Koju hranu jedu astronauti?

Danas se hrana za astronaute daleko opsežnije planira. Hrana koja se nosi u svemir mora biti lagana, kompaktna, hranjiva i, naravno, ukusna. Pet mjeseci prije odlaska u svemirsku misiju, astronauti posjećuju Laboratorij za svemirske prehrambene namirnice i biraju svoj jelovnik, rangirajući omiljene namirnice po izgledu, boji, mirisu, okusu i teksturi. Pored normalnih prehrambenih potreba na tijelo u svemiru utječe niz drugih faktora, što znači da prehrana mora biti jako bogata hranjivim tvarima – čak i više nego na Zemlji.

AUTOR: Food Unfolded
OBJAVLJENO: 08.11.19 u 16:40
http://bit.ly/2pXcq2y
Mnogi astronauti kažu da su hrana i vrijeme obroka trenutci kada se osjećaju kao kod kuće, što snažno utječe na njihovu i dobrobit. Dakle, ako se planira napredak u duljim svemirskim letovima, dobra hrana presudan je dio operacije.

U ranim danima svemirskih putovanja hrana je pripremana po uzoru na onu koju je razvila vojska za preživljavanje u teškim uslovima. U to je spadala pročišćena hrana zapakirana u aluminijske cijevi koja se jela na slamku. Goveđe, povrtne ili juhe od gljiva jele su se hladne tijekom NASA-inog projekta Merkur iz 1962. godine. Nekoliko godina kasnije, tijekom projekta Blizanci, astronautima je prvi put pripremljena zamrznuta suha hrana koja bi se rehidrirala vodom iz specijalnog pištolja na vodu.

Iako to ne zvuči baš ukusno, hrana se morala praviti na taj način tako da ne bi odletjela. U mikrogravitaciji svemirskog broda čak i najmanja količina hrane ili tekućine može ometati instrumente.

U vrijeme kada je poslana misija Apollo na Mjesec, hrana za astronaute počela je pomalo nalikovati nečemu poznatijem. Međutim, bila je pohranjena u posebnu posudu koja je dehidrirala hranu. U tu posudu bilo je potrebno ubrizgati vruću vodu, nakon čega je mogu otpakirati i jesti žlicom. Vlažnost hrane omogućavala je da se ona zadrži na žlici i da ne odleti. Apollo misija imala je i tzv. "vlažne paketiće" koji su održavali vlažnost hrane, pa su se primjerice čokoladni puding, komadići slanine i kukuruzne pahuljice mogle jesti bez dodatnog pripremanja.

Članovi misije Skylab iz 1970. godine dobili su hladnjake u kojima su imali izbor od 72 različita jela, a najdraže im je bio sladoled. Obroci su se mogli grijati na posebnim grijačima. Astronautski tim prihvatio je obroke kao prigodu za druženje.

Danas se hrana za astronaute daleko opsežnije planira. Hrana koja se nosi u svemir mora biti lagana, kompaktna, hranjiva i, naravno, ukusna. Pet mjeseci prije odlaska u svemirsku misiju, astronauti posjećuju Laboratorij za svemirske prehrambene namirnice i biraju svoj jelovnik, rangirajući omiljene namirnice po izgledu, boji, mirisu, okusu i teksturi. Pored normalnih prehrambenih potreba na tijelo u svemiru utječe niz drugih faktora, što znači da prehrana mora biti jako bogata hranjivim tvarima – čak i više nego na Zemlji.

U Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS), gdje će astronauti iz cijelog svijeta živjeti šest mjeseci, imamo najbolji primjer moderne prehrambene tehnologije za astronaute. U tristo prehrambenih artikala na raspolaganju za izbor većinom su američka i ruska jela, no dostupna je i neka japanska, europska i kanadska hrana, piše Keeren Flora za Food Unfolded.

U razvoju svemirske hrane treba uzeti u obzir niz ograničavajućih čimbenika. Osim mikrogravitacijskog okruženja, drugi značajni problemi uključuju mogućnost skladištenja dovoljno hrane za šest ljudi i prostor za odlaganje prehrambenog i ambalažnog otpada. Space Shuttle jednom mjesečno posjećuje Međunarodnu svemirsku stanicu i može odnijeti samo ograničenu količinu smeća.


Prevela: Ružica Ereš