"Današnja djeca...": Negativan stav prema mlađim generacijama posljedica je pogrešnih sjećanja

"Riječ je o tiku pamćenja – uzmete ono što trenutno jeste i namećete to u svojim sjećanjima", objasnio je. "Zato nam se 'propast' čini tako očitom. Imamo malo objektivnih dokaza o tome kakva su djeca prije bila, a osobnih objektivnih dokaza nema nikako. Sve što imamo su sjećanja na koja se možemo osloniti i pristranost koju ona povlače za sobom".

AUTOR: Phys
OBJAVLJENO: 17.10.19 u 13:52
http://bit.ly/2VMtUuc
Oni su vođe važnih društvenih, ekoloških i političkih pokreta, pronalaze načine za rješavanje najtežih pitanja našeg vremena – od klimatskih promjena do oružja. Jedan od njih se čak suprotstavio talibanima u dobi od 15 godina i dobio Nobelovu nagradu za mir kada je imao 17 godina.

Pa ipak, kao starije generacije, kolutamo očima i odbacujemo cijele generacije ili ih, što je još gore, aktivno ponižavamo jer "oni su djeca".

Kako se ispostavilo, žaljenje na mlađe generacije vjekovna je praksa, to je ono što psiholog John Protzko sa UC Santa Barbara naziva "efektom današnje djece", piše Phys.

"Čovječanstvo se stalno žali na iste stvari kod 'današnje djece' najmanje kroz posljednjih 2.600 godina", rekao je Protzko, koji je svoju procjenu ograničio na posljednjih 2.600 godina samo zato što se neke starije izjave ne mogu provjeriti. No, lako je zamisliti kako se ljudi i u daljoj prošlosti ljute na djecu i njihov očigledni prezir prema pravilima.

"Mladi nikada nisu bili ovako bezobrazni", napisao je još 1624. godine svećenik Thomas Barns iz Crkve svete Margarete. "stari su prezreni, časni su prezreni, suca se nitko ne plaši".

"Stalno je riječ o istim pritužbama – ne poštuju i ne slušaju starije, ne vole raditi", kaže Protzko dodajući kako je to prisutno ne samo među generacijama, nego i u različitim kulturama.

Nije riječ o tome da se društvo nalazi u objektivnom padu od 340. godine prije Krista, kaže Protzko. U pitanju je zapravo sklonost starijih generacija da udare na mladost zbog naših pogrešnih sjećanja, dodao je.

"Događa se psihološki ili mentalni trik koji dovodi do toga da se svakoj generaciji čini da sljedeće generacije objektivno propadaju, iako nije tako", rekao je znanstvenik. "A budući da je to ugrađeno u način na koji funkcionira naš um, svaka ga generacija iznova doživljava".

Unatoč sveprisutnosti ovog efekta – ili možda baš zbog njega – nije bilo mnogo istraživanja koji su ga proučavali. Kako bi ugušio tu psihološku iluziju, Protzko je sa svojim kolegom psihologom Jonathanom Schoolerom osmislio paket od pet testova.

"Prvo smo razmatrali kako se to odnosi na osobno stajalište ispitanika o pojedinim osobinama", rekao je Protzko. Kroz tri specifične osobine – poštovanje autoriteta, inteligencija i uživanje u čitanju – ispitanicima je postavljeno pitanje kako bi ocijenili današnju djecu u odnosu na njih same dok su bili djeca.

Bilo je jasno da su sudionici, što su sebe više rangirali po pitanju tih osobina, bili skloniji razmišljanju da su današnja djeca daleko slabija, podržavajući hipotezu znanstvenika o "specifičnim osobinama".

"Što više poštujete autoritete kao odrasla osoba, skloniji ste mišljenju da djeca ne poštuju starije; što ste pametniji, to ste skloniji mišljenju da su današnja djeca sve gluplja", objasnio je Protzko. "A načitani ljudi skloni su razmišljanju kako današnja djeca više ne vole čitati".

Kada je u pitanju inteligencija, to je posebno značajno, napominje Protzko, zato što objektivni dokazi pokazuju da mladi ljudi postižu dosta bolje rezultate na testovima inteligencije zbog tzv. Flynnovog efekta (mjerljivi porast IQ-a iz generacije u generaciju). "Dakle, u pitanju ne može biti da sudionici svoj stav izgrađuju na temelju objektivne istine", rekao je.

Što onda stoji iza naše pogrešne prosudbe o sljedećim generacijama? Protzko tvrdi da su u pitanju naša kriva i pristrana sjećanja.

"Skloni smo stavu da su naša sjećanja o prošlosti zaista dobra. Ali nisu", kazao je znanstvenik. Kako bi rasvijetlili učinak naših sjećanja na naše stavove prema današnjoj djeci, znanstvenici su ponovili test čitanja, a zatim dodali pitanja o uspomenama ispitanika o tome koliko su oni i njihovi vršnjaci voljeli čitati kao djeca. Postavili su im pitanja i o odraslim ljudima današnjice i njihove ljubavi prema čitanju.

Prema njihovim rezultatima, što ste načitaniji, to više vjerujete da ste uživali u čitanju kao dijete i više mislite da su i sva ostala djeca vaše generacije uživala u čitanju. Također, čini vam se da su današnja djeca daleko manje sklona čitanju.

"U suštini, ono što radimo je da zauzimamo svoj stav na osnovi naše sadašnje osobine koju namećemo natrag u vremenu", kaže Protzko. I ne samo to, rekao je, to mišljenje se širi i na naše vršnjake, pa se tako ljudi koji smatraju da su bili načitani kao djeca sjećaju da su i druga djeca bila načitana, odnosno da je općenito bilo tako. Pored toga, odgovori koji ukazuju na to da ispitanici podjednako uživaju u čitanju sada i dok su bili djeca ukazuju na to da "sudionici ne smatraju da je propast generacija konstantan, nego vjeruju da su samo današnja djeca lošija".

Da bi dodatno identificirali učinak pamćenja kao posrednika, znanstvenici su sudionicima zadali još jednu vježbu. Testirali su ih kako bi vidjeli koliko su zapravo načitani, ali su im dali pogrešne rezultate. "Nekima od njih rekli smo da su dio 33% najnačitanijeg nacionalnog stanovništva ili pak među 33% najmanje načitanih", rekao je Protzko. "Ispostavilo se da je to uzrokovalo promjene u njihovom stavu o svojoj načitanosti". Povratne informacije neke su ispitanike potaknule da revidiraju svoja sjećanja iz prošlosti, tako da ispitanici koji su ostvarili "loš" rezultat na ovom testu, na pitanje o stavu prema današnjoj djeci i njihovim navikama čitanja ne samo da su generalizirali svoj rezultat na svoju generaciju (npr. djeca prije nisu bila načitana), nego je došlo i do ublažavanja njihova stava prema navodnom propadanju današnje djece kada je riječ o čitanju.

"Ove stvari ne događaju se nužno svjesno", komentirao je Protzko fenomen koji se naziva "prezentizam*". Ova pristranost je toliko ugrađena u naše sustav pamćenja da je malo vjerojatno da ćemo ikada prestati misliti da "današnja djeca" predstavljaju propadanje našeg društva.

"Riječ je o tiku pamćenja – uzmete ono što trenutno jeste i namećete to u svojim sjećanjima", objasnio je. "Zato nam se 'propast' čini tako očitom. Imamo malo objektivnih dokaza o tome kakva su djeca prije bila, a osobnih objektivnih dokaza nema nikako. Sve što imamo su sjećanja na koja se možemo osloniti i pristranost koju ona povlače za sobom".

Istraživanje je objavljeno u  časopisu Science Advances.

*Prezentizam - analitički pristup koji prošlost tumači iz perspektive sadašnjosti te u njoj pronalazi naznake budućih događaja. Uglavnom se rabi u negativnome kontekstu.


Prevela: Ružica Ereš