Ljudska zamišljanja vanzemaljskog života

Sve u svemu, povijest naših ideja o vanzemaljskom životu ima mnogo anegdota i sporednih uličica. Međutim, jedna od najupečatljivijih činjenica je da, iako već dugo razmišljamo o tim stvarima, mnogo smo se namučili da svoje fantazije kombiniramo s "izvodljivom" biologijom, a da se ne vratimo na zadane postavke o onom što znamo o Zemlji.

AUTOR: Scientific American
OBJAVLJENO: 30.11.19 u 17:41
http://bit.ly/2L8kl4t
U vremenu u kojem potragu za znacima života izvan Zemlje shvaćamo vrlo ozbiljno – kao znanstvenu granicu – zanimljivo je uzeti u obzir i malo povijesti samog koncepta. To nije u potpunosti trivijalno. Način na koji razmišljamo o prirodnom svijetu i načini na koje formuliramo naša pitanja uvijek će biti pristrani i orijentirani u skladu s našim predrasudama i nagađanjima. Bolje razumijevanje tih predispozicija može nam pomoći da izbjegnemo očigledne zamke.

Uostalom, povijest naših ideja o vanzemaljcima je fascinantna sama po sebi.

Jedan od najranijih primjera nastao je 200. godine pod perom Lukijana, pisca satire i praktičara retorike asirskog porijekla. Jedno od njegovih djela je Vera Historia, odnosno "Istinita priča", u kojoj se detaljno opisuje putovanje na Mjesec i otkriće raznolikog života. Lunarni život čine troglavi supovi, ptice od trave s krilima od lišća, ljudi koji znoje mlijeko i buhe veličine slonova.

Jasno je da je priča daleko od "istinite", ali Lukijan nije ni skrivao da je u pitanju mašta. Dapače, na neki način je pokušavao iznijeti filozofski argument o nemogućnosti postojanja prave istine i o zabludi drugih mislilaca koji su tvrdili da su arbitri istine, uključujući i mislioce poput Platona.

Međutim, njegova priča jedna je od najstarijih priča u kojima se detaljno opisuje vanzemaljski život. Mjesečeva bića su čak u ratu s bićima sa Sunca. Vanzemaljci su, čini se, bili podložni istim manama kao ljudi. Zanimljivo je i to da je stav o mogućem postojanju života na Suncu bio prisutan do kasnih 1700-ih i početka 1800-ih godina zahvaljujući astronomu Williamu Herschelu, s tim da Herschel nije pisao književna djela, nego je doista pretpostavljao da na Suncu mogu postojati žive stvari na hipotetički čvrstoj površini.

Mjesec je uvijek bio dobar inkubator za ideje o životu na drugim nebeskim tijelima. Japanska pripovijest iz 10. stoljeća, Priča o princezi Kaguya, ima verzije u kojima su ljudi Mjeseca princezu poslali na Zemlju tijekom nebeskog rata. No, u ovoj priči vanzemaljci su opisani kao ljudi.

Zapravo, jako je zanimljivo vidjeti da su ljudi od najranijih dana, uključujući ideje iz antičke Grčke o kozmičkom pluralizmu, skloni zamišljati vanzemaljski život ili kao jako sličan našem ili kao potpuno bizaran. Unatoč tom rascjepu, veća je pristranost bila prema sličnosti, sve do 1700-ih i 1800-ih, gdje je primjerice Voltaire u svom djelu Micromegas opisao vanzemaljce sa Saturna koji su (iako visoki gotovo 2000 metara), u suštini skoro isti kao ljudi.

Tek kada je na scenu stupila Darwinova teorija evolucije, ljudi su pokušali zamisliti vanzemaljce kao živa bića s rodovima koji su povezani s okolišem u kojem su nastali. Do tada je sve što nije bilo ljudsko, poput Lukijanovih zvijeri, češće bilo proizvoljno zamišljeno.

Jedan od malo naprednijih mislilaca bio je francuski astronom Camille Flammarion (iako, on je bio i poprilično nekonvencionalan zagovornik mješavine kršćanstva i pluralizma u kojem duše prelaze s planeta na planet). Godine 1864. Flammarion je napisao knjigu naslova Stvarni i imaginarni svjetovi (Real and Imaginary Worlds), a 1887. djelo Lumen. U ovim djelima izmislio je vanzemaljce koji su na mnogo načina imali uporište u tadašnjem znanstvenom razmišljanju. Opisivao je žive biljke čiji su probavni i dišni sustav bili spojeni, zatim bića nalik na sirene koja plivaju u ružičastim oceanima i ljudska bića s dodatnim prstima na petama i jednim uhom stožastog oblika na glavi.

Sve u svemu, povijest naših ideja o vanzemaljskom životu ima mnogo anegdota i sporednih uličica. Međutim, jedna od najupečatljivijih činjenica je da, iako već dugo razmišljamo o tim stvarima, mnogo smo se namučili da svoje fantazije kombiniramo s "izvodljivom" biologijom, a da se ne vratimo na zadane postavke o onom što znamo o Zemlji.

Evolucija je zadivljujuće inventivan fenomen. Mogli bismo razmotriti okoliš određenog planeta i ponuditi ideje o tome pomoću kakvih strategija bi život mogao opstati, ali van osnovnih funkcija su nagađanja o tome s kakvim bi trikovima i potezima eksperimentirao život preteška.

Drugi riječima, kakve god vanzemaljce da pronađemo, bili oni mikroskopski ili visoki tisuću metara, vjerojatno će nam se na početku činiti jako, jako čudni.


Piše Caleb A. Scharf za Scientific American
Prevela: Ružica Ereš