Leonard Jurić: Deset pjesama desetih

Kronološki pregled izbora deset pjesama koje su obilježile uskoro minulo desetljeće i opisale mu politički i socijalni imaginarij.

Screenshot/Youtube
AUTOR: Leonard Jurić
OBJAVLJENO: 30.11.19 u 09:59
http://bit.ly/2Owqb1I
Vybz Kartel ― Clarks (2010.)

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se uspon desnih političkih režima u cijelom svijetu odraziti na recepciju sirovih estetika poput dancehalla i trapa. Kao odraz lokalne snage ali i šire strukturne nemoći, ta glazba je uvijek prihvaćana dvojako. Prvo, kao ružan, autentičan odraz stvarnosti koju u svom komforu konzumenti popularne kulture inače ne osvještavaju potpuno. Drugo, kao bezvremena potreba da se izrazi asertivnost i snaga nevezano za širi društveni kontekst. Prvi pristup je u sebi uvijek sadržavao implicitnu pretpostavku da je takva glazba upozorenje i poziv na otpor i mobilizaciju. Po uzoru na lijeve dekolonizacijske pokrete u trećem svijetu, lokalna snaga “igrača” iz pjesama trebala bi postati platforma za političke zahtjeve za bolji život. Ta strategija nema slavnu prošlost, ali nedavno ju je uspješno kanalizirao Kendrick Lamar. Za ovo desetljeće je ipak dominantna disonanca vezana uz drugi pristup. Dok apolitično slušaš glazbu asertivnosti i snage i uzimaš je zdravo za gotovo kao odraz bezvremene potrebe ljudskog duha, svuda u svijetu na vlast dolaze posve prozaični gangsteri s istom tom pričom i formom. Od toga da mu je najveći svjetski hit reklama za brend obuće do toga da je svoju karijeru uspješno nastavio i u zatvoru u kojem je završio zbog ubojstva člana suparničkog jamajčanskog kartela, najveći hitmejker dancehalla i najveći umjetnik toksičnog maskuliniteta, Vybz Kartel, utjelovljuje spregu performativnosti bezobzirnog uspjeha i takvog uspjeha samog. Vlada raznim personama kakve stvara svaki pojedini registar njegovog glasa ekspresivnije više i od koga još od Elvisa i tako uznemirujuće podsjeća koliko emocionalne inteligencije iziskuje funkcionalno, proaktivno predatorstvo. Bezvremena potreba ljudskog duha da istovremeno cijeni i osuđuje ima tu puno posla.

Katy Perry ― Teenage Dream (2010.)

Dok je sirovost imala odlično desetljeće, drugi veliki kapitalistički emocionalni proizvod osamdesetih, sentimentalnost, našao se u problemima. Borbe glazbene kritike oko ozbiljnog uvažavanja pop glazbe uglavnom su završile početkom desetljeća pobjedom “poptimista”. Ali stasavanjem generacije milenijalaca u sjeni ekonomske krize “optimizam” iz te složenice djelovao je sve više nespretno. Pop je postajao tužan, i to ne više u ključu nedefinirane, apolitične, vječne sentimentalnosti za generičnom pubertetskom seksualnom dramom, nego puno više u duhu hauntologije, tuge koja proizlazi baš iz te bezvremenosti, osjećaja da je to to i da se budućnost više ne misli, ne gradi i ne iščekuje. Tako je i poptimizam prestao značiti prihvaćanje “kraja povijesti” u korist trijumfa konzumerističke demokracije i postao širok šator koji prihvaća čak i antimodernizam metal žanrova. Valjda u panici, Max Martin, najveći trgovac glazbom generične pubertetske sentimentalnosti, osjetio je da će takva glazba ubrzo zamrijeti i brzo objavio svoje remek-djelo Teenage Dream. Zahvaljujući tome, barem će još jedna generacija osjećati taj tip tuge, iako bi trebala znati bolje.

Lana Del Rey ― Video Games (2011.)

Oštri kontrast anonimnoj sentimentalnosti Martinova popa bila je Lana Del Rey, čije vizije i sanjarenja imaju jasan fokus kao romantika generacije odrasle u sjeni bling popa i video igrica. Iz tih sjena maštala je o periodu seksizma i materijalizma njezinih baka i djedova te spekulirala kako možda u vrijeme kada se te fenomene nije toliko promišljalo, uopće nisu bili ni toliko štetni. Problematični antimodernistički pop tako je dobio ženski glas koji kritičari nisu mogli ignorirati jer se radi o možda najevokativnijem autorskom countryju. Tradicija melodrame Roya Orbisona preko Jimmyja Webba i Leeja Hazlewooda do Chrisa Isaaka postala je koherentna tek s njom.

The War On Drugs ― Red Eyes (2013.)

Kako je ukus i utjecaj baby boomera prvi put izazvan od strane jednako masovne generacije milenijalaca, tako se rock u ovom desetljeću napokon pomirio sa svojom ulogom eskapističke glazbe za slušanje u autu. Zavladala je opuštena retro spika i iz nekih od tih spavaćih soba i garaža izašli su The War On Drugs, kako bi pokušali ispuniti obećanje mainstream rocka osamdesetih o pružanju nam glazbe koja reflektira sublimnost nepreglednog prostranstva američke autoceste. Solipsizam kakav je oduvijek i trebao biti: bez hinjenja libida ili razgovijetnog značenja.

FKA twigs ― Two Weeks (2014.)

Libido je i dalje tema za r’n’b, pouzdano najbolji žanr zabavne glazbe. Oslobađanje oko seksualnih preferencija i nesigurnosti popratilo je novi “alternativni” r’n’b koji si je uzeo za zadaću zamisliti glazbu za intimu u periodu kada se već sva intima promovira na društvenim mrežama. Svaka generacija kroz r’n’b govori što misli o seksu. Odgovor desetih: dobar je i dalje, ali kompliciran. Uvijek je i bio, ali sada smo svi spremni o tome pjevati već u fazi zavođenja.

Drake ― Hotline Bling (2015.)

Ta nova transparentnost oko slabosti, mana i želja ima mračne implikacije. Samosvjesni smo zbog društvenih mreža koje nam određuju i intimni i profesionalni život. Masovna korporativna kontrola društvenih mreža dovela je i do političkih manipulacija i bolje koordiniranih pobuna, ali i nametnula novi sloj patvorenosti standardnim karijeristima poput Drakea, koji moraju glumiti da imaju bogat emocionalni život kako bi se povezali s novom anomičnom demografijom. Hotline Bling je zato singl desetljeća. Zvuk nervoze koja pozira kao mudrost, prezira koji pozira kao flert, narcizma koji pozira kao iskrenost. Svi su nekad Drake.

Tame Impala ― Let It Happen (2015.)

Povijesni kontrast monolitnom komercijalnom “individualizmu” bila je rave kultura. Zadnji krik “modernizma” i komunalne revolucije, početkom desetljeća ona je bila na vrhuncu svoje komodifikacije u obliku fenomena EDM-a. Paralelno se činilo da je njezin alternativni elan iscrpljen i da je postala još jedno poprište fatalističkog hedonizma. Ipak, ako je globalni trend legalizacije droge u ovom desetljeću njezina trajna ostavština, dovoljno je. Soundtrack tog primirja je Let It Happen, synth-pop dizalica natopljena acid iskustvom psihodeličnog heroja Tame Impala. Banalni, popularni životni uvidi na tripu se čine veličanstvenima ili možda spoznaju kao zapravo nebanalni. Lekcija iz skromnosti za neurotično desetljeće.

Rae Sremmurd ― Black Beatles (2016.)

Ipak, za neurotično desetljeće reprezentativno iskustvo droga je ipak opsesivno razmišljanje. Pjesma koja je svima nacrtala kako je trap novi rock, stvarno jest Beatles paralela. Swae Lee je definitivno novi Lennon. Smišlja osebujne razgovorne melodije u kojima je osjetljiv, grub, prisutan i distanciran. Slim Jxmmi je McCartney, pouzdani formalist. Gucci Mane je Dylan, mentor koji im otkriva narkotike. Ali dok su rani Beatlesi zvučali kao manični pokret i inspirirali isti kod publike, Black Beatles je isprva postala hit zbog viralnog internetskog izazova u kojem je svirala u pozadini dok su se ljudi snimali u nepomičnim pozama. Rani Beatlesi su zvuk razbijanja inhibicija, Black Beatles je zvuk smrznutog trenutka. Kao da se cijeli klub prilagodio tempu misli na drogama, Lee polako naglas probavlja što osjeća i misli da bi na kraju Jxmmi sve vratio u okvire prihvatljivog ponašanja u klubu. Da ne pomisli netko da su čudni.

Future ― Mask Off (2017.)

Između trap ekstravagancije i mumble jada, stoji Futureov izrezbareni vokal koji naizmjenično stavlja i skida masku. Bezbrojni izvođači tematizirali su tragediju hedonizma u vrijeme represije, ali samo glasovi Billie Holiday, Trickyja i Futurea zvuče kao ta tragedija. Zapušteni svjetovi svugdje imaju svoju molitvu, kletvu i benger u Mask Off.

The 1975 ― Love It If We Made It (2018.)

Specifični manchesterski koktel mačizma, megalomanije, poetičnosti, blagoglagoljivosti, autodidaktike i autodestrukcije (kakvu je i dalje najbolje prikazao Mike Leigh u filmu Naked) u ovoj generaciji je poprimio lik ulickanog Matta Healyja iz The 1975. Jedini uspjeli popularni glazbeni politički manifest desetljeća je zbunjen, ranjiv, proglašava da nas je modernizam iznevjerio i zvuči više kao city pop, boogie ili italo disco nego punk. Pop za kraj svijeta, kakav su takvi tipovi iz Manchestera uvijek htjeli raditi, nikad nije bolje pogodio trenutak.
 

Tekst "Deset pjesama desetih", autora Leonarda Jurića, objavljen je na portalu #MAZ 24. studenog 2019. godine.