Zašto glazba izaziva trnce?

Nije bitno koji žanr je u pitanju, možemo se naježiti slušajući Mozarta, Madonnu, tango ili techno glazbu. Bitna je struktura skladbe koju slušamo, a ne njen stil.

AUTOR: Mental Floss
OBJAVLJENO: 29.10.19 u 19:18
http://bit.ly/34dAHA1
Kada neka pjesma na vašoj playlisti pogodi sve prave akorde, vaše tijelo može krenuti na zanimljivo fiziološko "putovanje". Otkucaji srca mogu se ubrzati, zjenice proširiti, tjelesna temperatura povisiti, krv se sručiti prema vašim nogama. Aktivnost vašeg malog mozga postaje veća. Mozak se ispuni dopaminom i osjetite kako vam trnci prolaze niz leđa.

Oko 50% ljudi doživljava trnce dok sluša glazbu. Istraživanja pokazuju da se to događa zato što glazba stimulira stari put za 'nagrade' u mozgu, odnosno potiče dopamin da preplavi striatum – prednji dio mozga kojeg aktiviraju ovisnost, nagrade i motivacije. Čini se da glazba može utjecati na naš mozak isto kao što na njega utječu seks, kocka ili ukusni krompirići.

Ono što je posebice zanimljivo je to da razine dopamina mogu doseći vrhunac nekoliko sekundi prije posebnog trenutka pjesme. To se događa zato što je naš mozak dobar slušatelj i neprestano predviđa što će se sljedeće dogoditi. Evolucijski gledano, to je korisna navika. Točna predviđanja ključna su za preživljavanje.

No, glazba je lukava. Ona može biti nepredvidiva, izazivati naš mozak i držati okidače za dopamin u neizvjesnosti. U tim trenucima događaju se trnci odnosno ježenje. Jer kad konačno čujete taj dugo očekivani akord, vaš striatum natopi se dopaminom i osjetite kako ste se naježili. Što je veće iščekivanje, jači su i trnci.

Ipak, postoje još neke teorije o tom zašto glazba izaziva trnce. Primjerice, neuroznanstvenik Jaak Panksepp otkrio je da ih češće izaziva tužna nego vesela glazba. On tvrdi da melankolične melodije aktiviraju taj stari mehanizam koji izaziva trnce – reakciju na nevolju koju su osjećali naši davni preci kad su odvojeni od obitelji. Kad nas neka balada učini nostalgičnim ili zamišljenim, taj evolucijski dizajn počinje raditi.

Ono što je zanimljivo u Pankseppovoj teoriji je to da trnci ne znače da je osoba tužna. Dapače, iskustvo je poprilično pozitivno. Neka istraživanja pokazuju da tužna glazba zapravo izaziva pozitivne emocije – tuga koju doživljavamo kroz umjetnost je ugodnija od tuge koja je posljedica stvarnih događaja.

A to upućuje na još jednu teoriju. Naša amigdala, koja obrađuje emocije koje proživljavamo, specifično reagira na glazbu. Tmurni tonovi mogu aktivirati reakciju straha u amigdali, što dovodi do toga da se naježimo. Kad se to dogodi, naš mozak pokušava procijeniti postoji li ikakva stvarna opasnost. Kad mozak shvati da se nema zašto brinuti, ova reakcija straha postaje pozitivna. Strah se stišava, ali trnci ostaju.

Nije bitno koji je žanr u pitanju, naježiti se možete slušajući Mozarta, Madonnu, tango ili techno glazbu. Bitna je struktura skladbe, a ne stil. Trnci se najčešće događaju u neočekivanim dijelovima: pojava novog instrumenta, promjena forme, iznenadno stišavanje tonova. Sve je povezano s elementima iznenađenja.

Možda.

Najjači trnci mogu se javiti baš onda kada već znate što slijedi. Kada se naša očekivanja ispune, nucleus accumbens postaje sve aktivniji. To se ponovno veže uz spomenutu igru pogađanja koju naš mozak voli igrati i koja potiče lučenje dopamina. To poznavanje pjesme može pojačati uzbudljivi doživljaj trnaca.

Na koncu, važno je i to kakva ste osoba. Znanstvenici s UNC Greensboro tvrde da kod ljudi koji su otvoreniji za nova iskustva postoji veća šansa da će doživjeti trnce slušajući glazbu. Drugo istraživanje koje su proveli njemački znanstvenici pokazuje da ljudi koji osjećaju trnce najčešće nisu osobe koje tragaju za novim uzbuđenjima, nego da se više vode nagradama.


- Izvor: Mental Floss
Prevela: Ružica Ereš