Dovode li životne tragedije zaista do osobnog rasta?

Nešto što smo saznali iz najboljih znanstvenih pristupa je to da ljudi zaista mogu doživjeti osobni rast zbog nevolje. Mogu postati jači, poboljšati kvalitetu odnosa ili samopoštovanje. No, to se vjerojatno ne događa toliko često koliko većina ljudi i dio znanstvenika vjeruje.

AUTOR: The Conversation
OBJAVLJENO: 16.11.19 u 17:40
http://bit.ly/2KtqibV
U našoj kulturi postoji stav da životne tragedije mogu biti korisne za vaš osobni rast. Počet ćete više cijeniti život. Bit ćete zahvalni za svoje prijatelje i obitelj. To iskustvo će vas nečemu naučiti. Postat ćete otporniji. Ta tema se često ponavlja u medijima, posebice nakon prirodnih katastrofa ili terorističkih napada.

No, što kaže znanost? Imaju li bol i patnja zaista neku vrijednost? Je li filozof Friedrich Nietzsche bio u pravu kada je rekao: "Ono što nas ne ubije, ojača nas"?

Kao psiholozi, proučavamo ovo pitanje već dobar dio posljednjeg desetljeća. Nismo prvi koji su se odlučili pozabaviti ovakvim pitanjima. Psiholozi Richard Tedeschi i Lawrence Calhoun pisali su o tome kako ljudi, nakon što dožive neki gubitak ili traumu, često prijavljuju osjećaj većeg cijenjenja života, veće bliskosti s prijateljima i obitelji, osjećaju se snažnije, spiritualnije i više inspirirano. Oni su taj fenomen nazvali "posttraumatskim rastom".

Privlačnost ovog otkrića je očita. Ono pokazuje da ipak postoji nešto pozitivno u tragedijama. Pored toga, ono je u skladu s biblijskom tematikom otkupljenja, koja kaže da sva bol i patnja na kraju dovode do slobode.

Ova otkrića nam također pomažu da stvorimo neki smisao u našem vlastitom životu. Psiholozi su pokazali da volimo pripovijedati o svojim životima u odnosu na izazove s kojima smo se suočili i nevoljama koje smo svladali. Volimo vjerovati da dobre stvari mogu nastati iz loših okolnosti, jer je to često ključni element priča koje pričamo o svom životu.

Kulturalni narativ o "osobnom rastu zbog nevolje" može zvučati uvjerljivo. No, vlastitim ispitivanjem postojećih istraživanja o toj temi pronašli smo neke znakove upozorenja. Prvo, teško je prikupiti podatke o ljudima prije i poslije doživljavanja traume. Primjerice, ne postoji način da predvidimo tko će ostati bez doma zbog uragana. Zato većina istraživanja o posttraumatskom rastu pita ljude da sami procijene koliko su se promijenili zbog svoje traume. Iako se takav način analiziranja osobnog rasta čini smislenim postoji nekoliko značajnih problema s ovim pristupom.

Istraživanja su pokazala da se ljudi baš i ne sjećaju kakvi su točno bili prije traumatičnog događaja. Osim toga, neki ispitanici mogu reći da su prerasli neki događaj, a da se zapravo još uvijek bore s njim. Njihova izvješća o osobnom rastu ne odgovaraju uvijek onome što misli njihova obitelj ili prijatelji i ne odražavaju stvarne promjene u njihovom ponašanju.

Govoriti drugima da ste odrasli mogao bi zapravo biti način da se nosite s boli koju još uvijek proživljavate. Zapadna kultura ne daje mnogo vremena za tugovanje; naposljetku, očekuje se da ljudi trebaju "preći preko toga i krenuti dalje".

Taj pritisak možda je ugrađen i u sama ispitivanja; pitanja koje inače koriste znanstvenici koji se bave traumama često su pitanja samo o pozitivnim promjenama – bilo da osoba ima novostečeno poštovanje za svoj život, da slijedi nove ciljeve ili da je postala religioznija. U ovo pitanje postavlja se očekivanje oporavka i samopoboljšanja. U drugim slučajevima ljudi mogu jednostavno reći da su postali jači jer negiraju stvarnu bol koju još proživljavaju.

Ipak, najbolje dizajnirana istraživanja koja su ispitivala osobni rast otkrila su da to koliko ljudi vjeruju da su se promijenili zbog traumatičnog iskustva nije povezano s onim koliko su se zapravo promijenili. Zapravo, oni koji prijavljuju najveće razine osobnog rasta zbog tragedije bili su dosta skloniji proživljavanju simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja i depresije.

Ideja da su osobni rast i otpornost tipični ishodi životnih nevolja je problematična na više načina. Razmislite što to govori: patnja je dugoročno dobra, a ljudi koji su doživjeli traumu su jači od onih koji nisu.

Međutim, krenuti dalje nakon tragedije nije lako. Ponekad trauma zbog određenih tragedija, poput smrti djeteta ili supružnika, nikad ne prestane u potpunosti. A tu su i oni koji su otvoreni u vezi činjenice da pate nakon nekog gubitka mjesecima, pa čak i godinama kasnije. Ako je istina da "ono što te ne ubije, ojača te", ove bi ljude mogli promatrati kao "slabe" ili kao da nešto "nije u redu" s njima.

Nešto što smo saznali iz najboljih znanstvenih pristupa je to da ljudi zaista mogu doživjeti osobni rast zbog nevolje. Mogu postati jači, poboljšati kvalitetu odnosa ili samopoštovanje. No, to se vjerojatno ne događa toliko često koliko većina ljudi i dio znanstvenika vjeruje.

Štoviše, ne raste svatko na isti način i istom brzinom. Ljudima će i dalje trebati pomoć i društvena podrška njihovih obitelji, prijatelja i zajednica nakon proživljavanja neke tragedije. Dostupnost ovih stvari zapravo igra veliku ulogu u određivanju toga rastu li oni zapravo.

Rast ne treba zamišljati ni kao cilj za sve. Mnogim ljudima povratak na ono što su bili prije traume može biti dovoljno ambiciozan cilj.

Iako je zaista moguće da nevolja dovede do novih spoznaja i mudrosti, znanost još uvijek ne zna kada i kako. Priče o osobnom rastu nakon traume zasigurno su snažne. One mogu poslužiti kao inspiracija za naše vlastite živote, ali potrebna su bolja istraživanja kako bi saznali jesu li takve priča norma ili iznimka.


Pišu Eranda Jayawickreme i Frank J. Infurna za The Conversation
Prevela: Ružica Ereš