Može li jedan snažni potres uzrokovati više njih?

Iako geolozi često očekuju da će naknadni potresi biti slabiji i manje razorni od prvog, to nije uvijek slučaj. Oni mogu srušiti zgrade oslabljene prvim potresom ili spriječiti pokušaje spašavanja ljudi zarobljenih u ruševinama nakon prvog potresa. Svatko tko je odgovoran za upravljanje opasnostima koje donose potresi mora biti svjestan da mogu uslijediti udari naknadnog uništenja.

AUTOR: The Conversation
OBJAVLJENO: 02.12.19 u 16:50
http://bit.ly/2Y77e8Y
Europa nije regija dobro poznata po intenzivnoj seizmičkoj aktivnosti, ali događaju se veliki potresi. Godine 1953. grčke Jonske otoke pogodio je razorni potres magnitude 6,8. Iako su ovakvi veliki događaji više izuzetak nego pravilo, nekoliko velikih potresa pogodilo je Balkan 26. studenog 2019. godine, s epicentrima u Albaniji, Bosni i Hercegovini i Kreti. Geolozi su zabrinuti da bi ti događaji mogli dobiti zamah i da predstoje veći i destruktivniji događaji.

Trebaju li stanovnici biti zabrinuti? Balkan ima vrlo složenu geologiju. Cijela regija je tektonski aktivna zbog kompresije Zemljine kore prema sjeveru i subdukcije – podvlačenja jedne tektonske ploče ispod druge – prema jugu. Oba procesa muče ovaj dio svijeta čestim, iako inače malim podrhtavanjima.

Naknadni šokovi uobičajeni su nakon velikih potresa jer se geologija regije prilagođava novom tektonskom položaju. To znači da nedavni potresi u jugoistočnoj Europi nisu neobični, ali da možda nisu ispustili svu seizmičku energiju. Brojni zakoni geologije kažu da se veličina i učestalost tih šokova postupno smanjuje kako vrijeme odmiče nakon glavnog potresa. Iako ih slabo razumijemo i smatramo poprilično rijetkima, potresi, umjesto da vremenom postaju sve slabiji, ponekad mogu izazvati kasnije silovite potrese.

Možda najekstremnija epizoda tzv. kaskadnih potresa u novijoj povijesti dogodila se na Novom Zelandu 2010. Grad Christchurch pretrpio je potres magnitude 7,1 koji se dogodio na zapadu i snažno potresao grad. Nakon njega, stanovnici i znanstvenici osjetili su olakšanje jer su imali sreće preživjeti.

Tragično je da je ovo bio uvod u razorni potres u veljači 2011. godine, čiji je epicentar bio nedaleko od samog grada i koji je ubio 185 ljudi i uzrokovao razaranja velikih razmjera. Područje grada je bilo u velikoj mjeri uništeno, zajedno s velikim brojem predgrađa. Nakon prvog potresa u rujnu 2010. godine, uslijedilo je više od 10.000 naknadnih potresa.

Dakle, iako geolozi često očekuju da će naknadni potresi biti slabiji i manje razorni od prvog, to nije uvijek slučaj. Oni mogu srušiti zgrade oslabljene prvim potresom ili spriječiti pokušaje spašavanja ljudi zarobljenih u ruševinama nakon prvog potresa. Svatko tko je odgovoran za upravljanje opasnostima koje donose potresi mora biti svjestan da mogu uslijediti udari naknadnog uništenja.

Geolozi su posebno zabrinuti zbog Korintskog zaljeva, zaljeva u Sredozemlju koji razdvaja grčko kopno na dva dijela. Ovdje se u procesu koji se naziva kontinentalnim pucanjem grčko opno dijeli prosječnom stopom od 15 mm godišnje. Taj proces pucanja nije gladak – pritisci se mogu povećati i kada dostignu određeni prag, stijene se mogu početi lomiti, što može dovesti do potresa.

Na Balkanu je od 18. stoljeća zabilježeno 17 potresa magnituda većih od 6,0, a nakon svakog od njih zabilježeni su naknadni potresi u sljedećim danima. Modeli ukazuju na to da bi se ovi ciklusi potresa i udara mogli nastaviti. Dakle, nije neuobičajeno da jedan potres prouzrokuje druge. Naoružani ovim saznanjima, ljudi bi trebali imati na umu da, kada se potres dogodi, možda neće biti u pitanju izolirani slučaj.


Piše Matthew Blacket za The Conversation
Prevela: Ružica Ereš