Kako su perike postale popularne?

Epidemija sifilisa izazvala snažan porast pravljenja perika. Žrtve su skrivale ćelavost ili krvave čireve po njihovim glavama pomoću perika napravljenih od konjske, kozje ili ljudske dlake. Perike su također bile premazane puderom – s mirisom lavande ili naranče – kako bi se prikrio smrad. Iako uobičajene, perike nisu bile izraz elegancije. Bile su samo sramotna potreba. To se promijenilo 1655. godine kada je francuski kralj Luj XIV počeo gubiti kosu.

AUTOR: Mental Floss
OBJAVLJENO: 04.12.19 u 18:19
https://bit.ly/2rgpfWp
Tijekom gotovo dva stoljeća napudrane perike bile su jako popularne. Ove šik perike ne bi postale toliko popularno da nije bilo jedne venerične bolesti, nekoliko nesigurnih kraljeva i loše higijene kose.

Priča o napudranim perikama započinje kao i mnoge druge – sifilisom. Do 1580. godine, epidemija sifilisa koja je pogodila Europu postala je najgora epidemija još od tzv. Crne smrti. Prema Williamu Clovesu "beskonačno mnoštvo" pacijenata sa sifilisom napunilo je londonske bolnice, a svaki dan pristizalo ih je još više. Bez antibiotika žrtve su se suočile s punim teretom bolesti: otvoreni čirevi, gadni osipi, sljepilo, demencija i opadanje kose u pečatima. Ćelavost je bila sve raširenija.

Opadanje kose je u to vrijeme predstavljalo jednosmjernu kartu za javnu sramotu. Duga kosa bila je popularan statusni simbol, a ćelava glava mogla je naštetiti svačijem ugledu. Kad se brat pisca Samuela Pepysa zarazio sifilisom, on je napisao: "Ako moj brat poživi, neće smjeti pokazati svoju glavu – to će biti velika sramota za mene". Kosa je bila velika stvar.

Pokrivanje

Tako je epidemija sifilisa izazvala snažan porast pravljenja perika. Žrtve su skrivale ćelavost ili krvave čireve po njihovim glavama pomoću perika napravljenih od konjske, kozje ili ljudske dlake. Perike su također bile premazane puderom – s mirisom lavande ili naranče – kako bi se prikrio smrad. Iako uobičajene, perike nisu bile izraz elegancije. Bile su samo sramotna potreba. To se promijenilo 1655. godine kada je francuski kralj počeo gubiti kosu.

Luj XIV imao je samo 17 godina kad se njegova kosa krenula tanjiti. Zabrinuo se da će to narušiti njegovu reputaciju i angažirao 48 proizvođača perika da pokušaju spasiti njegov imidž. Pet godina kasnije, kralj Engleske – Lujev rođak Karlo II – napravio je istu stvar kada je njegova kosa počela sijediti (obojica su vjerojatno imala sifilis). Dvorani i drugi aristokrati odmah su počeli kopirati dva kralja. Počeli su nositi perike, a trend se prenio i na višu i srednju klasu. Rođen je novi europski trend.

Cijena perika je porasla i one su postale način za pokazivanje bogatstva. Perika za svakodnevno korištenje košrala je oko 25 šilinga – što je bila tjedna plaća prosječnog građanina Londona. Cijena velikih, sređenih perika bila je i do 800 šilinga. Skovana je riječ bigwig kojom su se opisivali snobovi koji su mogli priuštiti takve velike perike.

Perike su ostale popularne i nakon smrti dvojice kraljeva jer su bile jako praktične. U to vrijeme su uši bile vrlo rasprostranjene, a čišćenje od njih bilo je skupo i dugotrajno. Perike su, međutim, suzbile taj problem. Budući da su ljudi trebali obrijati glavu da bi mogli namjestiti perike, uši su prestale inficirati ljudsku kosu i umjesto toga bi se nakupljale u perikama. Ipak, perike je bilo dosta lakše očistiti od ljudske glave – samo bi ih poslali proizvođačima perika, koji bi ih otkuhali i uklonili gnjide, i više ne bi bilo problema.

Do kraja 18. stoljeća ovaj trend je počeo jenjavati. Francuzi su odbacili perike tijekom revolucije, a Britanci su ih prestali nositi nakon što je William Pitt 1795. godine uveo porez na puder za kosu. Kratka, prirodna kosa postala je novi hit i tako je ostalo kroz naredna dva stoljeća.


Prevela: Ružica Ereš