Zlatko Dizdarević: Dobri loši momci

Broj "klikova" kao mjere isplativosti i potrebe teksta (pa i autora) doveli su do dva cilja u smislu naslova: Prvi je ne kazati u naslovu ono što je suština informacije, pogotovo ne ono što slijedi temeljem pitanja KO, a drugi je što spektakularnijim pojmovima kao "nevjerovatno", "užasno", "skandalozno", "krv se ledi", "nezamislivo" i slično, isprovocirati čitaoca da "klikne" i vidi o čemu je tu riječ

AUTOR: Zlatko Dizdarević
OBJAVLJENO: 20.03.19 u 11:49
MONTHLY_RATE_LIMIT_EXCEEDED
Putopisna reportaža iz mjesta Old Mesilla i Las Cruces u New Mexicu, SAD, poznatim po sada već legendarnim američkim pričama o kriminalcu Billy the Kidu i šerifu Pat Garrettu, mimo prisjećanja na američke legende za cilj je imala približavanje čitaocima na našim prostorima američke specifične kulture sjećanja, mentaliteta i društvenih standarda u vezi sa kategorijama herojstva, zločina i pravde.

Boraveći u januaru i februaru 2001. godine na studijskom putovanju u Texasu (El Paso), u okviru projekta Vlade SAD i Ambasade SAD u BiH o novim međudržavnim granicama formiranim nakon raspada Jugoslavije i stvaranja nove realnosti sa organizacijom granica nakon rata – u kontaktima sa novinarima tamošnjeg lokalnog lista "El Paso Times" često sam se susretao sa pričama, legendama i različitim internim polemikama o "heroju i zločincu" Billy the Kidu i "pravedniku a negativcu" Pat Garrettu. Sve ove rasprave snažno su odslikavale mentalitet ljudi tog prostora, u mnogo čemu drugačijeg od poimanja pravde i zločina na našim prostorima. Iz današnje perspektive u nas – mora se priznati, ta dva tada (2000-te) još uvijek naglašeno različita a važeća kriterija, u značajnoj mjeri kasnije su se i ovdje približila postajući dio "novog" mentalnog sklopa u kojem se mnogi do jučer "negativci" tretiraju u usmenim narativima ali i u novoj literaturi kao heroji. Mada u drugačijem kontekstu od onog u SAD-u. No, to je druga priča, izazovna za današnje novinare.

Tragom ove ideje krenuo sam na put u mjesta u kojima se i danas čuva uspomena na pomenute "heroje" i "izdajice". Vrijeme se poklapalo sa izborom Georgea W. Busha za predsjednika SAD-a i njegovom inauguracijom 20. januara 2001. godine. Među stanovnicima El Pasa, pa tako i novinarima, naglašeno se razgovaralo o pozitivno-negativnim viđenjima dotadašnjeg predsjednika Billa Clintona, i u javosti priznato "manjeg kalibra" ali zato "njihovog Teksašanina" Busha. I to je bio elemenat zanimljiv za povod i temu.

Pravila stare i klasične škole novinarstva

U tekstu objavljenom u "Danima" u martu 2001. godine osim tamošnjih novinara, izvori za tekst bili su citirani političari koji su pominjani u kontekstu naknadne ideje o revalorizaciji "lika i djela" Billy the Kida (Pat Garrett se mnogo manje pominjao, kod mnogih čak i sa izvjesnim prezirom jer je svojevremeno uhvatio Kida), potom stanovnici u Las Crucesu i Old Mesilli (posebno vlasnica lokalnog gift shopa i barmen legendarnog Saloona "La Posta"), kao i grupa  gostiju u La Posti, radnik na benzinskoj pumpi isl.

Tekst je od samog početka rađen tako da je neupitno morao da zadovolji dva pravila stare i klasične škole novinarstva: prvo da je u osnovi svake novinarske forme informacija, i drugo da informacija mora da odgovori na ključnih pet pitanja: Ko, gdje, kad, kako i zašto. U okviru toga, prostor je za individualno novinarsko umijeće koje će tekst učiniti zanimljivim, čitljivim, edukativnim, pamtljivim itd.

Tim tragom, sasvim pojednostavljeno, išao je tekst  "Dobri i loši momci". 

KO: Billy the Kid i današnja javnost u SAD-u.

GDJE: New Mexico i Old Mesilla, mjesto gdje je Billy the Kid osuđen na smrt vješanjem, obećao da će pobjeći i – pobjegao.

KAD:  Događaj se desio 1881. a reportaža  rađena  2. januara  2002. godine.

KAKO: Odlaskom na mjesta događaja i razgovorima sa lokalnim  stanovništvom i potragom u arhivi lokalnog lista u El Pasu za tekstovima raznih vrsta inspirisanim legendom o pomenutom događaju i pričama rođenim tim povodom.

ZAŠTO: Da bi se došlo do autentičnih interpretacija i ilustracija prepoznatljivog i tradicionalnog američkog narativa o junaštvu u kojem se često sudaraju isticana pravdoljubivost i drugačija realnost. 

Traganje i kreiranje informacija

U odnosu na ovakav koncept novinarstva i novinarsko obrazovanje koje je insistiralo na temeljitijem znanju iz oblasti kojom se tekst ili prilog bave (novinarska specijalizacija za vanjsku politiku i posebno oblasti unutar međunarodnih odnosa, unutrašnja politika i posebni segmenti, posebno ekonomija, državne institucije, političke partije itd.) pa tako i kroz postojanje specijaliziranih rubrika u okviru redakcija - današnje novinarstvo, pogotovo elektronsko, se prevashodno zasniva na prenosu informacije a ne na traganju i kreiranju informacije koja mora da poštuje pomenutih pet pitanja.

Informacija je u principu ranije morala da počinje osnovnom viješću koja se u nastavku objašnjava i dokumentuje.  Sukus vijesti naznačen je i u naslovu informacije. Smisao informacije nije u mjeri kao danas unaprijed bivao određen  jednosmjernom politikom "finansijera medija" najčešće svedenom na nalog za obaveznu pohvalu ili izrazito negiranje  stavova onoga ko je ili šta je povod informacije. (Ovakav nalog ne mora uvijek biti direktan i ponavljan ali se "zna" koje ciljeve mora da realizuje određeni medij). I u slučaju pohvala kao i negiranja. U ovom smislu, mnogo je elemenata koji su suštinski drugačiji danas i u novinarskoj "filozofiji" i u uređivačkim politikama, i u svakodnevnoj praksi. Spremnosti  na pristanak tim politikama i nalozima uglavnom određuju i kadrovsku politiku u današnjem novinarstvu, čime se zatvara  kompletan krug (ne)kompetentnosti pojedinih medija i novinara u njima.

Oblasti na koje novinari pojedinačno uglavnom ne mogu da utječu jesu, recimo, potpuno odsustvo logike, smisla i svrhe naslova kao jasne "najave" teksta. Posebno na portalima, broj "klikova" kao mjere isplativosti i potrebe teksta (pa i autora) doveli su do dva cilja u smislu naslova: Prvi je ne kazati u naslovu ono što je suština informacije, pogotovo ne ono što slijedi temeljem pitanja KO, a drugi je što spektakularnijim pojmovima kao "nevjerovatno", "užasno", "skandalozno", "krv se ledi", "nezamislivo" i slično, isprovocirati čitaoca da "klikne" i vidi o čemu je tu riječ. U ovakvoj uređivačkoj "politici" potpuno je izgubljena odgovornost za elementarnu tačnost i provjerljivost činjenice kao takve. Tipičan primjer je, recimo, bombastična najava u naslovu teksta na portalu prema kojoj je "uhapšen ubica dvojice policajaca", da bi se u tekstu saznalo kako je riječ o sumnji na počinioca... Ovakav manir potpuno je, naravno, eliminisao pa čak i ciljano obezvrijedio obavezu odgovora na onih pet pitanja. Posebno je vidljiva eliminacija odgovora na pitanje ZAŠTO jer se tako pokriva čitava organizacija koja je u funkciji znanja i potrage za informacijom. Podjednako tako, ZAŠTO u mnogim slučajevima traži vjerodostojnu argumentaciju koja nije u skladu sa onim u što se hoće uvjeriti javnost a na tragu političkih manipulacija (sve do tzv. fake news još malo pa legaliziranih za potrebe medijskih manipulacija).

Izvan ovakvog generalnog konteksta u kojem se održavaju mediji sve do potpunog gubljenja kredibiliteta u slojevima još uvijek realnih, trezvenih i samopoštovanih "konzumenata" informacije koji ne pristaju na dirigovano "pranje uma" – ostaje pojedinačna, lična i dignitetna potreba novinara da se odupiru ovom "konceptu" poštujući elementarni novinarski zanat. U taj domen ličnog, pojedinačnog pa i kolektivno redakcijskog napora (tamo gdje su u redakcijama u većini profesionalno pa i moralno orjentisani urednici i novinari) spada praktično sve, od uređivačke politike i razloga za (ne)objavljivanjem informacija i složenijih novinarskih formi, do određivanja naslova, podnaslova, redigovanja tekstova uz zahtjev, ponovo, na poštivanje onih pet pitanja, do opreme teksta i njegovog plasmana.

Sve ovo traži stalno ispunjavanje nekoliko uslova. Prvi je demistifikacija i jasno određivanje cilja i razloga za pokretanje  medija i osnivanje redakcija. Legitimni mogu biti različiti razlozi, uz uslov da postoje koncepti medija koji "podnose" teme što su kompatibilne čak i u veoma širokoj lepezi sadržaja, i mediji u kojima "šarenilo" od trača, nabildanog  senzacionalizma i pornografije na najnižem nivou ne može biti miksano sa sadržajima čiju publiku ovaj teren naprosto ne interesuje. Čak i kada je motiv medija samo finansijska dobit, veoma je dubiozna računica na kojoj sve to tako počiva.

Drugi uslov koji u stvarnosti očigledno gubi na značaju jeste profesionalno i "zanatsko" obrazovanje novinara (pa i urednika). Bezbroj je "znanja" koja se moraju imati o tome šta u pisanju, uređivanju, opremanju teksta može a šta ne može (sve češće nailazimo čak i na intervjue unutar kojih se mora tragati za imenom intervjuisanog a da se o povodu za razgovor i u tom smislu o uvodu prije prvog pitanja i ne govori).

Podrazumijevanje novinara da čitalac, gledalac ili slušalac znaju ono što zna i novinar također je tema iz elementarne škole novinarstva (na primjer "a poznato je", "kao što smo čuli", "ono što se dogodilo juče"... potom razni slengovi, navijački nazivi ekipa u sportu itd.). Sve do "usputnih" tema poput navika TV voditelja da prenose utakmicu kao da je radio prenos ne uvažavajući činjenicu da gledalac vidi igru – ili do neprekidnog i opterećujućeg sipanja unaprijed pripremljenih informacija koje se ne tiču nikoga, ali se uporno nameću propuštajući da se kaže ono što se mora kazati o događaju koji teče...

Novinarstvo danas

Pomenute opšte okolnosti – političke, tehnološke i komunikacijske uz internet prije svega, te finansijske - koje su gurnule novinarstvo na teren prenošenja tuđih informacija prije izvornih, ugrozile su još jedan temeljni princip novinarstva:  Kada god se može i gdje je god to moguće, koristiti mogućnost da se događaj posmatra "vlastitim očima" i informacije sakupljaju na mjestu događaja. U takvim situacijama mnogo je veća mogućnost i za kvalitetne odgovore na pitanje ZAŠTO.

Nalozi urednika TV priloga novinaru poput onih: "treba nam 45 sekundi i što eksplozivnije" jeste samo prvi korak u lancu kreiranja informacije koja nije ni blizu onome što je neophodno. Da se o kontekstualizaciji događaja kojeg takva informacija obrađuje i ne govori.

U nekoliko navrata novinari novih generacija iz novih uređivačkih i tehnoloških sistema postavljali su mi pitanje nakon razgovora o poslovima stalnog dopisnika iz inostranstva, "koja je svrha dopisnika kada se sve ono što on odande može da javi danas nalazi, još brže i kraće, putem interneta...?"  Pitanje na prvi pogled ima smisla, reklo bi se "tehnički". Suštinski, stalni dopisnik iz inostranstva je u principu čovjek koji veoma dobro poznaje prilike sredine koju novinarski "pokriva", istoriju, ljude, političke i sve druge elemente koji tvore realnost, zna kontekst u kojem se događaj desio, razloge zbog kojeg ga neko objašnjava ovako ili onako. Danas "pokupiti" informaciju sa "Googla" o nekome ili o nečemu čini se najčešće neupitno dobrim. Ipak, malo je onih koji s razlogom polaze od toga da se i interpretacije mnogih događaja, pa i biografija postavljene tamo često bitno razlikuju s obzirom na to ko ih je postavio i sa kakvim ciljem.

A neka objašnjenja poput onih o terorizmu, zbivanjima u vezi sa tzv. "Arapskim proljećem", evo sada i Venecuelom, Rusijom, Iranom ili Kinom do neprepoznatljivosti su različita u ovisnosti od čak agencija, redakcija i medija, među kojima su čak i oni koliko jučer svjetski priznati i relevantni.

Mediji i ostvarenje interesa

Mediji u cjelini i novinarstvo kao profesija u tom sklopu postali su jedna od najvažnijih poluga u realizaciji velikih  političko-ekonomsko-finansijskih interesa koji su prije svih drugih u temeljima velikih geostrategija kojima se oblikuje  planetarna realnost. Nažalost, u uslovima dramatičnog urušavanja međunarodnog poretka i institucija koliko jučer zasnivanim na drugačijim ciljevima i vrijednostima nego danas preferiranim, znači ekskluzivno profitabilnim sve do legalizovane otimačine silom.

Mediji su i tu odigrali kapitalnu ulogu u ubjeđivanju masa kako je "odbrana demokratije i ljudskih prava" u interpretacijama najjačih, legitiman razlog za nebrojene agresije, ratove i zločine širom planete.

I to je jedan od motiva zbog kojih se prije ulaska u novinarstvo, mora raščistiti na pojedinačnom i ličnom nivou – koji je zapravo istinski motiv za bavljenje ovim poslom, i postoji li spremnost da se ispoštuje nalog velikog Roberta Fiska, "legende" novinarstva o Bliskom istoku, koji je svojevremeno poručio mladim novinarima:

"Kada vidite slona da leti, objavite to. Posle krenite u istraživanje kako je to bilo moguće..."

Ako ne vjerujete prije svega svojim očima i vlastitoj pameti i niste spremni da to branite u tekstu, nemojte se baviti  novinarstvom. Ako jeste, to će vam se vratiti kroz povjerenje i respekt čitalaca, gledalaca, slušalaca medija. Većeg profesionalnog zadovoljstva nema.

Tekst "Dobri loši momci", autor Zlatko Dizdarević, objavljen je 19. marta 2019. godine na portalu Mediacentar_online