Kratka povijest Vikinga

Napadači, grabežljivci, barbari - Vikinzi se često prikazuju jednodimenzionalno kao ratnici čija dostignuća ne uključuju mnogo više od pljačkanja i napada. Ali, odakle potječu Vikinzi i jesu li oni bili zaista nasilni, bezbožni pagani?

AUTOR: Philip Parker
OBJAVLJENO: 03.02.20 u 18:04
http://bit.ly/36ZUx2U
Godine 793., strah se spustio na obalu Northumbrije, kada su naoružani napadači napali bespomoćni samostan svetog Cuthberta na Lindisfarneu. Prestravljeni monasi bespomoćno su promatrali kako napadači odlaze s blagom i zatvorenicima. Bila je to prva zabilježena racija Vikinga, prekomorskih pirata iz Skandinavije koji su više od dva stoljeća napadali obalne zajednice na sjeverozapadu Europe i tako stvorili reputaciju žestokih i nemilosrdnih ratnika.

Tu sliku preuveličali su i oni koji su pisali o vikinškim napadima – drugim riječima, njihove žrtve. Anglosaksonski svećenik Alkuin iz Yorka dramatično je pisao o napadu na Lindisfarne da je "crkva bila poprskana krvlju božjih svećenika, i iz nje opljačkani svi ukrasi... predana kao plijen poganima", a kasniji (uglavnom kršćanski) pisci i kroničari nisu propuštali prilike da demoniziraju Vikinge (uglavnom pagane).

Pa ipak, iako su bez sumnje izvršili vrlo destruktivne i nasilne napade, od manjih napada na crkve do velikih kampanja u kojima je sudjelovalo na tisuće ratnika, Vikinzi su stvorili složenu i često sofisticiranu skandinavsku kulturu. Uz to što su bili napadači, bili su i trgovci, dosežući toliko daleko na istok do ruskih rijeka i Kaspijskog jezera; istraživači, koji su slali brodove daleko preko Atlantika da dođu do obala Sjeverne Amerike pet stoljeća prije Kolumba; pjesnici, koji su skladali stihove i prozne sage velike moći; i umjetnici, koji su stvarali djela zadivljujuće ljepote.

Porijeklo Vikinga

Vikinzi potječu iz današnje Danske, Norveške i Švedske (doduše stoljećima prije nego što su to postale ujedinjene zemlje). Njihova domovina bila je pretežno ruralna, bez gotovo ijednog grada. Velika većina slabo je zarađivala baveći se poljoprivredom ili, u slučaju obalnih područja, ribolovom. Napredak brodske tehnologije u 7. i 8. stoljeću značio je početak pogona brodova jedrima, a ne isključivo veslima. Jedra su kasnije dodana brodovima napravljenim od preklapajućih dasaka kako bi se napravili tzv. Vikinški brodovi ("Dugi brodovi"), brzi plitki brodovi koji bi mogli ploviti obalnim i unutrašnjim vodama i zaustavljati se na plažama.

Što je točno bio izvorni razlog koji je prisilio grupe muškaraca da slijede svoje lokalne starješine preko Sjevernog mora u ovim brodovima nije razjašnjeno. Možda je u pitanju bila lokalna prenaseljenost, jer su se zemljišta podijelila do točke u kojoj su obitelji jedva zarađivale za život; možda je pak u pitanju bila politička nestabilnost jer su se starješine borili za prevlast; ili su to možda bile vijesti o bogatstvima koja se mogu pronaći u trgovačkim naseljima dalje na zapadu, koje su sa sobom donijeli trgovci. U pitanju je vjerojatno bila neka mješavina ovih triju razloga. No, 793. godine prva napadačka skupina udarila je na Lindisfarne, a nakon nekoliko godina vikinške grupe napale su Škotsku (794.), Irsku (795.) i Francusku (799.)

Žrtve ih nisu nazivale Vikinzima. To ime je došlo kasnije, a popularizirano je u 11. stoljeću. Vjerojatno potječe od riječi vik, koja na staronorveškom jeziku (koji su govorili Vikinzi) znači "zaljev" ili "ušće". Zapravo su ih zvali Dani (Danci) – u to vrijeme nije bilo znanja o tome da se taj naziv odnosi samo na stanovnike onoga što danas nazivamo Danskom – pagani ili jednostavno Normanni ("sjevernjaci").

Kada i gdje su Vikinzi počeli napadati?

Ispočetka su u pitanju bili sitni napadi, par brodova punih muškaraca koji bi se vraćali kući nakon što opljačkaju koliko im je dovoljno ili ako shvate da je otpor na koji naiđu prejak. No, tijekom 850-ih počeli su zimovati u južnoj Engleskoj, Irskoj i duž rijeke Sene u Francuskoj, uspostavljajući baze iz kojih su počeli dominirati unutrašnjim područjima.

U drugoj polovici devetog stoljeća napadi su doživjeli porast. Vikinzi su u Irskoj uspostavili utvrđene luke za svoje brodove, uključujući i jednu u Dublinu, iz kojih su dominirali velikim dijelom istoka otoka. U Francuskoj su ojačali kada je podijeljeno Frankovsko kraljevtsvo doživjelo politički slom, a 885 godine vikinška vojska je opkolila i skoro zauzela Pariz.

U Škotskoj su osnovali grofoviju na Orkneyskim otocima i svladali Shetlandsko otočje i Hebride. A u Englesku je velika vojska stigla 865. godine. Pod vodstvom braće ratnika, Halfdana i Ivara, rušili su anglosaksonska kraljevstva Engleske jedno po jedno. Prvo su srušili Northumbriju, s glavnim gradom Yorkom, koja je pala 866. godine, zatim Istočnu Angliju i nakon nje središnje englesko kraljevstvo, Merciju. Na kraju je ostao samo Wessex, Kraljevstvo Zapadnih Sasa, kojim je vladao kralj Alfred. Veliki ljubitelj knjiga Alfred postao je kralj samo zato što su mu se starija braća razboljela ili pak umrla u bitkama tijekom prethodnih vikinških invazija.

Početkom siječnja 878. godine dio Velike vojske koju je vodio Guthrum prešao je granicu i iznenadio Alfreda na kraljevskom imanju u Chippenhamu. Alfred je jedva uspio pobjeći i proveo je mjesece skrivajući se u močvarama Somerset u Athelneyu. Činilo se da je neovisnost Wessexa – i Engleske općenito – stigla kraju. No, Alfred je uspio okupiti novu vojsku i prisilio je Guthruma na krštenje. Za svoja postignuća u spašavanju kraljevstva Alfred je postao jedini rođeni engleski vladar koji je stekao nadimak 'Veliki'.

Engleska je 80 godina bila podijeljena između teritorija na jugu koje su kotrolirali kraljevi Wessexa i teritorija na sjeveru pod kontrolom Vikinga. Vikinški kraljevi vladali su ovom regijom sve do protjerivanja i ubojstva posljednjeg kralja, Erik I. (Erik Krvava sjekira), 854. godine, nakon čega su kraljevi Wessexa postali vladari ujedinjene Engleske. Unatoč tome, vikinški (a pogotovo danski) običaji dugo su se zadržali, a tragovi skandinavske DNK još uvijek se mogu naći u regiji koja je stoljećima bila poznata kao Danelag.

Do sredine 11. stoljeća ujedinjena kraljevstva su se pojavila u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj, a napadi su napokon počeli propadati. Konačni nalet aktivnosti dogodio se u ranom 11. stoljeću, kada su ekspedicije sponzorirane od strane kraljevina ponovno osvojile Englesku i tamo postavile danske kraljeve na prijestolje (uključujući Knuta Velikog, koji je vladao carstvom koje je uključivalo Englesku, Dansku i Norvešku, ali sasvim sigurno nije naredio plimi da se povuče, kako tvrdi narodna priča). Vikinzi nastavili vladati velikim dijelovima Škotske (posebno Orkneyskim otocima) te područjima oko Dublina i oko Normandije u Francuskoj (gdje je 911. godine kralj Karlo III. Glupi predao zemlju norveškom vojvodi Rolonu, pretku Vilima Osvajača). Kontrolirali su i veliki dio moderne Ukrajine i Rusije, gdje su švedski Vikinzi prodrli u devetom stoljeću i uspostavili države sa sjedištima oko Novgoroda i Kijeva.

Gdje su se Vikinzi naselili?

Ovo nije cijeli obim vikinškog svijeta. Ista pomorska agresija koja ih je natjerala da pljačkaju (i naposljetku osvajaju) naseljena područja, također ih je natjerala u potragu za nepoznatim obalama na kojima će se naseliti. Vjerojatno su stigli i do Farskih otoka u osmom stoljeću, što su iskoristili kao odskočnu dasku za plovidbu dalje na zapad preko Atlantika.

Sredinom devetog stoljeća, tijekom niza putovanja, naišli su na Island, a 872. godine tu su se naselili kolonisti pod vodstvom Ingólfa Arnarsona. Osnovali su jedinstveno društvo, vrlo neovisno i bez formalne odanosti norveškim kraljevima. Bila je to republika čije je vrhovno upravno tijelo od 930. godine bilo Althing, skupština sastavljena od islandskih čelnika koji su se svakog ljeta sastajali na ravnici pored ogromne pukotine u prstenu brda u središnjem dijelu otoka. Vrlo je vjerojatno da je to bio najstariji parlament na svijetu.

Na Islandu imamo i druge ključne dokaze o inventivnosti vikinških društava. To uključuje najranije dijelove povijesti koje su pisali sami Vikinzi u obliku Íslendingabóka, povijesti Islanda iz 12. stoljeća, i Landnámabóka, prikaza izvornog naselja otoka (s imenima svih prvih doseljenika i zemlje koju su zauzeli).

No, još je važnija – a iznenađujuće za one koji na Vikinge gledaju kao na jednodimenzionalne ratnike – zbirka saga poznata kao Íslendingasögur – Islandske obiteljske sage. One su smještene u prvih 150 godina vikinške kolonije na Islandu i govore o često problematičnim odnosima glavnih islandskih obitelji. Savezništva, izdaje, svađe i ubojstva odigravaju se u pozadini krajolika čija se obilježja često mogu prepoznati i danas. U najboljim primjerima, poput Njálove ili Egilove sage, oni su sami po sebi moćni primjerci literature i neka od najvažnijih djela o preživljavanju u bilo kojoj europskoj zemlji u srednjem vijeku.

Vikinzi i religija: U koje su bogove vjerovali?

Island je bio mjesto još jedne drame koja pokazuje tranziciju vikinških društava iz ratničkih poglavarstava. Kršćanstvo je u skandinavska vikinška društva došlo kasnije nego u mnoge druge dijelove Europe. Francuski su kraljevi, primjerice, prihvatili kršćanstvo do ranog šestog stoljeća, anglosaksonski kraljevi Engleske većinom tijekom sedmog stoljeća, a u južnoj Skandinaviji su se kršćanski misionari pojavili tek u devetom stoljeću, i nisu mnogo napredovali dok Harald Modrozubi od Danske nije prihvatio krstiti se oko 960. godine.

Island je ostao odlučno poganski, odan starim bogovima – Odinu; jednookom bogu koji je žrtvovao oko da bi saznao tajnu runa; i Thoru, bogu-gromovniku koji je bio posebno popularan među ratnicima.

Island je kasnije prihvatio kršćanstvo kako bi izbjegao građanski rat. Međusobna konkurencija kršćanskih i paganskih frakcija prijetila je raspadom Althinga i otapanjem Islanda u zasebne, religiozno neprijateljske države. Na sastanku Althinga 1000. godine rivalske su se stranke žalile najvažnijem dužnosniku Islanda, zakonodavcu Thorgeiru Thorkelssonu. Budući da je on bio pagan, možda se moglo očekivati da će favorizirati stare bogove, ali nakon cjelodnevne patnje zbog odluke, odlučio je da će svi Islanđani odsad biti kršćani. Napravljeno je nekoliko izuzetaka – primjerice, dozvolio je konzumaciju konjskog mesa, omiljenu deliciju povezanu s paganskim žrtvama.

Gdje su Vikinzi putovali?

I Island je bio platforma preko koje su Vikinzi pokretali svoja najdalja istraživanja. Erik Crveni, koji je već ranije bio protjeran iz Norveške zbog ubojstva svog oca, 982. godine protjeran je s Islanda zbog suučesništva u drugom ubojstvu. On je čuo govorkanja o kopnu na zapadu i s malom skupinom drugova otplovio je u potrazi za njim. Ono što je pronašao bilo je luđe od njegovih najluđih zamisli. Samo 300 kilometara zapadno od Islanda, Grenland je najveći svjetski otok, a njegov južni i jugozapadni dio imao je fjordove i bujne pašnjake koji su Erika sigurno podsjećali na njegovu skandinavsku domovinu. Vratio se natrag na Island, okupio doseljenike Islanda na 25 brodova i osnovao novu vikinšku koloniju na Grenlandu koja je uspjela preživjeti do 15. stoljeća.

Njegov sin Leif uspio ga je nadmašiti. Čuvši od Bjarnija Herjolfssona, o zemlji koja se nalazi još dalje na zapadu, Leif je odlučio to provjeriti. Oko 1002. godine on i njegova posada plovili su negdje duž obale Sjeverne Amerike. Pronašli su glacijalnu planinsku obalu, zatim šumu, i na kraju zemlju plodnih pašnjaka koju su nazvali Vinland. Iako su htjeli osnovati novu koloniju, taj je teritorij – za razliku od Islanda i Grenlanda – već bio naseljen, a neprijateljstvo američkih domorodaca i mali broj Leifovih ljudi natjerao ih je da se brzo povuku. Ipak, oni su postali prvi Europljani koji su se iskrcali u Americi, gotovo pet stoljeća prije Kolumba.

Erikovo dostignuće stoljećima je živjelo samo u dvije sage, Grenlandskoj sagi i Sagi Erika Crvenog. Lokacija Vinlanda, usprkos pokušajima da se utvrdi na temelju saga, ostala je nepoznata. Nije čak bilo jasno ni jesu li Vikinzi uspjeli doista stići do Sjeverne Amerike. Kasnije su, tijekom '60-ih godina prošlog stoljeća, norveški istraživač Helge Ingstad i njegova supruga, arheologinja Anne Stine pronašli ostatke drevnih kuća u L’Anse aux Meadows, na obali Newfoundlanda u Kanadi. Fragmenti obrađenog željeza (većinom čavli, vjerojatno s broda), koje domicilno stanovništvo nije moglo proizvesti, značilo je da je u pitanju bilo vikinško naselje. Iako možda premala da bi bila glavna kolonija Vinlanda, ovo otkriće je bilo zadivljujuća potvrda svega napisanog u sagama. Ugled Leifa Eriksona kao velikog istraživača i pronalazača novih teritorija time je bez sumnje potvrđen.

To bi mu vjerojatno bilo drago, jer je ugled bio vrlo važan Vikinzima. Dovitljivost, hrabrost i borbenost bili su neka od ključnih obilježja vikinškog ratnika, ali najvažnije je bilo biti zapamćen po velikim djelima. Hávamál, zbirka vikinških aforizama, sadrži mnogo zgodnih savjeta poput "Nikad ne dopusti lošem čovjeku da upozna tvoju lošu sreću", a najpoznatija izreka od svih je: "Stoka umire, umire rodbina, umrijet ćemo i mi, ali znam jednu stvar koja nikad ne umire: ugled svakog mrtvog".

Simplificirana reputacija Vikinga kao pljačkaša i napadača se odavno utvrdila. Odavno je kasno da se vrati reputacija Vikinga kao trgovaca, pripovjedača, istraživača, misionara, umjetnika i vladara.


Piše Philip Parker za History Extra
Prevela: Ružica Ereš