Drevne aurore: Najstariji zapisi o fenomenu polarne svjetlosti

Tim je u britanskom muzeju pronašao tri različite ploče iz perioda kasnog Asirskog carstva na kojima postoje zapisi o "crvenim oblacima" i "crvenom sjaju" na noćnom nebu, a datiraju iz razdoblja između 679. do 655. godine prije nove ere. Ovi opisi slični su referenci na polarnu svjetlost koja se do njihova otkrića smatrala najstarijom. Riječ je o ploči iz 587. godine pr. Kr. pronađenoj u Babilonu. Znanstvenici kažu da se ovi opisi vjerojatno odnose na vrstu auroralne aktivnosti poznate kao "stabilni crveni lukovi", koji nastaju interakcijom jakih magnetskih polja i elektrona u atomima kisika.

AUTOR: AAS NOVA
OBJAVLJENO: 06.11.19 u 19:49
http://bit.ly/32i5Xwo
Ljudi su oduvijek voljeli promatrati zvijezde. Od davnina smo gledali u nebo i pokušavali dati smisao onomu što smo tamo vidjeli. Prije više tisuća godina, kretanja nebeskih tijela i pojave kometa i meteora smatrale su se znakovima koji određuju sudbinu kraljeva i predviđaju propast carstava. Službeni dvorski astrolozi bili su zaposleni kako bi čitali ove predznake na nebu i proricali njihovo značenje.

Mnoga od tih drevnih opažanja nebeskih događaja preživjeli su do danas kao pisani zapisi u obliku klinopisnih ploča napisanih prije više od dva tisućljeća. Jedan od najranijih sustava pisanja bio je klinopis. On se obično upisivao u pravokutne glinene ploče pomoću tupih trski kako bi napravio klinasti trag. Ovakve ploče pronađene su na arheološkim nalazištima diljem Bliskog Istoka, primjerice u drevnom asirskom gradu Ninevi (današnji sjeverni Irak) – koji je nekada bio najveći grad na svijetu. Koristile su se za skoro sve namjene, uključujući bilježenje nebeskih događaja, dokumentiranje zakona i vjerskih uvjerenja pa čak i za čitava književna djela – poput poznatog Epa o Gilgamešu.

Astronomi danas promjene sunčeve aktivnosti prate pomoću raznih metoda, poput ispitivanja stope pojave sunčevih pjega. Sunčeve pjege povezane su s izbacivanjem sunčevih zraka i koronalno izbacivanje mase – ogromnim erupcijama sastavljenim od visokoenergetskih fotona i elektrona koji mogu izazvati geomagnetske oluje kada su usmjerene prema Zemlji. Jedno od poznatih svojstava geomagnetskih oluja je pojava aurora, odnosno polarne svjetlosti, koja se događa kada visokoenergetske čestice izazovu reakciju atoma u Zemljinoj atmosferi. Astronomi promatraju sunčeve pjege još od pojave teleskopa, ali ako želimo istražiti povijest sunčeve aktivnosti prije toga, moramo se poslužiti povijesnim zapisima fenomena povezanih sa solarnom aktivnošću kakav je upravo polarna svjetlost.

Tim znanstvenika koji je vodio Hisashi Hayakawa, znanstvenik sa Sveučilišta Osaka i glavni autor novog rada, proveo je istraživanje ploča iz 8. i 7. stoljeća prije nove ere tražeći reference na polarnu svjetlost koje bi mogle odgovarati dokazima dobivenim iz uzoraka prstenova u drveću. Prstenovi u drveću pohranjuju informacije o uvjetima okoliša u vremenu kada su oni nastali – a tijekom razdoblja jake solarne aktivnosti pokazuju povećane koncentracije radioaktivnog izotopa ugljika-14, koji nastaje kada visokoenergetske čestice reagiraju s atomima dušika u atmosferi. Istraživanja uzoraka prstenova drveća iz 660. godine prije nove ere pokazalo je da oni sadrže povišene razine izotopa ugljika-14 pa su se znanstvenici odlučili pokušati pronaći bilo kakve povijesne reference koje bi se podudarale s tim, piše AAS NOVA.

Tim je u britanskom muzeju pronašao tri različite ploče iz perioda kasnog Asirskog carstva na kojima postoje zapisi o "crvenim oblacima" i "crvenom sjaju" na noćnom nebu, a datiraju iz razdoblja između 679. do 655. godine prije nove ere. Ovi opisi slični su referenci na polarnu svjetlost koja se do njihova otkrića smatrala najstarijom. Riječ je o ploči iz 587. godine pr. Kr. pronađenoj u Babilonu. Znanstvenici kažu da se ovi opisi vjerojatno odnose na vrstu auroralne aktivnosti poznate kao "stabilni crveni lukovi", koji nastaju interakcijom jakih magnetskih polja i elektrona u atomima kisika.

Iako obično smatramo fenomenom koji se događa bliže sjevernom ili južnom polu (aurora borealis i aurora australis), to nije uvijek istina. Zemljini geomagnetski polovi se s vremenom pomiču zbog promjena u Zemljinom magnetskom polju, a prije nekoliko tisuća godina sjeverni pol bi se nalazio mnogo bliže Bliskom Istoku. Štoviše, snažna solarna aktivnost, poput koronalnog izbacivanja mase, može uzrokovati da aurore budu vidljive i u srednjim geografskim širinama. Stoga postoji velika vjerojatnost da su bile vidljive u ovoj regiji u spomenutom vremenskom razdoblju.

Ova otkrića predstavljaju najstariji poznati pisani dokaz o mogućoj polarnoj svjetlosti i potencijalno proširuju povijest sunčeve aktivnosti gotovo stoljeće prije prethodno pronađenih zapisa. Također, ona bi nam mogla pomoći u predviđanju budućih solarnih oluja koje mogu dovesti do prekida rada osjetljive elektronike na Zemlji, oštećenja satelita i svemirskih letjelica.


Prevela: Ružica Ereš