Indoeuropski jezici proširili su se Europom i južnom Azijom iz euroazijskih stepa; istraživanje

Današnji govornici indoiranske i baltoslavenske skupine jezika potječu iz podskupine stepskih stočara antičke civilizacije koji su prije 5.000 godina preselili zapadno prema Europi, a zatim se kroz narednih 1.500 godina proširili natrag ka istoku do središnje i južne Azije.

AUTOR: The Japan Times
OBJAVLJENO: 06.09.19 u 14:38
http://bit.ly/2zYQF44
Znanstvenici već desetljećima polemiziraju o tome kako se indoeuropski jezici govore na tako opsežnom području Zemlje, od britanskih otoka do južne Azije. Sada se, najvećim dosadašnjim proučavanjem drevne DNK, ukazao odgovor na ovo pitanje. On bi mogao biti u masovnim migracijama pastira u brončanom dobu iz euroazijskih stepa na zapad prema Europi i na Istok prema Aziji, što se dogodilo prije otprilike 5.000 godina.

Vagheesh Narasimhan, jedan od autora ovog znanstveno-istraživačkog rada objavljenog jučer u časopisu Science, rekao je da je uloga kretanja stanovništva u posljednjih 10.000 godina ključni faktor za razumijevanje jezičnih promjena i tranziciju iz lovačkih i sakupljačkih aktivnosti u poljoprivredu.

"Puno smo radili na analizi DNK, ali i na arheološkim projektima kako bi objasnili ove procese u Europi", kaže znanstvenik i dodaje kako su transformacije u Aziji daleko nejasnije.

Globalni tim genetičara, arheologa i antropologa analizirao je genome 524 pojedinaca koji su živjeli u srednjoj i južnoj Aziji u drevnim vremenima, čime je broj objavljenih drevnih genoma u svijetu porastao za 25%, piše The Japan Times. Međusobnom usporedbom tih genoma i onih ranije otkrivenih te stavljanjem tih podataka u njihov povijesni kontekst kroz arheološke i jezične zapise, tim je uspio popuniti neke praznine u našem trenutačnom znanju.

Istraživački rad iz 2015. godine pokazao je da su indoeuropski jezici, najveća jezična skupina na svijetu, stigli u Europu iz stepa. Iako su rasprostranjeni na golemom području koje obuhvaća veliki broj kultura, ovi jezici dijele neobične sličnosti u sintaksi, brojevima, osnovnim pridjevima i velikom broju imenica kao što su primjerice imenice za nazive rodbine, dijelova tijela i drugo.

Međutim, put proto-indoeuropskih jezika do Azije nije jednako jasan. Jedna od teorija tvrdi da su potakli od poljoprivrednika iz Anadolije (današnja Turska). No, ovo je istraživanje otkrilo da današnja populacija u južnoj Aziji ima jako malo, ako ikako ima, sličnosti s drevnim poljoprivrednicima iz Anadolije.

"Možemo isključiti glavnu ideju tzv. "anadolijske hipoteze" da je došlo do masovnog raseljavanja poljoprivrednika prema ovoj regiji", komentirao je David Reich s Medicinskog fakulteta na Harvardu. "Budući da se značajnije preseljavanje ljudi nije dogodilo, možemo smatrati da je ova pretpostavka srušena".

Dva nova dokaza potvrđuju novu "stepsku hipotezu". Prvo, znanstvenici su otkrili genetske sličnosti koje povezuju govornike indoiranske i baltoslavenske grane indoeuropskih jezika. Otkrili su da današnji govornici obiju spomenutih skupina jezika potječu iz podskupine stepskih stočara koji su prije 5.000 godina preselili zapadno prema Europi, a zatim se kroz narednih 1.500 godina proširili natrag ka istoku do središnje i južne Azije. Drugo, populacije južne Azije koje danas govore dravidskim jezicima, pretežno na jugu Indije i na jugozapadu Pakistana, dijelili su vrlo malo DNK s ovom skupinom koja se raselila iz stepa; oni koji govore indoeuropske jezike kao što su Hindi, Punjabi i Bengali, dijele mnogo više DNK s tom skupinom.

Što se tiče poljoprivrede, prethodno istraživanje pokazalo je da se poljodjelstvo raširilo Europom od ljudi iz Anadolije. Međutim, ljudi iz južne Azije gotovo uopće ne dijele porijeklo s Anadolcima, što ih isključuje kao opciju. Arheološki podaci također pokazuju da je poljoprivredna aktivnost bila prisutna i u stepskom društvu, što je znanstvenike navelo na zaključak da je poljoprivreda došla sama od sebe, odnosno da nije posljedica nekog stranog utjecaja.

Drugo istraživanje, objavljeno u časopisu Cell Press i u kojem je sudjelovalo nekoliko istih autora, opisuje prvi genom pojedinca civilizacije doline Inda, jedne od najvećih civilizacija drevnog svijeta koja je postojala u vrijeme drevnog Egipta i Mezopotamije. Gradove ove civilizacije, nastale prije 3.000 godina prije nove ere, naseljavali su deseci tisuća ljudi koji su imali standardizirane sustave mjerenja, gradili velike ceste i trgovali s udaljenim područjima poput istočne Afrike.

Znanstvenici su uspjeli izdržati tehničke izazove, poput vruće i vlažne monsunske klime u potrazi za prvom sekvencom ljudske DNK iz brončanog doba u južnoj Azji. Pronađeni DNK pripadao je ženi koja je prije otprilike četiri do pet tisuća godin pokopana u Rakhigarhiju, najvećem gradu u ove civilizacije poznate i kao Harappanska civilizacija.

Na temelju ovih otkrića autori pretpostavljaju da moderna populacija u južnoj Aziji vuče porijeklo upravo od ljudi Harappanske civilizacije koji su se kasnije miješali sa stepskim stočarima koji su migrirali sa sjevera.

Pored svoje akademske vrijednosti, metoda sekvencioniranja drevne DNK može pomoći poboljšati moderna istraživanja genoma kojima se istražuju genetske predispozicije za bolesti, što je sve jače područje u medicini.

"U Europi se ovo porijeklo naširoko proučavalo i iskorištavalo u medicinskim istraživanjima. Međutim, u srednjoj i južnoj Aziji je toga nedostajalo – a naš rad pomaže u popunjavanju rupa u našem dosadašnjem znanju", zaključuje Narasimhan.


Prevela: Ružica Ereš