Borislav "Boro" Džaković: Mostarac iz Beograda sa srcem Tuzlaka

Bio je i raja i šeret i gospodin, a uz taj rijetki ljudski triple-double i košarkaški stručnjak zbog kojeg su Tuzlaci tih godina voljeli košarku i odlazak u Mejdan možda i više nego svoju prvu sportsku ljubav - fudbal i FK Slobodu

AUTOR: Alen Haman
OBJAVLJENO: 30.06.19 u 23:59
OSVJEŽENO: 30.06.19 u 23:59
MONTHLY_RATE_LIMIT_EXCEEDED
Preminuo je Borislav Džaković - Bora (28. jun 2019.) košarkaški trener kojeg Tuzlaci pamte sa velikim ponosom. Našu je Slobodu, tada KK Sloboda Dita, dva puta uveo u Prvu ligu Jugoslavije te jednom u play-off bivše JUBA lige 1992. godine, što je bio najveći uspjeh kluba iz Mejdana.

Posljednji ispraćaj će se obaviti na Novom bežanijskom groblju u Beogradu, u utorak, 2. jula 2019. godine u 11.30 časova.

Mostarac od glave do pete

Borislav Džaković je rođen u Mostaru 24. oktobra 1947. Iako je "kao i svi Mostarci" prvo trenirao fudbal "u Veleža", već prvi susret sa košarkaškom loptom bio je sudbonosan, kao i prvo putovanje u Tuzlu, s juniorskom ekipom Lokomotive u kojoj će početi košarkašku karijeru igrajući od 1962 - 1967. godine. O tome je 2015. pričao za portal Nova sloboda:

"Kao i svi Mostarci, ja sam trenirao fudbal u Veležu. U vrijeme zimske pauze u mom naselju nije bilo raje ispred zgrade,i ja pitam gdje su i saznam da su u Građevinskoj školi na košarci. Sutradan, ja opet izađem iz kuće i opet nikog od moje raje nema pred zgradom. Rekoše mi komšije da su otišli na košarku, pa se i ja zaputim do Građevinske škole, gdje nađem ovo svoje društvo kako treniraju košarku. Sjednem i gledam. Nakon završetka treninga, Verica (supruga Slobodana-Bobe Dabića) šutira na koš, a ja joj dodajem lopte. Kad se ona umorila, ja uzmem loptu i počnem da šutiram na koš, a Bobo na drugoj strani određuje igrače za gostovanje u Dubrovnik i kaže: ‘I onaj tamo ide’, pokazujući na mene, a ja nikad do tada nisam trenirao. Od prevelikog uzbuđenaj sam se onesvijestio, a kada sam došao kući, kažem majci da me probudi, jer voz ide oko dva sata poslije ponoći. Ali, ja prespem i ne odem na to gostovanje. Poslije mjesec dana, Lokomotiva ide na Juniorsko prvenstvo u Tuzlu.i ja sam se sa mjesec dana treniranja već izborio mjesto u timu. Bobo mene pred polazak pita, kako sam spavao, jesam li spreman. Jesam, kažem mu, ali sam sanjao da gubimo, a ja dajem pobjedonosni koš i vi me iznostite na rukama. Na utakmici u Tuzli, Lokomotiva vodi petnaest razlike i ja sam ušao u igru dajem koš, a sudija tada svira kraj. Cijeli tim trči i mene diže u vis i to je ta uspomena koja mi je ostala u sjećanju."

U očima i srcu Bora Džakovića Mostar je fakat bio "najljepši grad na dunjaluku":

"Mostar je moja beskrajna ljubav i ne postoje riječi kojima bih iskazao šta osjećam prema gradu u kome sam rođen, u kome sam naučio prve korake u životu... Ovde sam stekao dosta prijatelja i nikakva dešavanja to nisu poremetila. Mostar je prepoznatljiv po mnogo čemu, od Neretve, sunca, behara, štiglića, liskaluka… Pa, ne kaže se džaba, da je Mostar najljepši grad na dunjaluku. I zato se Mostaru, svaki put i iznova s neopisivom radošću vraćam i jedva čekam prvu priliku da, makar i na kratko, skoknem u ovu valu."

"Iako je godinama bio izvan Mostara, rodni grad nikad nije zaboravio. Ostao je Rođeni, a volio je to stalno isticati da je Mostarac od glave do pete. Rođeni. Svake godine, dolazio je u rodni grad. Obilazio bi zgradu u ulici Mahe Đikića na Strelčevini, gdje je rođen, i ulicu Salke Šestića, gdje je rastao. I poslije liječenja u Atini govorio je da čim se oporavi, dolazi u Mostar, među svoju raju i prijatelje", napisao je Emir Krpo u oproštajnom tekstu "Odlazak legende: Umro Borislav-Boro Džaković, košarkaški virtouz, Mostarac od glave do pete".

Mostarac iz Beograda sa srcem Tuzlaka

Imao je trener Boro i "drugi rodni grad". Svoju Tuzlu.

Bio je i raja i šeret i gospodin, a uz taj rijetki ljudski triple-double i košarkaški stručnjak zbog kojeg su Tuzlaci tih godina voljeli košarku i odlazak u Mejdan možda i više nego svoju prvu sportsku ljubav - fudbal i FK Slobodu.

Upoznao sam ga na parketu, kao košarkaš iz podmlatka Slobode, dolazeći gledati treninge prvog tima. 'Stariji' su nam govorili da nikad nismo imali takvog stručnjaka u klubu te sam silno želio gledati treninge najboljeg trenera Jugoslavije (1983.) koji nam je došao iz velikog beogradskog Partizana. Tri godine kasnije, kao junior Sloboda Dite imao sam priliku, naravno mnogo manje nego što sam želio ali tačno onoliko koliko sam vrijedio, trenirati 'kod Bore' i osjetiti njegovu trenersku 'magiju' na parketu Mejdana pod kojom su u istom zanosu plesale i legende tuzlanske košarke i omađijana tuzlanska publika.

S prvim pobjedama i uspjesima na kormilu Sloboda Dite osvojio je srca zahtjevnih ljubitelja košarke u Mejdanu a svojom prirodom, mostarskim humorom i beogradskim manirima osvojio je 'čaršiju' u kojoj se osjećao kao kod svoje kuće, sretan i zadovoljan u društvu prijatelja koji su ga voljeli kao rod rođeni. 

Ljubav je Tuzlacima uzvratio kad nam je najviše trebala, tokom rata, pismom podrške svim prijateljima 'iz košarke' i raji iz Tuzle. Obećanje da će se vratiti ispunio je 2003. godine kada je treći i posljednji put preuzeo kormilo kluba iz Mejdana, najvatrenije i najposjećenije sportske dvorane u Bosni i Hercegovini.

I dolazio nam je često. Volio je svoje 'oaze rahatluka' u Tuzli, kod dugogodišnjih jarana, mangupa i šereta iz iste lige i 'starih dobrih vremena', kod "brata" Šefke, u kafiću Nana il' na jezeru kod "rođe" Mareta.

Družio se često i sa mojim dajdžom "Đapom" dok je dajdža (daidža) imao zdravlja za "posjedit'", kako mi Tuzlaci tepamo akšamlucima. U poruci koju mi je poslao nakon dajdžine smrti pročitao sam iste riječi koje sam od svog Daje slušao o njegovom "ljudini" Bori: "izuzetan čovjek... dobričina, raja, uvijek veseo i nasmijan". Haman je to nekad bilo bitno. Garant zbog tog svoju prošlost zovu "stara dobra vremena". Što mi koji gledamo isti dnevnik i slušamo iste vijesti već 30 godina ne možemo ni izgovoriti a kamoli razumijeti.
  
Iako sam bezbožnik kakav mi je i dajdža bio (nije vjerovao u boga otkad je otac Sabit prvi put ubio boga u njemu), dok ovo pišem, a jedva mi ide, razmišljam kako u biti nema nijedan dokaz da ne postoji jedna nebeska mahala, ulica ili bar terasa s muzikom za lokalne mangupe i šerete i "uvijek veselu i nasmijanu raju". Sa perfektnim replikama  "oaza rahatluka", za "posjedit'", i nekom nebeskom društvenom mrežom koja pamti i reproducira najljepša sjećanja po želji.

"Ulažite u mlade i talentovane i oni će vam to višestruko vratiti"

Brojni prijatelji, učenici i saradnici iz svijeta košarke i sporta opraštaju se od trenera Bore a poruka Elvira Bijedića, fizioterapeuta Sloboda Dite i košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine možda i najbolje dočarava zašto smo ga toliko cijenili i voljeli:

"Prije skoro 28 godina sam po prvi put kao profesionalni fizioterapeut zakoračio u tuzlanski košarkaški hram, Mejdan. Za šankom uz kafu prije prvog treninga na kojem se trebam pojaviti stoje prof. Eške Isabegović i neprikosnoveni kralj tog hrama, veliki Boro Džaković.

Trema koju sam imao zbog činjenice da ću voditi brigu o zdravlju vrhunskih asova u to vrijeme za tren je nestala. Spontano, odmjereno i u maniru velikog gospodina dostojanstveno me predstavio ekipi riječima:

"Ovo je momak koji će brinuti o vama. Pomozite mu da bi on mogao pomoći vama"!

Cijeli dan mi se u glavi vrte te riječi.

Otišao je veliki čovjek, trener, pedagog, dokazani prijatelj Tuzle i ljudi u njoj.

Hvala ti na svakom trenutku radosti koji si podario ovom Gradu.

Postojaćeš dokle god se ovim Gradom čuje odjek košarkaške lopte
.
Počivaj u miru, veliki čovječe."

O njegovoj bezgraničnoj ljubavi prema košarci, nepokolebljivoj vjeri u mlade ljude i neprestanom promoviranju osnovnih ljudskih i sportskih vrijednosti također svjedoči kratka poruka uoči finalne utakmice Evropskog prvenstva 2015. godine koja je sa našeg skromno-dometnog Fronta Slobode podjeljena preko 500 puta:

"Cela Yuga treba večeras da navija za kadete BiH... Ovi momci su pokazali kako dobra hemija i poźrtvovanje mogu dovesti do vrha. Pokazali su da ovaj prostor ne oskudeva talentima i ovo bi trebao da bude najveći BREND. Ulaźite u mlade i talentovane i oni će vam to višestruko vratiti...".

Vjerovao je da "samo mladi ljudi mogu promeniti stvari nabolje. Sa ovim izlizanim političarima ćemo samo tapkati u mestu. Više su uradili ovi momci za BiH nego "ovi" za 20 i kusur godina", pisao mi je nakon što su BiH kadeti osvojili prvenstvo Evrope i dodao:

"Ja sam rođen na ovim prostorima i mislim da je ovaj BiH narod platio najveću cenu za "egzibicije" bolesnih umova koji su preko nesreće naroda pravili nekakav kult ličnosti koji će im se kao bumerang obiti o glavu. Večeras uživamo u istorijskom uspjehu ovih divnih mladića koje još nismo uspeli da pokvarimo."

Trenerska karijera

Po završetku igračke karijere u mostarskoj Lokomotiovi odlazi u Beograd. Trenersku karijeru započeo u KK 22. decembar iz Beograda a u dva navrata je predvodio i KK Partizan. U svom prvom mandatu, tokom sezona 1982/83 i 1983/84. Džaković je 1983. godine proglašen za najboljeg trenera sezone u SFRJ, da bi sa crno-belima u sezoni 1994/95. osvojio duplu krunu u SR Jugoslaviji. Nakon te sezone, Džaković je osvojio još jedno priznanje za najboljeg trenera sezone.

Osim u Partizanu i KK 22. decembar, Džaković je radio i u tri navrata kao trener Slobode iz Tuzle, koju je dva puta uvodio u prvu ligu velike Jugoslavije a uspeo je i 1992. godine da je uvede u plej-of bivše JUBA lige što je bio veliki podvig. Radio je još u Šibenki, Crvenoj zvezdi, kiparskom Enadu, banjalučkom Borcu.

Prvi put je Džaković seo na klupu banjalučkog Borca 1989. godine i predvodio je tadašnju generaciju ”crveno-plavih” u prvom dijelu sezone u Republičkoj ligi BiH, te tako postao prvi trener van grada na Vrbasu koji je komandovao košarkašima Borca. U Banjaluku se vratio 20 godina kasnije, u sezoni 2009/10, kada je trenirao tadašnji Borac Nektar, nastao na temeljima KK Nektar koji je bio razvojni tim izvornog i gore pomenutog Borca.

Na klupi Crvene zvezde sjedio je u dva navrata, ukupno 54 puta u sezonama 1995/96, 1996/97, kao i tokom 1998. godine.

Takođe je osvojio zlatnu medalju sa nacionalnim timom na Balkanskim igrama 1986. godine.

Bio je jedan od najboljih učenika pokojnog profesora Aleksandra Nikolića te je bio rukovodilac i trener na međunarodnom košarkaškom kampu "Prof. Aleksandar Aco Nikolić" na Zlatiboru. U januaru 2014. je postavljen za koordinatora mladih selekcija KK Metalac iz Valjeva. U januaru 2019. godine, je bio postavljen za savetnika u makedonskom klubu KK Ohrid.