Feralov feral

Zlatko Dizdarević: "Predrag jeste bio veći od realnosti. Bio je heroj svakodnevnih bitaka bez obzira na cijenu i ishod, ali ih je baš zato vodio na svakom koraku i s porukama onima koji to zaslužuju. Uporno i do kraja. Koliko toliko. Uznos moćnim huljama. Ali i sa gorkim prijekorom pokunjenim, dobrim slabićima od kojih za neke, možda, ima još šansi"

AUTOR: Hrvoje Šimičević/Tamara Opačić
OBJAVLJENO: 21.01.18 u 15:32
MONTHLY_RATE_LIMIT_EXCEEDED
Pjesnik, prevoditelj i slikar Vojo Šindolić kaže da su se upoznali 1983. Dobio je pismo od srednjoškolca iz Splita, koji ga je zamolio da mu pošalje prijevod pjesama Patti Smith za časopis koji je naumio pokrenuti. Iako Albatros nikada nije izašao, Šindolić veli da je tim pismom započelo 35 godina dugo prijateljstvo s Predragom Lucićem. Počeli su se intenzivno družiti naredne godine, kad je Lucić upisao Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu.

- Od prvoga dana sudjelovali smo u mnogim zajedničkim projektima. Na Splitskom ljetu Predrag je režirao dramu A. W. Knighta ‘Kralj beatnika’, koju sam preveo. Gotovo pune dvije godine u Omladinskoj iskri u rubrici ‘Beat Street’ objavljivali smo moje prijevode beatnika - kaže Šindolić, koji se s radošću prisjeća zajedničkih skitnji po beogradskim ulicama, knjižarama, antikvarijatima, teatrima…

Još dok je bio u Beogradu Lucić je, pored suradnje s Omladinskom iskrom i drugim izdanjima, počeo slati tekstove Feralu, satiričkom podlisku Nedjeljne Dalmacije koji je uređivao Viktor Ivančić. Kasnije će im se pridružiti i Boris Dežulović, dodavši onaj Tribune u ime, ali i dodatnu kreativnu oštricu koja će ih koštati više optužnica zbog narušavanja partijskog bontona. Nakon tri tajna optužna prijedloga zbog aforizama, ‘spajalica’ i drugog sadržaja Ferala, 1988. Okružno tužiteljstvo zabranilo je Nedjeljnu Dalmaciju. Jedan od razloga bila je i ‘Mala Partizanka bužu imala’, Lucićeva satirična obrada pjesme ‘Mlada partizanka’, povodom zabijanja trajekta Partizanka u gat splitske luke. Nakon gnjeva boračkih organizacija i pripadajućih komiteta, glas o Feralu proširio se Jugoslavijom. Prava potpora je izostala u matičnoj redakciji, gdje je uredništvo nerijetko radilo na izbacivanju nepoćudnog sadržaja iz njihove rubrike. U osvit raspada Jugoslavije to ih je potaknulo da se presele u Slobodnu Dalmaciju, koju je tada uređivao Joško Kulušić. Feral je dobio više stranica i nove mete za izrugivanje, predvođene Franjom Tuđmanom i njegovim HDZ-om. Tuđmanov smiješni korienski pravopis, imitiranje titoističkog garda, opsjene o tisućljetnom hrvatskom snu i agresivni antisrpski nacionalizam izmjenjivali su se s prokazivanjem velikosrpskih Miloševićevih tendencija, balvan-revolucije u Krajini i drugih pojava delegiranih iz Beograda.

S njim ste mogli pričati o bilo čemu, sve je znao, sve pročitao, o svemu imao stav. Ali nije pametovao i docirao. Bio je samozatajan i skroman, nenametljiv. Ohrabrivao je. Poticao – veli Drago Hedl

Izbijanjem rata Lucić je s Dežulovićem i Ivančićem postao ratni reporter. U jednoj reportaži, objavljenoj u Slobodnoj Dalmaciji 1991., opisao je stanje s prilaza Drnišu. ‘Prašnjavim putem i tragom glasina vaš reporter navraća u Pokrovnik, da vidi jesu li mu baba, dida i ostali još uvijek pod svojim krovom. I – tu su. I oni i stara kaštela. I crkva svetog Mihovila na brijegu iznad sela. Uskoro će dan sveca-zaštitnika. Hoće li ga Pokrovničani dočekati tu odakle ih još nijedan rat nije otjerao? Netko će možda gornji pasus smatrati prisvajanjem novinarskog prostora. No prije će biti da je to još jedan dokaz koliko je nas i naših najbližih posvojio rat’, napisao je Lucić, koji je kao ratni izvjestitelj bio i u Beogradu.
Jedva nekolicina pjesnika bili su takve javne ličnosti ili umjetnici i nitko nije imao tako brz uspon i uspješnu karijeru pjesnika, režisera, pisca dramskih tekstova, novinara, kolumnista i sjajnog izvođača vlastitih pjesama – kaže Vojo Šindolić

Paralelno s reporterskim radom spomenuti je trojac u Feralu objavljivao kritike na račun hrvatskog vodstva, upozoravajući kroz satiru na opasnost zapjenjenog hrvatstva, zbog čega ih je HDZ kroz usta Drage Krpine nazvao ‘monstrumima’. Ta će stranka u postupku pretvorbe i privatizacije uzurpirati i kasnije opljačkati Slobodnu, što je 1993. ponukalo brojne novinare da napuste splitski dnevnik. Ivančić, Lucić i Dežulović tada su osnovali samostalni Feral Tribune. Do konca 1993. pridružili su im se brojni ugledni novinari i kolumnisti, uključujući i kasniju glavnu urednicu Ferala Heni Erceg. U novom, proširenom izdanju povećan je prostor za satiru, a Lucić je suuređivao i ispisivao rubrike Greatest Shits, Šempjun, Tromblon, Na kraju krajeva, Informbiro i druge, kreirajući nezaboravne likove poput Živote Leposavića, fra Litre Puvala ili Joao Drcao de Floresa. Dio njih donosimo u posebnom dodatku uz ovaj broj Novosti. Uz satiru, Feral je od početka uspostavio ozbiljni dio novina, u kojem je prednjačilo istraživačko novinarstvo. Njihov najpoznatiji predstavnik tog žanra, Drago Hedl, kaže da je dolazak u Feral značio rizik i nesigurnost, manju plaću i stigmu ‘državnog neprijatelja’.

- Ali Feralom je zračilo uzbudljivo ozračje da možemo što drugi ne mogu, da pišemo što se drugi ne usude, da pomičemo granice slobode. Da se rugamo ‘’svetinjama”, rušimo tabue, istražujemo zabranjeno i čačkamo po nedodirljivom - prisjeća se Hedl, koji je u Feral došao na Lucićev poziv.
- Imao je istančan osjećaj za prepoznavanje teme i nenadmašno umijeće opremanja teksta. Uvijek je imao vremena za razgovor i nije spadao među one u čijem pogledu vidite da vas ne sluša, da je negdje drugdje, dok mu govorite o priči koju biste istražili. S njim ste mogli pričati o bilo čemu, sve je znao, sve pročitao, o svemu imao stav. Ali nije pametovao i docirao. Bio je samozatajan i skroman, nenametljiv. Ohrabrivao je. Poticao - veli Hedl.

Ekipa iz Ferala sustavno je razotkrivala ratne zločine, bogatstvo obitelji Tuđman, progone srpskih civila i nedovoljno lojalnih Hrvata iz gradova te druge proskribirane teme koje ostali mediji nisu željeli dirati. Glumica Mira Furlan, nad kojom je hajku raspisao Globus, kaže nam da beskrajno cijeni Lucićev rad i da je jako tužna zbog gubitka ‘tog hrabrog i talentiranog čovjeka’, dok spisateljica Dubravka Ugrešić, koja je zbog slične nacionalističke harange napustila Hrvatsku, ističe da je Lucić bio izvrstan novinar i pjesnik, osoba koja je u mračnim vremenima uspjela proživjeti svijetao život.

- Lucić je bio feralovac. A feralovac ne znači biti tek pripadnik novinarske grupe, škole ili stila, feralovac je u međuvremenu postalo drugo ime za moralnu postojanost i izdržljivost, za kontinuirani pokret otpora ljudskoj gluposti i pokvarenosti koje u našim krajevima ima kao korova - kaže ona.
Zbog nepopustljivog odnosa prema Tuđmanovoj politici, Feral je izvrgnut režimskom progonu. Uslijedile su prijetnje, prisluškivanja, spaljivanja novina, ali su došle i međunarodne nagrade i afirmacija Feralovog angažmana na cijelom području bivše Jugoslavije. Osnivačica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko kaže da Lucić u tom kontekstu spada ‘u malobrojni broj ljudi iz regiona, koji je ne samo bio antifašista i protiv rata, već je nepogrešivo detektovao svaki nacionalizam, ekstremizam i mržnju’.

Godine 1994. Lucić je pokrenuo i Feralovu biblioteku, u kojoj će kroz više od deset godina objaviti i urediti 83 naslova. Mirjana Miočinović, supruga pokojnog Danila Kiša i Lucićeva profesorica iz studentskih dana, kaže da mu osobno duguje zahvalnost za pokretanje biblioteke.

- Kao prva knjiga objavljena je zbirka posthumno sređenih pripovedaka Danila Kiša ‘Lauta i ožiljci’, za kojom je sledio gotovo celokupan Kišov beletristički opus i knjiga intervjua ‘Gorki talog iskustva’. Iza ovih suvih podataka leži višegodišnja radost zajedništva i istomišljenička bliskost najplemenitije vrste. Ima u tome, kao početni impuls, i mog sećanja na mudrog, apartnog, darovitog studenta - kaže Mirjana Miočinović.

Pored uredničkog rada, Lucić je objavljivao polemičke tekstove, kolumne, satiričke priloge i pjesme koje će biti ukoričene u knjige ‘Haiku haiku jebem ti maiku’, ‘Sun Tzu na prozorčiću’, ‘Bezgaća povijesne zbiljnosti’ i ‘Gusle u magli’ te zbirke poezije ‘Ljubavnici iz Verone’ i ‘Mjesec iznad Splita’. Vojo Šindolić kaže da ne zna boljeg pjesnika u Predragovoj generaciji.

- Jedva nekolicina pjesnika bili su takve javne ličnosti ili umjetnici i nitko nije imao tako brz uspon i uspješnu karijeru pjesnika, režisera, pisca dramskih tekstova, novinara, kolumnista i sjajnog izvođača vlastitih pjesama - ističe Šindolić, dok dramaturg i pisac Božo Koprivica, Lucićev dugogodišnji prijatelj, kaže da osjećaj melankolije i tuge zbog njegove smrti jedino može usporediti s odlaskom Kiša.

- Lucić je bio izvrstan pjesnik koji je odrastao na najboljoj epskoj i lirskoj jugoslovenskoj tradiciji, kao i na talasu evropske ljevice, Walteru Benjaminu, Bertoltu Brechtu, Otu i Pavlu Bihaliju. Imao je muzičkog ritma, makar je to pleonazam kada je poezija u pitanju, a tako je i živio - govori Koprivica i dodaje da je Lucić, pored neodoljivog šarma i karizme, imao i onu suštinsku, elementarnu hrabrost.

- Sve druge opozicione novine u Jugoslaviji u odnosu na Feral i tekstove Predraga, Borisa i Viktora izgledale su kao priučena hrabrost. U Jugoslaviji, u kojoj je bujao fašizam i gdje su vladali mali klonovi, Feral je bio jedino svjetlo - kaže Koprivica.

Jednakom žestinom, upregavši satiru i istraživačko novinarstvo za kritiku Račanove, a potom i Sanaderove vlade, Feral je izlazio do 2008. godine. Na vrhuncu vladavine Sanadera, koji je kontrolirao većinu medija, Feral je bio kužan prostor za ovdašnju oglašivačku industriju, što je uz sudske tužbe rezultiralo i njegovim iscrpljivanjem do konačnog gašenja. Lucić je prije tri godine u izjavi za potpisanog novinara rekao da Feral i on osobno nisu pristali na takvu igru zato što stvarnu slobodu javne riječi nisu htjeli žrtvovati lažnoj i porobljujućoj slobodi tržišta, dodajući da se interesi vlasnika medija nikad nisu ostvarivali bez blagoslova vladajuće politike. ‘Kada su novine prema oglašivačima postale tako servilne da su im umjesto samo onog plaćenog oglasnog prostora počele ustupati i svoj sadržaj, na način da im ne pada na pamet objaviti nikakav kritički tekst o oglašivačevim poslovima, tada su i oglašivači shvatili da nemaju nikakvog razloga za respekt prema takvim novinama. Shvatili su da od njih mogu dobiti i ono što ne plate. A čitatelji? Oni novinama više nisu bili bitni. I takav je odnos zabetoniran godina nultih’, izjavio je Lucić.

Nagon gašenja Ferala, Lucić je zajedno s Ivančićem i Marinkom Čulićem pozvan u Novi list, odakle su posljednja dvojica uskoro otišla jer im je onemogućeno pisanje. Kako objašnjava Branko Mijić, novinar i nekadašnji urednik riječkog dnevnika, ‘lovački psi’ Roberta Ježića, gazde Novog lista i člana HDZ-a, pokušali su i Lucića otjerati u progonstvo.

- Uprava je sastanke zakazivala u ranim jutarnjim satima ne bi li ga obeshrabrila znajući da ne vozi, pa je cijelu noć morao brodskom linijom putovati iz Splita u Rijeku kako mu iz formalnih razloga ne bi uručili otkaz - prisjeća se Mijić i dodaje da je Lucić jedini preživio ‘torturu, ponižavanja, saslušavanja i mučninu’.

Za angažmana u riječkom dnevniku Lucić je ispisao na tisuće kartica teksta. Redovno je pisao kolumnu ‘Trafika’, stihovanu u subotnjem prilogu, a njegova rubrika ‘Memorijska kantica’ bila je svojevrsni nastavak Greatest Shitsa iz Ferala.

- Kada sam se s pozicije glavnog urednika vratio u novinske pisce, dijelili smo zajedno teren za uvodnik i kolumnu. Pogotovo nedjeljom bilo je zabavno igrati te utakmice u kojima bi mi Predrag nesebično darovao penal ili pak centrirao zicer pitavši: ‘Prva ili druga stativa? Radović ili Kustudić?’ Bilo je to više od igre, sada je svaki smisao utakmica nedjeljom nestao. I sada sam zagledan u njegove vječno nasmijane oči, pa kada njegovi tekstovi više ne stižu, kliknem na neku od starih, neizbrisanih i neizbrisivih ‘Trafika’ u kompjutoru, sretan što sam imao privilegiju biti njegov prvi čitatelj - kaže Mijić i podsjeća da je dio stihovanih ‘Trafika’ ukoričen u knjizi ‘Step by step – Stepinac’, a Lucić ih je s Dežulovićem izvodio u pjesničko-satiričkom cabaretu.

Na kraju probe glumci su ga izveli na scenu. Dobio je više od aplauza, bio je to teatarski krešendo jedne umjetničke karijere autora koji je sublimirao etičko i estetsko na neponovljiv, hrabar i pametan način – priča Dino Mustafić

Tokom tih nastupa, koji su se izvodili u gradovima bivše Jugoslavije pod različitim naslovima, kao što su ‘Melodije Bljeska i Oluje’, ‘Melodije borbe i pretvorbe’ ili ‘Melodije koke i Kolinde’, do izražaja je došao Lucićev kazališni poziv. Dok su 1990-ih radili u splitskom HNK-u, njegovi prijatelji, glumci Milan Pleština i Milivoj Beader, bezuspješno su ga nagovarali da se vrati u redateljske vode. Prije nekoliko godina Beader je imao želju da s njim i Sašom Antićem iz TBF-a radi na predstavi o Tomi Bebiću.

- Iz straha da nas ne otkači, nisam ga htio pitati da režira, nego smo ga molili da nam pomogne oko dramatizacije i da nadgleda cijeli projekt. Našli smo se tako nas trojica u jednom splitskom kafiću, Duje (Lucićev nadimak, op.a.) je bio jako zagrijan za ideju… Ali, kao i sve naše zamišljene suradnje, i ta se izjalovila. Kao da nam nije bilo suđeno, ni meni ni Pleštini, raditi s Dujom. Na kraju, preostaje nam samo zaurlati onu Tominu ‘Ća smo na ovom svitu’, pa zašutjeti do nekog ponovnog susreta - govori Beader, koji dodaje da je Lucićevu dramu ‘Aziz’, nakon što nije postavljena u splitskom teatru ‘zbog kukavičluka ondašnjeg intendanta Milana Štrljića’, nosio u Zagrebačko kazalište mladih na čitanje tadašnjoj ravnateljici.
Na kraju je ‘Aziz’ čekao u ladici sve do prošle godine, kada je postavljen na Splitskom ljetu u režiji Dina Mustafića, pa ovjenčan nagradom Judita. Iako teško bolestan, Lucić se pojavio na generalnoj probi. Kako svjedoči Mustafić, za tu je priliku u Split došla Lucićeva raja iz brojnih krajeva bivše Jugoslavije.

- Ispratio sam svaki njegov pokret, mig, nešto što mi je moglo biti kao signal da smo dobro scenski poentirali njegovu misao ili kreirali atmosferu scene. Na kraju probe su ga glumci izveli na scenu. Dobio je više od aplauza, bio je to teatarski krešendo jedne umjetničke karijere autora koji je sublimirao etičko i estetsko na neponovljiv, hrabar i pametan način - kaže za Novosti sarajevski režiser.

Velik broj ljudi okupio se prošlog petka u Splitu, na posljednjem ispraćaju predragog Predraga, kako ga je u oproštajnom govoru nazvao Boris Dežulović. Među njima, zbog ranije planiranih obaveza, nije mogao biti diplomat i novinar Zlatko Dizdarević.

- Predrag jeste bio veći od realnosti. Bio je heroj svakodnevnih bitaka bez obzira na cijenu i ishod, ali ih je baš zato vodio na svakom koraku i s porukama onima koji to zaslužuju. Uporno i do kraja. Koliko toliko. Uznos moćnim huljama. Ali i sa gorkim prijekorom pokunjenim, dobrim slabićima od kojih za neke, možda, ima još šansi - kaže Dizdarević.

Velikom sprovodu na Lovrincu, na kojem su se okupile na tisuće Lucićevih prijatelja i štovatelja, prethodili su izrazi sućuti, među kojima i onaj premijera Andreja Plenkovića. Redatelj Oliver Frljić, koji kaže kako mu Lucićevo pisanje predstavlja ‘jedno od rijetkih svjetala u mraku splitskih dana’, osuđuje taj čin.

- Ne mogu zašutjeti pred kondoliranjem koje je obitelji uputio Plenković, aktualni predsjednik zloćudnog tumora koji se u političkoj patologiji klasificira kao HDZ. Treba doista imati đon-obraz pa nakon svega što je ta stranka radila Feralu i njegovoj redakciji – od nametanja poreza na šund, prisilnog mobiliziranja glavnog urednika i stvaranja društvenog ozračja u kojem se taj list mogao nesankcionirano javno paliti – napraviti takvu gestu. Srećom, cinizam HDZ-a i njegove političke metastaze Predragu više ne mogu nauditi - zaključuje Frljić.

Vedrana Rudan: Kume naš, jebeš smrt

Predrag Lucić je bio, kako mi glupo zvoni ovo ‘bio’, naš kum i prijatelj. Moj muž i ja bili smo uz njega i Sandru dok su u Motovunu izgovarali ‘da’. Bilo je to pred 24 godine. Predrag je već tada bio ‘zvijezda’, ali ne i za nas koji smo toga dana bili uz dvoje zaljubljenih. Sandra i Predrag su te davne 1993. bili samo dvoje zaljubljene djece koja su se držala za ruke. ‘Zvijezda’ je neprestano gledala u svoju Sandru, a nas troje koji smo bili uz njih istovremeno smo se osjećali i suvišnima, i razdraganima, i ljubomornima. Ima li išta ljepše od gledanja ljubavi na djelu? Jasno je meni tko je bio Predrag Lucić, opet ovo ‘bio’, ali mi nije jasno da je ‘bio’. Ljubiša, to je moj muž, i ja volimo ga jednako, njegova fotografija s florom koju gledamo po portalima i u novinama djeluje nam kao loša šala. To jest naš ‘Pegi’ kako ga je zvao moj muž, to jest moj ‘Pegon’, a opet…
Toliko se toga reklo ovih dana o njegovom djelu, to je valjda normalno, a tako malo o njemu kao čovjeku kojem je Sandra bila vječna inspiracija i feral njegova života, a djeca čista ljubav. Naravno da sam pročitala gotovo sve što je napisao, ali on nama nikad nije bio ono što on jest, spomenik hrvatske kulture nulte kategorije. I to će ostati, ma što hejteri koji su ovih dana strastveniji nego inače mislili o tome. Razumijem ih. Prevelik je to izazov za njih. Umro je netko velik, netko tko je svim budalama ovoga svijeta imao hrabrosti reći da su budale, da će budale ostati i da im pomoći nema. Poruku nisu shvatili, ali bi ih uvijek gađala u srce. Zaista moraš biti veliki majstor da budali ubodeš srce. Pegi je znao srce naći i u onima bez srca. Ljubiša i ja nekako nemamo problema s njegovom smrću jer za nas smrt dobrih ljudi ne postoji. Smrt nije ono čega se treba bojati jer je pobjediva. Zatvoriš oči, ubaciš u plejer Cohena, Cohen krene ‘Dance Me to the End of Love’ i evo s nama Predraga kako se smije, evo Sandre kako se smije, gledaju u nas držeći se za ruke, ‘malo’ stariji, s ponekom sijedom u kosi, ipak još uvijek samo dvoje zaljubljene djece iz Motovuna. Smrt je kad ti je netko drag negdje gdje nema signala za mobitel. Ne možeš ga nazvati, ali ga u svakom trenu možeš dozvati. Kume naš, jebeš smrt.

Tekst "Feralov feral", autori Hrvoje Šimičević i Tamara Opačić, objavljen 20. siječnja 2018. godine na portalu Novosti.