Sinan Gudžević: Puškin i pištolji

Puškinu je dvoboj sa d’Anthèsom bio trideset i drugi po redu. Od trideset i dva, održano ih je pet, ostali su otkazani nakon mirenja, izvinjavanja i posredovanja. U trideset i drugom zakazanom, a petom neotkazanom dvoboju, konjički gardijski oficir d’Anthès je ubio petrogradskog kamer-junkera Aleksandra Puškina

AUTOR: Sinan Gudžević
OBJAVLJENO: 09.01.20 u 14:22
https://bit.ly/39Mm4Hs
Oni koji sa mnom žive, znaju da u jednom engleskom rječniku čuvam dva isječka švajcarskih novina, na njemačkom, iz jula 1989. Isječci se oba bave dvama pištoljima, jedan tekstom, drugi slikom. Tekst je poduža vijest pod naslovom ‘Pištolji za Gorbačova’, i tu stoji da je te pištolje (a njihova fotografija je na drugom isječku) od francuskog predsjednika Mitterranda na dar dobio Gorbačov. I još stoji da su to su pištolji iz dvoboja koji se održao 1837. u blizini Peterburga i koji je koštao života ruskog pjesnika Aleksandra Puškina! Uz ime autora vijesti (Henri Dulac) stoji kratica spk, što bi moglo značiti dopisnik socijaldemokratske štampe (Sozialdemokratische Presse Korrespondent). Dopisnik piše kako su pištolji vlasništvo Poštanskog muzeja u gradu Ambois na Loari, a muzeju ih je zavjetovao kolekcionar Pierre Paul u znak svoga oduševljenja Puškinovom pripovijetkom ‘Nadzornik poštanske stanice’ iz zbirke ‘Bjelkinove pripovijesti’. Dakle, prije no što je avion s Gorbačovom sletio u Pariz, u mali muzej na Loari došao je iz predsjedničkih dvora nalog da se kutija sa dva pištolja izvadi iz vitrine i dopremi u Pariz. Ovo potonje je učinila policija, i kad je eksponat stigao odakle je naručen, onda ga je predsjednik Francuske Republike uručio predsjedniku Sovjetskog Saveza.

Cijela stvar je izazvala veliku uznemirenost u malom gradu koji se dičio upravo tim eksponatom. O tome šta je predsjednik Francuske naumio da pokloni svome kolegi iz Moskve, nije znao ni muzejski restaurator niti gradske vlasti. Alarm je odjeknuo u cijeloj Francuskoj kad je Michel Debré, donedavni gradonačelnik u Amboise, obavijestio svoje prijatelje o događaju. On je potvrdio da je iz Elisejskih odaja naređeno da se oba pištolja neodgodivo uruče sovjetskom predsjedniku. Bio je preneražen činjenicom ‘da se jedan suveren može spustiti tako nisko e da podigne policiju kako bi došao do predmeta, koji nije čak ni u vlasništvu države’. Pa je dopunio: ‘I kako jedan šef države može primiti poklon, koji je zapravo ukraden?’ Gospodin Debré nije bio nevješt u visokoj državnoj politici: u vrijeme dok je de Gaulle bio predsjednik, on je bio premijer. Dalje je navedeno kako će pištolji biti stalan eksponat u lenjingradskom Eremitažu, a da će kao naknadu za štedrost, mali poštanski muzej na Loari dobiti vjerne kopije svojih izložbenih primjeraka. A ministar kulture Jack Lang obećao je napismeno da će dva umjetnička djela iste vrijednosti, u francuskom ili sovjetskom vlasništvu, biti nabavljena i njima će muzeju biti nadomješteni dvobojski pištolji. Ništa se to nije primilo ni kod stanovništva ni kod aktualnog gradonačelnika: on je, u protest zbog ‘državne pljačke’, odbio poziv za prijem u Elisejsku palaču, koji se priređuje u čast Mihaila Gorbačova.

Slika dva pištolja bila je objavljena u drugim novinama. Sačuvao sam oba isječka, jer sam se toga ljeta dosta bavio Puškinom, prevodio njegove posvete i epigrame, pokušavao imitirati njegovu jampsku tetrapodiju, osmerce sa ženskom i deveterce s muškom rimom. A da izrežem tu vijest o pištoljima i sliku ta dva pištolja, presudno je bilo, priznajem (čujem već kako se jato kobaca antipatetičara ustremljuje) presudno bilo je što sam, kako da se izrazim, zauvijek žalostan što je Puškin poginuo tako rano. O tome da je i kako skončao jedan od najvećih na svijetu pjesnika i svakako najveći od Slavena, čuo sam podrobno u novopazarskoj gimnaziji: nezaboravna profesorica ruskog Zubejda Mušović bila je na rubu plača kad god bi spomenula dvoboj Puškin – d’Anthès. Njena iskrena odanost ruskoj književnosti i jeziku bila je takva da se malo prelila i u mene: oni koji sa mnom žive, mogu posvjedočiti kakve su mi oči kad se spomene Puškin.

Tekst na isječku iz onih švajcarskih novina je površan. Nigdje se ne spominje da su oba pištolja pripadala čovjeku koji je ubio Puškina, a čitalac teksta može pomisliti da su pripadali jedan jednom, drugi drugom učesniku dvoboja. Učesnici dvoboja su u pravilu imali po dva pištolja, za slučaj slučaja. Ona dva koja su uručena Gorbačovu bila su izrađena u Drezdenu, marke Karl Ulbrich. I oba su, za vrijeme dvoboja, pripadala d’Anthèsu. Njemu ih je za dvoboj donio prijatelj i njegov sekundant d’Archiac, posudivši ih od barona Ernesta de Baranta, francuskog diplomate u Sankt Peterburgu. Kasnije je, 1881. godine, pištolje pukovniku Chatelperronu poklonio još živi brat barona Ernesta de Baranta.

Ti pištolji su, prije uručenja Gorbačovu, jednom već bili izloženi u Parizu, na izložbi o stotoj godišnjici Puškinove smrti. Iz jednoga od njih je na proplanku kraj Crne rječice, oko pet popodne 27. januara 1837. ispaljen metak koji je smrskao Puškinovo bedro i pokidao mu crijeva. Prekosutra će od rana umrijeti. Pištolji koje je imao Puškin nestali su bez pouzdana traga. Zna se da su bili pariske marke LePage i da ih je Puškin kupio u Petrogradu u dućanu za oružje vlasnika Kurakina.

Puškinu je dvoboj sa d’Anthèsom bio trideset i drugi po redu. Tako su izbrojali puškinisti. Od trideset i dva, održano ih je pet, ostali su otkazani nakon mirenja, izvinjavanja i posredovanja. U dvadeset i sedam izazivač je bio Puškin, u pet je bio izazvan. Protivnici su bili drugovi, pjesnici, majori, ministri, spahije, velmože. Razlozi: kafanska sporenja oko stihova, oko žena, podrugljivi epigrami, politički sporovi. U trideset i drugom zakazanom, a petom neotkazanom dvoboju, konjički gardijski oficir d’Anthès je ubio petrogradskog kamer-junkera Aleksandra Puškina. Ta će smrt zauvijek ostati ruska nacionalna katastrofa. Oni koji vjeruju u proroštva, podsjećaju kako je devetnaestogodišnjem Puškinu, gledajući mu u karte i u dlan, čuvena petrogradska gatara, gospođa Kirchhof, prorekla veliku slavu, dva izgnanstva i dug život, ako samo ne nastrada sa 37 godina, kraj bijeloga konja, bijelog čovjeka i bijele glave. A kavalirgard Georges d’Anthès, čije ime Rusi pišu Dantes, imao je bijeloga konja, nosio je bijeli mundir i imao svijetlu kosu, bio je белокурый. Puškin je Dantesa već bio izazvao na dvoboj, dva mjeseca ranije, ali je ovaj otkazan, jer je izazvani objavio da će se oženiti Jekaterinom, sestrom Puškinove žene Natalije Gončarove. Bonvivan Dantes bio je naočit, neki kažu i duhovit, ali svakako kvaran čovjek: jurio je za Puškinovom ženom, te se oženio njenom sestrom, e da bude što bliže onoj koju juri. Puškinu, ionako lakom na dvoboje, bilo je to previše, pa će isprovocirati svoga pašenoga da ga ovaj sam izazove, januara 26, godine 1837.

Ona dva pištolja su opet u poštanskom muzeju u gradu Amboise. Pobuna koja se u Francuskoj zbog njih podigla bila je razlog što je Gorbačov vratio francuski dar. Objašnjenje o povratku poklona iz SSSR-a, s francuske strane bilo je smušeno, ali je djelovalo: rečeno je da je sve bio nesporazum, da su pištolji bili samo posuđeni za izložbu u Puškinovu muzeju, te su vraćeni, kad je pola godine posudbe isteklo. Osoblje muzeja svjedoči da kad pištolje vide ruski turisti, usplahire se i ožaloste. Jedna žena se prekrstila pred tom vitrinom i dugo jecala.

Još nešto imam da priznam. Onako postavljene u onoj kutiji, cijev jednoga dira u kundak drugoga, žljeb od čuturice za barut, pomagala pri punjenju i čišćenju, bozi bi ga znali zašto tako košmarno, ona dva sam pištolja u jednom snu vidio kao dvije polutke oraha u jednoj korubi. Okidač za san znam, i on nije ni na kakvom pištolju, već u čarobnoj ljubavnoj Puškinovoj pjesmi po uzoru na Saadija:

Мы точь-в-точь двойной орешек
Под единой скорлупой.


Tekst "Puškin i pištolji", autora Sinana Gudževića, objavljen je na portalu Novosti 7. siječnja 2020. godine.