDZ forsirao svoja dva krunska, strateška projekta, sportsku dvoranu i most Avenija – Sutina. SDA je tome suprostavio neke građavine istočno od ovih, ali je suština ostala ista. Javnu raspravu zamjenila je svađa u kuloarima. Prava ona storija dvorskih borbi iz nekih (pre)demokratskih vremena. Gdje je važnije ko koga zna i ko je s kim i koliko dobar, nego šta nalaže zakon, demokratska procedura ili zdrava logika.

Priča oko neodržavanja mostarskih lokalnih izbora i nemanja vijeća već je puno puta objašnjena, kao i zakon Federalnog parlamenta koji omogućava gradonačelniku da u vrijeme hronične nestašice vlastitog legitimiteta sam predloži i donese budžet, sve uz klimanje glave lokalnog SDA. I pored svega toga mostarski budžet je kasnio koji mjesec, pa su kasnile i plaće gradskih službenika jer je februar bio na izmaku, a niko nije donio čak ni odluku o privremenom finansiranju. Sva ta dinamika, odnosno nedostatak iste, da se preciznije izrazim, lijepo oslikava težinu borbi na dvoru, ove naše feudalne vlasti. 

Karikaturalno je spominjanje strateških investicija u gradu bez strategije, ali i zakonodavnog tijela koje bi strategiju moglo donijeti. Čija je to onda strategija i čije ciljeve ona propagira? Ciljeve građana ovog grada sigurno ne, jer njih nema niti na jednom nivou donošenja odluka od njihovog interesa. Famozna sportska dvorana gradi se od sredine osamdesetih, do sada je promijenila više projekata, bila sadržana u ko zna koliko budžeta, ali se još uvijek nije pojavila iznad zemlje (zidine koje je rat zatekao novi graditelji su porušili jer se nisu uklapali u novo vizure dvorane). Da je zaista bila nečiji strateški cilj već davno bi bila izgrađena.

U ovom skrivanju i bježanju od očiju javnosti i izbjegavanju dijaloga s građanima ključan je pojam transparentnost. Što se odluke donose dalje od očiju građana i što su građani slabije informisani to je teže doći do odgovornosti nosilaca vlasti za loše stvari koje se dešavaju. S druge strane javne rasprave same po sebi grade civilno društvo, partnerski odnos vlasti i građana, te su kao dio savremene demokratije ipak nespojive s aktualnim mostarskim prilikama. Iza zatvorenih vrata ne može se desiti ništa pozitivno.