Zašto ljudi priznaju zločine koje nisu počinili?

U posljednjih 60 godina više od tristo muškaraca i žena, koji su proveli mjesece, možda čak i godine u američkim zatvorima, oslobođeno je optužbi za zločine za koje su ranije sami priznali krivicu.

AUTOR: Live Science
OBJAVLJENO: 02.03.20 u 18:35
https://bit.ly/39ck2Qh
Priznanje se smatra kraljem među dokazima, jednako dobro kao i presuda. A toliko nevjerojatno zvuči da bi se netko nevin inkriminirao na način da prizna nešto što zapravo nije učinio.

Međutim, u posljednjih 60 godina više od tristo muškaraca i žena, koji su proveli mjesece, možda čak i godine u američkim zatvorima, oslobođeno je optužbi za zločine za koje su ranije sami priznali krivicu. To je više od 10% od 2.551 zabilježenih oslobađanja od optužbi od 1989. godine.

To nas ostavlja s jednim zbunjujućim pitanjem: Zašto bi nevini ljudi priznali zločine koje nisu počinili?

"Nikad nije bilo dvojbe da je priznanje najmoćniji oblik inkriminirajućih dokaza na sudu", rekao je Saul Kassin, profesor psihologije s koledža John Jay za kazneno pravo u New Yorku. Ključ shvaćanja toga zašto bi netko priznao zločin često je u samom procesu ispitivanja, kaže.

Često takvim priznanjima prethode sati nemilosrdnog ispitivanja, objašnjava Kassin. Jedan od primjera je slučaj Boba Adamsa, muškarca iz Syracusea, koji je u siječnju oslobođen nakon osam mjeseci zatvora zbog ubojstva koje je lažno priznao. Snimka ispitivanja pokazuje da su Adamsu satima postavljana jedna te ista pitanja, dok je bio u pijanom stanju. Policija je tvrdila da ima dokaze protiv njega kojih nije bilo – što je zakonita, ali kontroverzna taktika policijskog postupanja, kaže Kassin. Adams je na kraju priznao ubojstvo i zadržan je u zatvoru, gdje je čekao suđenje sve dok nisu dobili potvrdu jednog od svjedoka da Adams nije kriv.

Nevini ljudi, poput Adamsa, često odlaze dati na ispitivanje misleći kako nemaju razloga za brigu ni razloga pozvati odvjetnika, kaže Kassin. Onda ih iznenade tvrdnje da su krivi i dokazi koje policija tvrdi da ima protiv njih. Priznanje često dolazi u trenucima kada se osumnjičeni osjeća zarobljeno, kao da nema izlaza. Često tada zaboravi svoje "pravo na šutnju". Neki od njih čak internaliziraju priznanje, što znači da tijekom ispitivanja i sami postaju uvjereni da su krivi.

U drugim slučajevima ljudi mogu priznati zlodjelo samo da bi izašli iz sobe za ispitivanje, misleći da će kasnije lako biti oslobođeni čim se saznaju nove činjenice, objašnjava Kassin.

Ljudi različitih životnih iskustava daju lažna priznanja, no, mladi ljudi i ljudi s mentalnim poteškoćama su najranjivije kategorije. Zapravo, prema podacima neprofitne organizacije Innocence Project, 49% lažnih priznanja koja su rasvijetljena DNK analizama daju ljudi mlađi od 21 godinu.

Štoviše, kod ljudi koji su pod stresom, umorni ili traumatizirani dok razgovaraju s policijom postoji veća šansa da će dati lažna priznanja, kaže Kassin.

Tako nevini ljudi najčešće ne mogu sami sastaviti lažno priznanje, dodaje Kassin, koji već 40 godina proučava fenomen lažnih priznanja zločina. Priznanje podrazumijeva više od toga da jednostavno kažete "Učinio sam to". To je detaljan opis o tome kako, kada i gdje je počinjen zločin – detalji koje nevina osoba obično ne zna. U istraživanju koje je 2010. godine proveo odvjetnik Brandon Garret, profesor prava iz Sjeverne Karoline, analizirana je baza organizacije Innocent Project, a otkriveno je da čak 95% lažnih priznanja sadrži točne činjenice o zločinu, ali činjenice koje su poznate samo policiji

"Trebalo bi nas zaprepastiti što osumnjičeni zna takve intimne detalje", kaže Kassin za Live Science. No, to nije iznenađujuće. "[Policija] zna postavljati sugestivna pitanja. Znaju pokazati fotografije, odvesti osumnjičene na mjesto zločina". Tako se osumnjičenima daju informacije koje im kasnije "trebaju" priznati, kaže on.

Istražitelji možda znaju kako doći do dobrog priznanja, ali nisu jedini krivci za ovaj fenomen. Nakon što netko do u detalje prizna zločin, gotovo svi mu vjeruju, uključujući i forenzičare. Nakon što dođe do priznanja, ono pokreće forenzičku sklonost potvrdi, pokazalo je istraživanje iz 2013. godine. Kao i u drugim oblicima sklonosti potvrdi, jednom kada forenzičari saznaju za priznanje, vjerojatnije je da će tražiti, uočavati i tumačiti dokaze koji potvrđuju ono za što misle da već znaju, navodi se u istraživanju.

To je kritično jer samo priznanje nije dovoljno za dobivanje osuđujuće presude – ono mora biti potkrijepljeno dodatnim dokazima. Dakle, gotovo svako lažno priznanje potkrijepljeno je lažnim dokazima, kaže Kassin. Jedan od primjera je slučaj Roberta Millera, muškarca iz Oklahome, koji je optužen za ubojstvo, pljačku i silovanje. Nakon što je Miller lažno priznao, forenzičari su razmatrali samo uzorke krvi i sline s njegovom DNK i zanemarili druge uzorke, tvrdeći da mogu biti uzorci žrtve. Ovo pogrešno tumačenje dokaza dovelo je do osuđujuće presude, dok se stvarni počinitelj izvukao.

"Forenzičari koji znaju za priznanje pristrani su u svojoj analizi", objašnjava Kassin. "To utječe na njihovu interpretaciju poligrafa i otisaka prstiju".

Međutim, neočekivani broj lažnih priznanja s početka devedesetih godina prošlog stoljeća doveo je do nekih zaštitnih mjera, barem u SAD-u, gdje 25 zemalja sada zahtijeva da se ispitivanja snimaju u cijelosti, a istraživanje iz 2019. godine pokazalo je da porotnici duga ispitivanja smatraju manje vjerodostojnim. Možda ćemo vidjeti još manje oslobađanja u sljedećem desetljeću, kaže Kassin.

Čak i da bude tako, sustav nije baš učinkovit u procjeni vrijednosti priznanja nakon što do njega dođe. Moramo promijeniti način na koji ljudi razmišljaju od priznanju, zaključio je.


Prevela: Ružica Ereš