Kirsten Sehnbruch: Kako je Pinochetov ekonomski model doveo do trenutne čileanske krize

Značajan udio doprinosa socijalnom sustavu sada mora biti usmjeren u podjednaku podjelu rizika među stanovništvom, tako da i bogati i siromašni mogu dobiti istu razinu skrbi u bolnicama, primati mirovine koje su jamstvo sigurnosti u starijoj dobi i imati iste šanse za stjecanje dobrog obrazovanja.

AUTOR: Kirsten Sehnbruch/The Guardian
OBJAVLJENO: 02.11.19 u 12:51
http://bit.ly/2oE1N4a
Nakon 12 dana masovnih demonstracija, nereda i kršenja ljudskih prava, vlada Sebastiana Piñere sada će morati pronaći izlaz iz krize koja je zahvatila Čile.

Analitičari su ispravno protumačili ovaj val protesta kao odraz nezadovoljstva zbog materijalnih, političkih i društvenih nejednakosti koje je ugrozio ekonomski model koji je uveo bivši diktator u ovoj zemlji, Augusto Pinochet.

Taj model je deregulirao tržišta i privatizirao sustave socijalne sigurnosti, a široko su ga oponašale ostale zemlje regije.

Sada Piñerina vlada ima šansu transformirati iscrpljeni čileanski model i postaviti temelje za pravu državu blagostanja i Čileu dati šansu da zaista postane razvijena država – a ne država koja je samo vidjela povećanje BDP-a po glavi stanovnika.

Čile je poznat po nejednakosti dohotka: jaz između bogatih i siromašnih posljednjih se godina povećao jer ukupno bogatstvo čileanskih milijardera čini 25% BDP-a.

Međutim, nejednakost je višedimenzionalna: stopa zaposlenosti zaglavila se na 55%, a uvjeti zapošljavanja su tako nepouzdani da otprilike 50% radne snage ne može dovoljno uštedjeti da bi financirala minimalni iznos mirovine.

Oko 30% službenih ugovora su kratkoročni ugovori koji u prosjeku vrijede 10 mjeseci, isprepleteni s dugim razdobljima nezaposlenosti, ostavljajući radnike na jedan korak od siromaštva ukoliko se razbole ili ostanu bez posla.

Politička moć je visoko koncentrirana među elitom, što je dovelo do toga da se ojećaju isključeno i zanemareno. Osjećaju se prevareno i eksploatirano i od strane firmi i trgovina koje imaju fiksne cijene osnovnih životnih namirnica.

Mnogi Čileanci su u velikim dugovima pa moraju plaćati više za iste usluge (poput primjerice visokog obrazovanja) od bogatih ljudi, koji dobivaju popuste jer mogu plaćati u kešu.

No, možda je najvažnije to da se osjećaju diskriminirano i poniženo u svim ovim područjima dok se istovremeno bore s neadekvatnim javnim službama koje ne uspijevaju izjednačiti uvjete u kojima žive.

Rezultat je to da su očekivanja za boljim i sigurnijim životom nadmašila mogućnosti socijalne mobilnosti koje čileanski model zaista može pružiti.

Dosad bi već trebalo biti očito da se u (nasreću) fiskalno uravnoteženoj zemlji te nejednakosti ne mogu prevladati zakrpavanjem nedostataka ekonomskog modela kroz ograničene fiskalne resurse zemlje, koji stagniraju na oko 20% BDP-a, dok se prosjek zemalja OECD-a kreće oko 34%.

Reforme poput povećanja minimalnih plaća i mirovina kroz fiskalne resurse neće uspjeti riješiti nejednakosti uzrokovane privatiziranim sustavima socijalne zaštite koji jedva dijele rizik između svojih korisnika.

Neće pomoći ni neprijavljenim radnicima koji očajnički traže zarađeni porez na dohodak da bi dobili motivaciju za formalnim i stabilnim zaposlenjem, istovremeno pružajući značajan redistributivni poticaj raspoloživom dohotku.

Naslijeđe Pinochetovog ekonomskog modela leži ispod postojećeg sustava socijalne zaštite, najviše zato što političke elite odbijaju razmišljati o strukturalnim promjenama.

Značajan udio doprinosa socijalnom sustavu sada mora biti usmjeren u podjednaku podjelu rizika među stanovništvom, tako da i bogati i siromašni mogu dobiti istu razinu skrbi u bolnicama, primati mirovine koje su jamstvo sigurnosti u starijoj dobi i imati iste šanse za stjecanje dobrog obrazovanja.

Ovo je osnovna premisa javnih službi kakve postoje u svim razvijenim zemljama svijeta.

Ali strukturalne reforme je teško provesti u bilo kojoj zemlji, pogotovo u slučajevima kada vlada nema većinu u Kongresu. Ono što je najvažnije, one zahtijevaju socijalni i politički konsenzus.

Bijes koji osjeća marginalizirana mladež objašnjava – iako ne opravdava – nasilje koje je eskaliralo tijekom protesta, a prate ga oštri pad povjerenja u institucije, uključujući sve političke stranke.

Piñera sada ima veliku priliku stvoriti neku vrstu socijalnog pakta koji bi možda mogao izdržati takve reforme kako je to zatražilo preko 300 predstavnika civilnog društva.

Ovog je tjedna on napravio važan korak u tom smjeru, preusmjeravajući svoj kabinet uključivanjem mlađih i liberalnijih ministara, koji mogu kreativnije razmišljati, uspostaviti dijalog i surađivati sa civilnim društvima na način koji bi mogao rezultirati novim socijalnim paktom. Međutim, oni ne bi trebali na tome raditi sami.

Političari iz svih dijelova političkog spektra moraju podržati takav pakt, a na predsjedniku će biti da vodi zemlju u ovom procesu i da iskoristi priliku koju je otvorila ova kriza.


Piše Kirsten Sehnbruch za The Guardian
Prevela: Ružica Ereš