Gospodin Ivo Robić, pjevač i skladatelj

"Nadoćeš u vožnji, levat. To tvoje tuc, tuc, tuc, nema od tog ništa. Nikad se nećeš uz tu tvoju muziku sa ženom k'o čovjek pogledat' i progovorit', nećeš je uzet' u naručje i povest' preko terase nekog morskog hotela i zavrtit' je, da joj pamet stane od miline... Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka..."

AUTOR: Alen Haman
OBJAVLJENO: 04.04.14 u 13:32
OSVJEŽENO: 04.04.14 u 13:32
https://bit.ly/2JmpEeY
Prije mjesec dana, početkom marta, zvoni mi telefon, zove me Dajo, moj daidža. "Haj' odmah dođi, zarobljen sam u spavaćoj, Sadeta sprema stan, radi usisivač, veš mašina, a ne radi mi daljinski od muzičke linije."

Obučem se za sekundu, daidža stanuje blizu, trafika je ispred zgrade, kupim baterije i liftom na sedmi. Upadnem u stan, a Sadeta se odmah stvori u hodniku s većim osmjehom od sebe. "Nisam te čula," kaže, čitam joj sa usana, i smijem se jer je ništa ne čujem od buke starog usisivača. 

"Gdje je Dajo?"

"Eno ga u sobi, ne radi mu daljinski, a nije nešto dobar danas, valjda ga ne bihuzurim plaho, biće mu ljepo kad mu sredim."

Ušunjam se u sobu, a on će, "Jesil' donio?", i pruža mi daljinski. Postavim baterije, probam, radi. "Haj' sad mi naštimaj sve radio stanice koje fata, samo mi nemoj 'džigare'."

Dajo dragi sve je danas 'džigara', al' koliko bude bilo, biće, ja nađem stanicu, ti kažeš "đasvi ti se, il' ti se ne đasvi". "Hajde bolan počni, sad će Sadeta opet navalit', samo nas je pustila da progovorimo koju rahat."

Počnemo štimati stanice, naberemo desetak, pitam ga "jel' tražimo nešto specijalno?"

"Danas je četrnaest godina od kada je otišao Ivo Robić, moj omiljeni pjevač. Kakav je to gospodin bio. Najveći laf ikad. Kad ja nisam znao šta je čokolada, on je bio lafčina i zaradio milione u Njemačkoj i Americi".

Sjećam se da mi je to isto rekao i 2000. godine, na dan kada je preminuo Ivo Robić. Bili smo zajedno na terenu, ja sam prodavao krpe i spužvice za domaćinstvo, a daidža je nekad putovao samnom i pričao mi priče. Ali kakve priče. One priče koje zna, vidi ili čuje samo vječiti neženja, čovjek od društva i za društvo, ribar, kockar, loš bokser i još lošiji kontrabasista.

"Nadoćeš u vožnji, levat. To tvoje tuc, tuc, tuc, nema od tog ništa. Nikad se nećeš uz tu tvoju muziku sa ženom k'o čovjek pogledat' i progovorit', nećeš je uzet' u naručje i povest' preko terase nekog morskog hotela i zavrtit' je, da joj pamet stane od miline... Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka... Ivo je pjevao, ja sam plesao, za žene smo bili neodoljivi."

Slušao sam rado Ivu Robića i sviđao mi se njegov glas, ali samo onda kad naleti njegova pjesma na radiju. Bio sam levat koji je vozio par hiljada kilometara mjesečno i uspijevao ne nadoći u vožnji.

Četrnaest godina i koji dan kasnije, moj Dajo je preselio na onu morsku terasu na kojoj svjetske i domaće hitove još uvijek izvodi mladi Ivo Robić. Sto je rezerviran u drugom redu, ispred bine čija romantična kulisa je uvijek jednako neponovljiv pogled na jadranski zalazak sunca... bašta se puni, dolaze djevojke, pada prva vjećna noć... Ivo pjeva pjesmu 
"Mislio sam da je život, dvje tri čaše rujna vina, vrisak cura sa koljena, uz jecanje violina
Adio Mare! Adio bella Napoli! Adio, cara mia! Adio, ljubavi!", Dragutina B. Ilića.

Da ne bi bili levati kao ja, pogledajte emisiju U DOBROM DRUŠTVU (HRT 1994) posvećenu gospodinu Ivi Robiću, pjesniku i skladatelju, uz čije pjesme su u prošlom vijeku nastajale ljubavi iz kojih smo nastajali mi, levati.