Ostaci majmuna stari 12 milijuna godina ukazuju na početke uspravnog hodanja; istraživanje

Ova otkrića pokazuju da se naše uspravno držanje može pratiti do zajedničkog pretka čovjeka i velikih čovjekolikih majmuna koji je živio u Europi, a ne u Africi. U vrijeme kada je živjela vrsta D. guggenmosi, Bavarska je bila daleko toplija nego danas, a rijeke su bile omeđene galerijskim šumama. Fosili pronađeni u glinenoj jami uključuju zube, komade čeljusti i kralježnice i veliki nožni prst koji je bio prikladan za hvatanje grana drveća. Najznačajniji fosili bili su kost podlaktice i potkoljenice, koji su znanstvenicima dali uvid o načinu na koji se ovaj majmun kretao.

AUTOR: The Guardian
OBJAVLJENO: 07.11.19 u 10:49
OSVJEŽENO: 07.11.19 u 10:49
http://bit.ly/32p1zMb
Karakteristična ljudska navika uspravnog hodanja možda se razvila milijunima godina ranije nego što se mislilo, tvrde znanstvenici koji su pronašli ostatke majmuna u južnoj Njemačkoj.

Iskopavanje glinene jame Hammerschmiede u Bavarskoj dovelo je do otkrića fosiliziranih kostiju koje su pripadale prethodno nepoznatoj vrsti majmuna veličine babuna, koja je živjela prije skoro 12 milijuna godina, mnogo prije nego što je došlo do razdvajanja ljudskog roda od svojih suvremenih rođaka, čimpanzi i bonobo majmuna.

Analiza kostiju pokazuje da je životinja, kojoj su znanstvenici dali ime Danuvius guggenmosi, imala neobičan spoj anatomskih karakteristika. Iako su njegove duge podlaktice, zakrivljeni prsti i snažni palčevi naznaka života provedenog hvatajući se za grane, kukovi, koljena i stopala su dosta čovjekolikiji i pogodniji za uspravno hodanje, tvrde znanstvenici.

"Iznenadilo nas je kad smo tijekom procesa istraživanja shvatili koliko su određene kosti slične ljudskima, za razliku od velikih čovjekolikih majmuna", rekla je voditeljica istraživanja Madelaine Böhme sa Sveučilišta u Tübingenu. Pronađeni fosilni ostaci dvije ženke, mužjaka i mladunčeta iskopani su u razdoblju od 2015. do 2018. godine, prenosi The Guardian.

Kako tvrdi Böhme, ova otkrića pokazuju da se naše uspravno držanje može pratiti do zajedničkog pretka čovjeka i velikih čovjekolikih majmuna koji je živio u Europi, a ne u Africi. U vrijeme kada je živjela vrsta D. guggenmosi, Bavarska je bila daleko toplija nego danas, a rijeke su bile omeđene galerijskim šumama.

Fosili pronađeni u glinenoj jami uključuju zube, komade čeljusti i kralježnice i veliki nožni prst koji je bio prikladan za hvatanje grana drveća. Najznačajniji fosili bili su kost podlaktice i potkoljenice, koji su znanstvenicima dali uvid o načinu na koji se ovaj majmun kretao.

Smatra se da najcjelovitiji kostur, s pronađenom 21 kosti, pripada mužjaku koji je bio visok oko metra i težak oko 30 kilograma. Imao je široka prsa i kralježnicu zakrivljenu u obliku slova S, kakva je kod ljudi.

Mjerenja zuba svrstala su ovu vrstu majmuna u izumrlu skupinu zvanu driopiteci, koji su živjeli u Europi u razdoblju srednjeg i kasnog miocena, epohe koja je počela prije otprilike 23 milijuna godina i trajala do prije pet milijuna godina. Neki znanstvenici vjeruju da su driopiteci preci drevnih afričkih majmuna koji su u konačnici doveli do razvoja velikih čovjekolikih majmuna, uključujući gorile, orangutane, čimpanze, bonobo majmune, ali i ljude.

U svom radu znanstvenici argumentiraju da je D. guggenmosi razvio ono što su nazvali "produljenjem udova penjanjem", kako bi se kretao. Umjesto da se ljulja na granama, ili pak da oprezno hoda po njima, produljenje uda podjednako je i u rukama i u nogama. "Nova slika njegova kretanja razlikuje se od kretanja svih poznatih živih bića", kazala je Böhme.

Tracy Kivell sa Sveučilišta u Kentu komentirala je da je riječ o impresivnim fosilima. "Zajedno, mozaične osobine D. guggenmosija zasigurno daju najbolji model izgleda zajedničkog pretka ljudi i afričkih majmuna dosad. On ima za svakog ponešto: prednje udove prikladne za život na drveću kakve još uvijek posjeduju svi majmuni, i donji udovi prilagođeni za izdužene položaje poput onih kakve imaju orangutani dok se kreću između drveća", napisala je u popratnom članku za rad.

"Danuvius pokazuje skeletne prilagodbe dosad nepoznatom obliku kretanja na dvije noge i pokazuje da se on razvio mnogo ranije nego što smo mislili", rekla je Kivell. "Danuvius nije fosil hominina, ali pomaže u prikupljanju informacija o tome kako je moglo doći do evolucije ljudi".

Neki od najvažnijih dokaza za uspravno hodanje kod ljudskih predaka potiču od Arpidethicusa ramidusa, ženskog kostura starog oko 4,4 milijuna godina, pronađenog u Etiopiji. Ardi, koja je bila visoka oko metra, možda nije bila jedan od najboljih hodača, ali dobar dio njenog kostura pokazuje prilagodbe hodanju na dvije noge.

Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature.


Prevela: Ružica Ereš