Slavoj Žižek: Morales je u Boliviji dokazao da demokratski socijalizam funkcionira - ali narod se ne može zanemariti

Iako je većina populacije Bolivije domorodačka ili miješana, oni su do uspona Moralesa bili de facto isključeni iz političkog života, svedeni na tihu većinu. Ono što se dogodilo s Moralesom bilo je političko buđenje te tihe većine koja se nije uklapala u mrežu kapitalističkih odnosa.

AUTOR: Slavoj Žižek
OBJAVLJENO: 20.11.19 u 16:59
http://bit.ly/3348x9B
Iako sam već više od desetljeća odlučni pobornik Eva Moralesa, moram priznati da su se u meni, nakon što sam čitao o zbrci nakon Moralesove sporne izborne pobjede, probudile sumnje: je li i on podlegao autoritarnom iskušenju, kao što se dogodilo mnogim radikalnim ljevičarima na vlasti? Međutim, nakon dan ili dva stvari su postale jasne.

Razmahujući se ogromnom biblijom s kožnim koricama i proglašavajući se privremenom predsjednicom Bolivije, Jeanine Añez, druga potpredsjednica Senata ove zemlje je izjavila: "Biblija se vratila u vladinu palaču. Želimo biti demokratski alat inkluzije i jedinstva" – a nijedan od članova prijelaznog kabineta nije bio domorodac.

To sve govori: iako je većina populacije Bolivije domorodačka ili miješana, oni su do uspona Moralesa bili de facto isključeni iz političkog života, svedeni na tihu većinu. Ono što se dogodilo s Moralesom bilo je političko buđenje te tihe većine koja se nije uklapala u mrežu kapitalističkih odnosa.

Oni još nisu bili proleteri u modernom smislu, ostali su zaključani u svojim predmodernim plemenskim društvenim identitetima – evo kako je Alvaro Garcia Linera, Moralesov potpredsjednik, opisao svoju zemlju: "U Boliviji su hranu proizvodili domorodački poljoprivrednici, zgrade i kuće su sagradili domoroci, ulice su čistili domoroci, a elita i srednja klasa povjeravala su i skrb o djeci. Ipak, činilo se da tradicionalna ljevica nije bila svjesna toga i okupirala se samo s radnicima u velikoj industriji, ne obraćajući pažnju na njihov etnički identitet".

Da bismo ih razumjeli, trebali bismo pogledati cjelokupnu povijesnu težinu njihovog problema: oni su preživjeli možda najveći holokaust u povijesti čovječanstva, uništavanje domorodačkih zajednica tijekom španjolske i engleske kolonizacije Amerike.

Vjerski izraz njihova predmodernog statusa je kombinacija katoličanstva i vjerovanja u lik Pachamame, odnosno Majke Zemlje. Zato je, iako je Morales izjavio da je katolik, u sadašnjem bolivijskom Ustavu (donesenom 2009. godine), Rimokatolička crkva izgubila svoj službeni status – u članku 4. Ustava stoji: "Država poštuje i jamči slobodu vjere i duhovnih uvjerenja u skladu s pogledima na svijet svakog pojedinca. Država je neovisna o religiji".

A Añezin prikaz Biblije usmjeren je protiv ove afirmacije autohtone kulture – poruka je jasna: otvorena tvrdnja o bjelačkom vjerskom supremacizmu i ne manje otvoren pokušaj vraćanja tihe većine na svoje odgovarajuće podređeno mjesto. Iz svog meksičkog egzila, Morales je već apelirao na papu da intervenira, a papina će reakcija reći mnogo. Hoće li Franjo reagirati kao pravi kršćanin i nedvosmisleno odbaciti prisilno ponovno pokrštavanje Bolivije kao ono što jest – politička igra moći koja izdaje emancipacijsku jezgru kršćanstva?

Ako po strani ostavimo svaku moguću ulog litija u državnom udaru (Bolivija ima velike rezerve litija koje su potrebne za izradu baterija u električnim automobilima, a dio je brojnih teorija o tome zašto je srušen Morales) veliko je pitanje: zašto je već više od deset godina Bolivija toliki trn u oku zapadnog liberalnog establišmenta? Razlog je vrlo specifičan: iznenađujuća činjenica da političko buđenje predmodernog tribalizma u Boliviji nije rezultiralo novom verzijom Sjajnog puta (Sendero Luminoso) ili Crvenih Kmera. Moralesova vladavina nije bila uobičajena priča o radikalnoj ljevici na vlasti koja stvari ekonomski i politički usporava, stvarajući siromaštvo i pokušavajući održati svoju vlast autoritarnim mjerama. Dokaz neautoritativnog karaktera Moralesove vladavine je to da on nije pročišćavao vojsku i policiju od svojih protivnika (zbog čega su se i okrenule protiv njega).

Naravno, Morales i njegovi sljedbenici nisu bili savršeni, bilo je pogrešaka i sukoba interesa u njegovom pokretu. Međutim, ukupni saldo je izvanredan. Morales nije Chavez, nije imao novac za umanjivanje problema pa se njegova vlada morala uložiti u naporan i strpljiv rad na rješavanju problema u najsiromašnijoj zemlji Latinske Amerike. Rezultat nije bio ništa manje od čuda: gospodarstvo je raslo, stopa siromaštva je pala, zdravstvo se poboljšalo, a sve demokratske institucije tako drage liberalima i dalje su funkcionirale. Moralesova država održavala je osjetljivu ravnotežu između autohtonih oblika komunalne djelatnosti i moderne politike, boreći se istovremeno za tradiciju i ženska prava.

Da bismo ispričali cijelu priču o državnom udaru – a ne sumnjam da je u pitanju državni udar – u Boliviji, trebamo novog Assangea koji će iznijeti relevantne tajne dokumente. Ono što sada možemo vidjeti je to da su Morales, Linera i njihovi sljedbenici bili toliki trn u oku liberalnog establišmenta upravo zato što su uspjeli: radikalna ljevica bila je na vlasti više od desetljeća, a Bolivija se nije pretvorila u Kubu ili Venecuelu. Demokratski socijalizam je moguć.


Piše Slavoj Žižek za The Independent
Prevela: Ružica Ereš