Smijeh je lijek: Dobre i loše strane ljudskog nagona za smijanjem

Smijeh i uvažavanje smisla za humor ključne su komponente prilagodljive socijalne, emocionalne i kognitivne funkcije. Dakle, bez obzira na stil humora, dok god nema osnovne bolesti koja bi ga mogla uzrokovati, smijeh će biti najbolji lijek.

AUTOR: The Conversation
OBJAVLJENO: 09.11.19 u 17:55
http://bit.ly/2Q8RpN0
Kad čujete da se netko iza vas smije, vjerojatno pomislite da priča na telefon ili s prijateljem, smiješeći se i doživljavajući lijepe osjećaje. Možda bi vas čak i sam zvuk smijeha mogao natjerati da se i sami nasmiješite ili čak glasno nasmijete. No, zamislite s druge strane da ta osoba hoda sama ulicom ili pak da sjedi iza vas na sprovodu. Odjednom se smijeh ne čini tako dobrim.

Istina je da smijeh nije uvijek pozitivan niti zdrav. Znanost kaže da se on može klasificirati u različite tipove, od iskrenog i spontanog smijeha do lažnog smijeha izazvanog škakljanjem, smijeha induciranog drogom ili pak patološkog smijeha. No, stvarna neurološka podloga smijanja još uvijek nije poznata – a ono što znamo većinom je naučeno iz patoloških kliničkih slučajeva, piše The Conversation.

Smijeh i uvažavanje smisla za humor ključne su komponente prilagodljive socijalne, emocionalne i kognitivne funkcije. Začudo, on nije svojstven samo ljudima. Primati i majmuni također uživaju u dobrom smijehu. To se možda evolucijski razvilo jer im pomaže da prežive. Naposljetku, smijeh je zajednička aktivnost koja poboljšava povezanost između ljudi, ublažava potencijalne sukobe, stres i anksioznost. No, brzo gubi na snazi kada se smijemo sami.

Smijeh ima snagu da trenutačno nadjača druge emocije – ne možemo snažno plakati ili biti bijesni i istovremeno se smijati. To je zbog toga što naše mišići lica i vokalnu arhitekturu obuzmu ljepše emocije. A sve to kontroliraju specijalizirani moždani sklopovi i neurotransmiteri.

Znamo da ima nekoliko moždanih puteva koji dovode do smijeha – svaki od njih povezan je s različitim komponentama smijeha. Primjerice, regije mozga koje su obično uključene u donošenje odluka i kontroliranje našeg ponašanja moraju biti inhibirane kako bi se olakšao spontani i neobuzdani smijeh. Smijeh se također oslanja i na regije mozga odgovorne za doživljavanje emocija kao i na one koje su potrebne za iskazivanje emocija.

Iako imamo detaljno znanje o svojstvima mozga koja su ključna za izraze lica, gutanje, pokrete jezika i grla, način na koji se pozitivne emocije pretvaraju u smijeh manje je poznat. Međutim, neke bolesti i zdravstvena stanja pomogla su da se rasvijetle njegove osnovne živčane funkcije.

Jedan posebno dobro dokumentiran sindrom očituje se uznemirujućim prikazom nekontroliranih emocija. Vjeruje se da ga je prvi identificirao Charles Darwin, a naziva se pseudobulbarnim sindromom, odnosno sindromom nekontroliranog smijeha. Klinički ga karakteriziraju česti nehotični izljevi smijeha i plača. Riječ je o poremećaju emocionalnog izražavanja koje je u suprotnosti s osjećajima osobe, a može se pojaviti u nekoliko različitih neuroloških stanja.

Ukratko, stanje proizlazi iz prekida veza između frontalnog "silaznog puta" u mozgu – koji upravlja emocionalnim nagonima – i sklopova i puteva koji upravljaju izrazima lica i emocijama. Neki poremećaji povezani s ovim stanjem uključuju traumatične ozljede mozga, Alzheimerovu bolest, Parkinsonovu bolest, multiplu sklerozu i moždani udar.

Jedno istraživanje iz 2016. godine otkrilo je da sve iskrivljeniji humor tijekom vremena i smijeh u neprimjerenim situacijama mogu biti rani pokazatelji demencije. Ovaj sindrom je i jedna od najčešćih prijavljenih nuspojava moždanog udara u smislu emocionalnih promjena, a s obzirom na visoku učestalost moždanih udara svake godina, stanje je vjerojatno vrlo zastupljeno u općoj populaciji.

Unatoč ovoj mračnoj strani smijeha, ne može se poreći da smijeh uglavnom izaziva lijepe osjećaje. Znamo da on pojačava kardiovaskularnu funkciju i jača naš imunološki i endokrini sustav.

Također znamo da je pozitivni i dobronamjerni humor – u smislu da se radije smijemo s nekim, a ne nekomu – posebno dobar. Zapravo. Način na koji naš mozak procesuira smijeh drugih ljudi ukazuje na to da smijanje s nekim ima veću emocionalnu dubinu i daleko je veći užitak od smijanja nekomu.

Zaista, na naš mozak snažno djeluju emocionalno nagrađujući i autentični signali sreće. To bi moglo objasniti zašto se pokazalo da terapija smijehom ima snažne učinke. Ona uključuje vježbanje mišića, poboljšano disanje, smanjivanje anksioznosti i stresa te poboljšavanje raspoloženja i otpornosti. Terapija smijehom se čak pokazala gotovo jednako učinkovitom kao antidepresivi jer podiže razinu serotonina u mozgu, koji je ključni neurotransmiter kada su u pitanju osjećaji dobrobiti i smirenosti.

Dakle, bez obzira na stil humora, dok god nema osnovne bolesti koja bi ga mogla uzrokovati, smijeh će biti najbolji lijek.


Prevela: Ružica Ereš