Kako nastaju pustinje?

Pustinje mogu izgledati kao beživotna prostranstva, ali zapravo su dom jako dobro prilagođenih vrsta. Sisavci poput pustinjske lisice, koja je pronađena u Sahari, evoluirali su da bi mogli iskoristiti uvjete hladnih noći u pustinjama. Da bi izbjegle dnevnu sunčevu toplinu, ove životinje postale su noćni lovci, hrane se beskralježnjacima, malim glodavcima, pticama i njihovim jajima.

AUTOR: How It Works
OBJAVLJENO: 09.11.19 u 14:03
http://bit.ly/32zjQ9A
Na ogromnim prostranstvima žedne zemlje, tišinu prekida povremeno gakanje supa ili zavijanje vjetra. U našoj mašti često se pojavi taj tipičan prizor kad pomislimo na pustinje na našem planetu. No, pustinje nisu određene količinom pijeska koju drže ili time koliko je sunce spržilo njihove pejzaže. Pustinja je klasificirana kao regija u kojoj ima jako malo do nimalo padalina, obično manje od 25 centimetara godišnje. Neke od najvećih svjetskih pustinja, poput Sahare, su zaista vrući pijesak, ali ustvari dobar dio njih je upravo suprotno.

Najhladnije mjesto na Zemlji prostire se na 14 milijuna kvadratnih kilometara – Antarktik nosi titulu najveće pustinje na svijetu. Zbog slabe sposobnosti hladnog zraka da zadrži vodenu paru, na ovom ledenom prostranstvu nema puno oborina.

Ono što pomaže da Antarktik ostane smrznuta pustinja je njegov snježno bijeli pokrivač. Sunčeve tople zrake prirodno se odbijaju od svijetlih površina i vraćaju natrag u svemir, što je poznato kao albedo efekt. Tako velike površine poput Antarktika, kao i njegovog sjevernog rođaka Arktika (druge najveće pustinje na svijetu), ne topi sunčeva toplina te one ne ispuštaju vodu.

To nije slučaj kod nekih drugih velikih pustinja. Suptropske pustinje, koje se nalaze na oko 30 stupnjeva udaljenosti od Zemljina ekvatora, nemaju redovite padaline i isušene su djelovanjem Sunca tijekom više tisuća ili čak milijuna godina. To je proces poznat kao aridifikacija, a Sahara je najveća suptropska pustinja čija je bujna vegetacija nestala prije otprilike 7 milijuna godina. Jedna teorija sugerira da su se tijekom raspada svjetskih superkontinenata, koji je počeo prije otprilike 250 milijuna godina, sudarile afričke i euroazijske ploče. Kao rezultat toga nastale su Alpe a nestalo je more Tethys. Ovo vodeno tijelo igralo je važnu ulogu kao sredstvo za snabdijevanje okolnog kopna vodom, uključujući područje današnje sjeverne Afrike. More se smanjivalo kako su se dvije ploče sudarale, a oborine su se postupno smanjivale čime je počelo razdoblje suše koje traje do danas. Snažni vjetrovi i slabe padaline rezultirali su ogromnim prostranstvom pustinje kakvo vidimo danas.

Pustinje mogu izgledati kao beživotna prostranstva, ali zapravo su dom jako dobro prilagođenih vrsta. Sisavci poput pustinjske lisice, koja je pronađena u Sahari, evoluirali su da bi mogli iskoristiti uvjete hladnih noći u pustinjama. Da bi izbjegle dnevnu sunčevu toplinu, ove životinje postale su noćni lovci, hrane se beskralježnjacima, malim glodavcima, pticama i njihovim jajima.

Voda je tražena roba u područjima vrelog pijeska, a neke su vrste razvile pametne načine pronalaska vode. Neke bube u pustinji Namib koriste hidrofilne točke na leđima za prikupljanje vodene pare iz magle. Kako nastaju kapljice vode na bubama, hidrofobni vosak usmjerava vodu prema njihovim ustima.

Pustinje nastaju kao rezultat mnogih faktora, bilo da je riječ o potpuno smrznutom Arktiku ili pak da nedostaje redovitih oborina. Međutim, život u sjeni planina stvorio je neke od najvećih svjetskih hladnijih pustinja poput Great Basin koja se nalazi u SAD-u ili pustinje Gobi u Aziji. Iako se one još uvijek mogu razlikovati po svojoj pješčanoj površini, one zbog svojih visokih susjeda također nemaju padalina.


- Izvor: How It Works
Prevela: Ružica Ereš