Afantazija: Fenomen "slijepog" uma

Afantazija je fenomen u kojem osoba nema sposobnost vizualizacije, odnosno stvaranja mentalnih slika u svom umu. Smatra se da pogađa oko 2% populacije. Iako postoje zabilješke o ovom fenomenu od ranije, neurolog Adam Zeman je prvi koji se počeo intenzivnije baviti njime, a i tvorac je samog termina.

AUTOR: Anna Clemens
OBJAVLJENO: 05.02.20 u 17:41
https://bit.ly/36WiCax
Jedan 65-godišnji muškarac se 2003. godine obratio neurologu Adamu Zemanu, koji sada radi na Sveučilištu u Exeteru (Engleska), s neobičnim problemom. Pacijent, kasnije nazvan "MX", tvrdio je da ne može "prizvati slike" svojih prijatelja, članova obitelji ili nedavno posjećenih mjesta u glavi. MX, umirovljeni geodet, cijeli je život uživao u čitanju romana i rutinski vizualizirao zgrade, bliske ljude i nedavne događaje prije spavanja. No, nakon jedne operacije arterija, tijekom koje je doživio manji moždani udar, njegov um je "oslijepio". Imao je normalan vid, ali više nije mogao stvarati slike u svom umu.

Zeman se nikad prije nije susreo s nečim takvim i odlučio je naučiti više. Ovom fenomeno dao je ime afantazija. I on i drugi znanstvenici istražuju neurološku podlogu ovog stanja.

Neobična sljepoća

Zeman i njegovi kolege započeli su analizu testirajući MX-ovu vizualnu maštu na nekoliko načina. U usporedbi s kontrolnim subjektima, MX je postigao lošije rezultate na upitnicima koji procjenjuju sposobnost stvaranja vizualnih slika u umu. Začudo, uspješno je obavljao zadatke koji obično uključuju vizualizaciju.

Primjerice, kada bi i pitali koja je svjetlija nijansa zelene boje – boja trave ili boja borova – većina ljudi donijela bi odgovor zamišljajući i travu i drvo te uspoređujući te slike. MX je točno odgovorio da je boja borova tamnija od boje trave, ali je tvrdio da nije vizualizirao tijekom donošenja odluke. "Samo znam odgovor", rekao je.

Bio je dobar i na testiranju sposobnost mentalnog "okretanja" predmeta. Znanstvenici su mu pokazali dvije slike trodimenzionalnih predmeta i zamolili ga da kaže jesu li u pitanju isti predmeti prikazani prije i nakon okretanja oko osi, ili su pak u pitanju različiti predmeti. Iako je odgovorio točno, MX-u je, za razliku od kontrolne grupe, trebalo više vremena da odluči, što nije ovisilo o stupnju rotacije. Većini ljudi potrebno je više vremena mentalnog "okretanja" slike predmeta da bi ustanovili je li u pitanju isti predmet što se objekti više razlikuju u svojoj orijentaciji.

Funkcionalno snimanje magnetskom rezonancom (fMRI) podržalo je MX-ovu tvrdnju da ne može stvarati mentalne slike. Kad se od ljudi traži da vizualiziraju osobu, mjesto ili objekt, aktivira se mreža različitih područja mozga. Neka od njih uključena su u donošenje odluka, druga u pamćenje ili viziju. Kod MX-a su vizualne regije pokazivale jako malu aktivnost, dok su one odgovorne za donošenje odluka i predviđanje pogrešaka bile aktivnije. To je sugeriralo da MX koristi drugačiju strategiju prilikom rješavanja zadataka vizualizacije, nego kontrolna skupina.

Opsežna pretraga literature o nemogućnosti stvaranja mentalnih slika nije bila od pomoći u razumijevanju onoga što se događalo MX-u. Ovaj fenomen prvi put se spominje u "doručak" studiji Francisca Galtona iz 1880. godine. Ovaj britanski prirodnjak zamolio je 100 odraslih muškaraca da opišu stol za kojim svako jutro doručkuju. Tražio je informacije o osvijetljenosti, oštrini i boji slika u njihovoj glavi. Na njegovo iznenađenje, 12 ispitanika nije mu moglo puno toga reći o svom stolu – a do tada su pretpostavljali da izraz "mentalne slike" nije značio doslovno slike.

Od 1880. bilo je povremenih izvještaja o ljudima koji ne mogu stvarati mentalne slike. Neki od istraživača koji su se bavili ovom temom provodili su i ankete kako bi procijenili zastupljenost ovog fenomena. Bill Faw, znanstvenik s koledža Brewton-Parker u Georgiji, izvjestio je 2009. godine da je oko 2% ispitanika, od njih 2.500, reklo da nema vizualnu maštu. Ali, sama afantazija nije privlačila mnogo istraživanja ili pažnje javnosti.

To se krenulo mijenjati 2010. godine nakon što je Zemanov tim objavio svoju studiju o MX-u. Časopis Discover izvijestio je o njihovim otkrićima, što je navelo dosta ljudi da istupe, rekavši da nikada nisu mogli stvarati mentalne slike, za razliku od MX-a, kojem se ovaj problem javio tek nakon operacije. Nakon toga, Zeman i dvoje kolega zamolili su 21 osobu koja je to tvrdila da odgovore na upitnik o svojim vizualnim iskustvima, uključujući i jedan poznat kao Upitnik o živosti mentalnih slika (Vividness of visual imagery Questionnaire -VVIQ).

Otkrića tog istraživanja objavili su 2015. godine, prvi put koristeći pojam afantazija. Većina ispitanika rekla je da su tek u razdoblju adolescencije ili u ranoj odrasloj dobi (kroz razgovore ili čitanje) shvatili da drugi ljudi mogu prizvati slike u svom umu. Također, unatoč tomu što su neki ispitanici mogli sanjati ili bi imali "bljeskove" vizualnih slika u umu, svi ispitanici bili su bitno ili potpuno nesposobni namjerno prizvati slike u svom umu, poput prošlih odmora ili čak vlastitog vjenčanja.

Od 2015. godine afantazija je postala tema brojnih novinskih članaka, televizijskih izvješća, blogova i podcasta. Dosta popularna bila je i objava Facebookovog programera Blakea Rossa, koji je pomogao razviti preglednik Firefox. U toj objavi i Ross opisuje svoju nesposobnost stvaranja mentalnih slika. Nekoliko tisuća ljudi ispunilo je spomenuti VVIQ upitnik, dijelom zahvaljujući i tomu što ga je objavio BBC. Ovaj i još jedan upitnik nalaze se na stranici Eye's Mind. Na osnovu prvih otprilike 700 ispitivanja, Zeman je ocijenio da afantaziju ima oko 2% stanovništva, što se poklapa i sa spomenutim Fawovim zaključkom iz 2009. godine.

Olakšanje u brojevima

Mnogi ljudi s afantazijom su tek nakon objavljivanja Zemanovih istraživanja shvatili da postoji nešto kao što je "mentalna slika". Mnoge je utješilo i to što sada postoji i naziv za ono što ih razlikuje od drugih. Bilo im je teško riječima opisati svoju nesposobnost vizualizacije. Kad bi je pokušali objasniti, drugi ih često ne bi razumjeli. Zemana je iznenadilo koliko su mu ti ljudi bili zahvalni.

Jedan od onih koji su se obratili Zemanu – Jonas Schlatter iz Berlina – opisao je trenutak kada je on otkrio da ima afantaziju. Schlatter je imao jako loš rezultat na VVIQ upitniku, koji ukazuje na snažnu dijagnostiku afantazije. Poput nekoliko sudionika u Galtonovoj studiji, i Schlatter je oduvijek mislio da su izrazi poput "blijede uspomene" ili "dozvolite mi da vam naslikam to", jednostavno bili fraze. A onda je jedne večeri na kućnoj zabavi shvatio da nije u pravu. Upustio se u razgovor o tome kako je moguće da osoba istovremeno nešto gleda i stvara mentalnu sliku o tome. Pitanje mu se isprva činilo besmislenim, ali je shvatio da je možda drugačiji od ostalih po tome što ne stvara mentalne slike. Sljedećeg jutra počeo je ispitivati prijatelje o njihovim iskustvima i tražio po internetu nešto više o tome. Na svoje veliko iznenađenje, otkrio je da je sposobnost stvaranja mentalnih slika stvara – osim za njega.

Kad je prvi put počeo pričati s prijateljima o svom otkriću, saznao je i da "postoje razlike u sposobnosti ljudi da spajaju slike". Zeman se slaže. U njegovoj studiji iz 2015. godine bila je i kontrolna skupina od 121 osobe. Većina njih pokazala je umjereno dobru sposobnost vizualizacije. No, bilo je iznimki na oba kraja ljestvice, pri čemu je više ispitanika padalo na višem kraju ljestvice, nego na nižem. Iznadprosječnu sposobnost stvaranja živopisnih slika Zeman je nazvao hiperfantazijom.

Istraživanje je dovelo do niza pitanja. Jedno od njih je – postoji li afantazija uopće. Možda ljudi koji misle da ne mogu stvoriti mentalne slike jednostavno opisuju svoje slike drugačije od ostalih? Na kraju krajeva, ankete iziskuju subjektivne opise, a ne objektivne mjere onoga što se događa u mozgu. Zeman priznaje da su odgovori na upitnike imaju svoj raspon pogreške, ali uvjeren je da se afantazija stvarno događa. Kao prvo, neurološki nalazi poput onih u slučaju MX-a podržavaju tu tvrdnju; kao drugo, ljudi koji tvrde da ne mogu stvarati mentalne slike ponekad imaju i druge anomalije povezane sa sposobnošću vizualizacije.

Primjerice, neki pojedinci s afantazijom prijavljuju slabost pamćenja događaja iz svog života. Pored toga, mnogi ljudi s afantazijom također pate i od prosopagnozije, oslabljenog prepoznavanja lica. Prema Zemanu, povezanost s drugim stanjima ukazuje na to da može postojati više podskupina afantazije.

Joel Pearson, profesor kognitivne neuroznanosti na Sveučilištu u Novom Južnom Walesu u Australiji, također smatra da je afantazija stvarna. On u svom poslu proučava binokularno rivalstvo, perceptivni fenomen koji nastaje kada se ljudima prikazuju različite slike lijevom i desnom oku. Subjekti tada ne vide kombinaciju obje slike nego samo jednu po jednu. Pearson i njegov tim otkrili su da jednostavan trik može pokazati kojoj slici osoba daje prednost. Keada su zamolili ispitanike da vizualiziraju jednu od slika prije testiranja pokazalo se da će ta slika imati prednost tijekom samog testa. Ipak, osobe koje tvrde da imaju afantaziju nisu pogođeni, što pokazuje da je njihova sposobnost vizualizacije narušena.

Zeman i drugi znanstvenici istražuju i kako se funkcioniranje mozga razlikuje među onima koji imaju afantaziju. Nedavno su pozvali više od 100 ljudi na pregled mozga u njegovoj laboratoriji. Otkrili su da se kod ispitanika, koji su ostvarili visok rezultat na VVIQ, aktivira samo nekoliko područja mozga kada ih se zamoli da nešto vizualiziraju. S druge strane, kod ispitanika koji imaju afantaziju aktivira se više različitih područja mozga. Oni često koriste regije povezane s kontrolom ponašanja i planiranja, kao što je bilo i u slučaju pacijenta MX.

Zeman još uvijek nije pokušao intenzivno proučiti drugu krajnost, hiperfantaziju. Međutim, mnogi ljudi s hiperfantazijom kažu da se lako izgube u svojim sanjarenjima i prošlosti i budućnosti. Za razliku od afantazije, za hiperfantaziju još uvijek nije utvrđena povezanost s prepoznavanjem lica ili pamćenjem.

Koliko je važna sposobnost stvaranja mentalnih slika?

Zeman je isprva pretpostavljao da je vizualizacija ključna u procesu kreativnog rada. Ipak, mnogi ljudi s afantazijom imaju uspješne karijere u kreativnim profesijama – kao umjetnici, arhitekti, znanstvenici. Primjerice, Jonas Schlatter izrađuje web stranice u start-upu koji je i osnovao. Njegovom poslovnom partneru bilo je malo čudno što je za dizajniranje koristio bijelu ploču, papir i olovku. Ali Schlatter sada zna da je ovaj pristup jedini način na koji može predvidjeti kako će web stranice na kraju izgledati.

Način na koji se ljudi nose s ovim stanjem razlikuje se od osobe do osobe. Neki bi htjeli naučiti vizualizirati. No, prema Zemanu, u tome još nitko nije uspio. Nekoliko ispitanika je izvijestilo da su pod utjecajem halucinogenih lijekova uspjeli "vidjeti" zatvorenih očiju. Schlatter, koji ne smatra da mu je afantazija velik hendikep, eksperimentirao je s aktivacijom mentalnih slika u umu na manje drastičan način. "Dva tjedna sam iznova i iznova buljio u istu olovku i pokušavao je zapamtiti. Ali na kraju je ipak nisam mogao zamisliti", rekao je on.

Prošlo je petnaest godina otkad je MX skrenuo pažnju Adama Zemana na ovaj fenomen. Za razliku od Schlattera, koji oduvijek ima afantaziju, MX je uspio djelomično obnoviti svoje sposobnosti vizualizacije. Njegov mozak vjerojatno je ponovno stvorio ili je izgradio nove veze koje su bile oštećene udarom. Kada sanja noću, on vidi slike. Povremeno, kad netko spomene mjesto koje mu je poznato, u njegovom umu stvori se mentalna slika tog mjesta.


Piše Anna Clemens za Scientific American
Prevela: Ružica Ereš