Kako su ljudi pripitomili mačke

Domaće mačke potječu od divljih mačaka zvanih Felis silvestris lybica koje su nastale u području Plodnog polumjeseca u neolitiku, i u Egiptu tijekom antike.

AUTOR: Library of Congress
OBJAVLJENO: 23.02.20 u 19:38
https://bit.ly/2T4zXJA
Domaće mačke potječu od divljih mačaka koje potiču iz vremena neolitika i drevnog Egipta.

Prema nedavnom istraživanju Claudia Ottonija, pripitomljavanje mačaka odvijalo se u dvije etape, ali sve domaće mačke imaju zajedničkog pretka – mačku (Felis silvestris lybica) koja je koračala teritorijem sjeverne Afrike odnosno jugozapadne Azije.

Proučavajući DNK mačaka s prostora cijelog svijeta, istraživači su otkrili da je pripitomljavanje počelo u neolitiku, a svoj vrhunac doseglo u drevnom Egiptu.

Drugi znanstvenici također su otkrili još jedan potencijalni slučaj pripitomljavanja mačaka. J.D. Vigne proučavao je ostatke kostiju mačaka u Kini. Otkrio je da postoji mogućnost da se u Kini dogodilo privremeno pripitomljavanje leoparda, potpuno neovisno o tada aktualnim procesima pripitomljavanja. Međutim, nisu pronađeni nikakvi dokazi o tome da je bilo koja današnja mačka povezana s leopardima, pa i ako je istina da su leopardi bili pripitomljeni – to nije dugo trajalo.

Dokazi iz Ottonijevog istraživanja također objašnjavaju način na koji su se mačke širile svijetom. Analizirajući DNK skeletnih ostataka pronađenih u lučkim gradovima, znanstvenici su zaključili da su mačke korištene na brodovima, gdje su ih ljudi vjerojatno koristili za protiv glodavaca koji su uništavali zalihe hrane.

Još jedna zanimljivost vezana za povijest pripitomljavanja mačaka odnosi se na njihovo krzno. Analiza uzoraka mačjeg krzna jedan je od najboljih metoda razlikovanja divljih i pripitomljenih mačaka, jer je to jedna od rijetkih vidljivih razlika između njih. Ottoni je otkrio da se recesivni alel koji je pronađen u većini domaćih mačaka danas, prema njihovoj studiji nije pojavio sve do razdoblja srednjeg vijeka. To znači da se selektivni uzgoj mačaka s ciljem dobivanja određene boje krzna počeo prakticirati tek u srednjem vijeku, što je mnogo kasnije u odnosu na početak pripitomljavanja mačaka.

Znanstvenici su također koristili različite vrste krzna za proučavanje drugih obilježja mačaka. Primjerice, V. J. Crossley je otkrila da mačke, ovisno o svojoj pasmini, boji dlake i duljini dlake, mogu biti sklonije hipertireozi (pojačanom radu štitne žlijezde). Istraživanjem je utvrđen povišen rizik od hipertireoze kod dugodlakih mačaka koje nisu čistokrvne, ali manji rizik kod mnogih čistokrvnih dugodlakih mačaka u odnosu na domaće kratkodlake mačke.

Mnogi stručnjaci također žele saznati postoji li veza između boje krzna i ponašanja mačaka. E. A. Stelow je koristeći internetski upitnik otkrila da postoji nešto veća šansa da će mačke s određenim tipom krzna (npr. kornjačevina, kaliko, sivo, bijelo i crno-bijelo krzno) biti agresivnije od drugih.

Neka istraživanja pokazala su da je veća šansa da će ljudi udomiti mačke svjetlijeg, nego tamnijeg krzna.

Sva ova istraživanja pokazuju da su povijest pripitomljavanja mačaka i povezanost boja i uzoraka na njihovom krznu s njihovim karakteristikama zanimljiv predmet proučavanja. Naravno, znanstvenicima ostaje još mnogo toga naučiti o samom procesu i povijesti pripitomljavanja ovih životinja.


- Izvor: Library Of Congress