Srećko Pulig: Kineski miks

Puno teorijskih autoriteta govori dakle da je Kina na putu državnog kapitalizma, dok manjina, poput autora na koje smo se mi ovdje pozvali, tvrdi kako se i dalje može govoriti o socijalizmu, koji se jasno razlikuje od kapitalizma. Donekle poseban je slučaj Samira Amina, koji istovremeno tvrdi kako se o Kini danas teško može govoriti kao o socijalističkoj zemlji, ali da ona nije ni do kraja kapitalistička. U igri je novi miks, koji ne možemo do kraja shvatiti pozivajući se samo na povijesne socijalizme, ali i kapitalizme.

AUTOR: Srećko Pulig
OBJAVLJENO: 27.11.19 u 11:07
http://bit.ly/37Hr4MA
Na pitanje o tome kakva je priroda društvenog i političkog poretka u današnjoj Kini, tj. je li on kapitalistički ili socijalistički, prošle godine preminuli poznati egipatski marksist Samir Amin odgovorio je kako je to možda krivo pitanje. A možda je mogao citirati i poznatu izreku Mao Ce-tunga koji je na pitanje kako vidi posljedice Francuske revolucije, na njezinu dvjestogodišnjicu izjavio da je to još rano reći.

Kada se danas ovdje govori i piše o Kini, uglavnom se to čini u kontekstu ekonomike, manje političke ekonomije, a neko marksističko viđenje političke budućnosti gotovo potpuno izostaje. Kinu se promatra kao iznimku u procesima financijalizacije, tako dominantnim u današnjem stadiju neoliberalne globalizacije, u kojima uglavnom ne sudjeluje. Od vremena predsjednikovanja Donalda Trumpa u SAD-u gleda se i kako će odgovoriti na trgovačke ratove, koje je ovaj gotovo protiv svih, a posebno protiv Kine, obećao, a dijelom i provodi. No radi li se tu primarno o trgovini, borbi za raspodjelu profita u globalnoj ekonomiji kakva je danas ili je u pitanje već doveden i sam, sada politiziran, pojam neoliberalne globalizacije? Umjesto kolektivnog imperijalista ili Trijade, kako je SAD, EU i Japan do kraja nazivao Samir Amin, sada neki hoće da izgleda kako imamo nove kontinentalne i subkontinentalne saveze, koji ruše ideju svjetske trgovine bez granica i zatvaraju u jednom trenutku unipolarni u multipolarni ili uopće nepolarni novi svijet. Naravno, svjetska trgovina bez granica uvijek je bila ideologijom neoliberalne globalizacije i maskom iza koje se dosta nehajno skrivao odnos centara svjetske moći i njihove periferije i poluperiferije. Zato jedan članak u novom broju srpskog izdanja ‘Le Monde diplomatiquea’ s razlogom nosi naslov ‘Rat između SAD i Kine prije je geopolitički nego trgovinski’. A nadnaslov glasi: ‘Multinacionalne kompanije u panici zbog sukoba najmoćnijih’. Pa ako je riječ ‘rat’ prejaka za ono što se trenutno događa u američko-kineskim odnosima, neke vrste pripreme za njega su, posebno s američke strane gledano, vidljive. Ono što se dogodilo, naročito u zadnja dva desetljeća, jest da je tržišna ekonomija Kine, koju je Zapad 1990-ih zamislio kao samo jednu kariku u lancu svjetske ekonomije, kojom upravljaju SAD i njegovi sateliti, brzinom svoga razvoja dovela u pitanje taj plan, jer ‘učenik’ počinje prestizati ‘učitelja’. Još uvijek hegemona supersila, SAD je odlučio zato slomiti rivala i onemogućiti ga da mu postane takmacem u svjetskoj dominaciji. A to je moguće samo takvim ‘ekonomskim ratovima’ iza kojih stoji stvarno oružje.

Kini je dakle bila namijenjena uloga još jedne semiperiferije svjetskog sistema, uostalom kao i drugim nekada socijalističkim državama, no ona svoju ulogu nije ‘pravilno’ odigrala. Vladajuća liberalna ideologija koja je pratila neoliberalnu globalizaciju tvrdila je, po uvijek istom obrascu, da je Kina ‘nedovršena država’, što znači da se u njoj može govoriti o tržišnoj privredi, ali ne i o liberalnoj demokraciji, a što bi navodno bili nerazdvojivi paralelni procesi kojima svijet teži. Kini su nedostajali slobodni višestranački izbori. No danas, kada prisustvujemo dekadenciji liberalne demokracije i na Zapadu, sve je više onih koji priznaju da neka uspješna demokracija i uspješni kapitalizam nisu sinonimi i sve manje trebaju jedno drugo. Zato Zapad Kinu više i ne napada toliko na kartu kršenja ljudskih prava, gdje i sam sve gore prolazi, već se ideološka borba preselila u ‘trgovinske ratove’, kao mogući uvod i u one prave. No kada smo i govorili o demokraciji, uvijek smo se morali pitati: tko, što, kako i za koga?

Ali kakva je prava priroda kineskog poretka i može li se reći da je Kina još jedna zemlja periferije na putu integracije u svjetski sistem, u kojemu će, eto, izgleda i dobro proći? Samir Amin, koji je prošle godine, pred smrt, posjetio Kinu i tamo održao niz nastupa i intervjua, upozorio je domaćine da ne gaje iluzije o tome kako će se svijet jednostavno mirno presložiti, bez borbe. A razvijeni široko raskriljenim rukama primiti Kinu u svoje društvo, kao ravnopravnu članicu. Svako stvarno ugrožavanje svjetske dominacije Trijade izazvat će prijelaz s ‘mekog’ na ‘tvrdi’ pristup državi koja bi tu hegemoniju mogla ugroziti, a Kina je kao meta samo u poziciji da bira hoće li se prepustiti tome da postane obična kolonija i tako, podčinjavanjem, ‘izbjegne’ sukob, prebacivši ga u za većinu neodrživu unutarnju politiku, ili će se, svojim posebnim uređenjem, pripravljati za borbu. Za ovo prvo ‘rješenje’ već je izgleda prekasno. Kina je suviše moćna da bi se vratila u puki kolonijalni status koji, uostalom, nikada nije ni imala zadnjih sedamdeset godina, zbroji li se maoističko i postmaoističko razdoblje na putu neovisnosti koji nije prekinut godinom 1989. i njezinim posljedicama, kao što je bio npr. raspad SSSR-a.

Govoreći o prirodi kineskog ekonomskog sistema sa stanovišta političke ekonomije, autori Zhiming Long, Rémy Herrera i Tony Andréani u svome prošlogodišnjem članku u socijalističkom časopisu ‘Monthly Review’ tvrde kako je ‘tajna’ kineskog uspjeha u činjenici da ona nije neoliberalnom ekonomijom, iako, otvaranjem, sudjeluje u tom globalnom svijetu. Oni kineski ekonomski sistem nazivaju, još uvijek ili tek sada, tržišnim socijalizmom, a to potkrepljuju nizom dokaza. Većina poznatih zapadnih marksističkih mislilaca misli obrnuto. Tako je David Harvey u svojoj povijesti neoliberalizma napisao kako od 1978. prisustvujemo ‘neoliberalizmu s kineskim karakteristikama’. Giovanni Arrighi, nanovo iščitavajući Adama Smitha u kineskim prilikama, govori kako tamošnje elite koriste ‘tržište kao sredstvo vlade’. Leo Panitch i Sam Gindin razumiju miješanje i otvaranje Kine svjetskom kapitalizmu kao priliku za reorijentaciju tog istog svjetskog kapitalizma. Kina će postepeno liberalizirati svoje financijsko tržište, deregulirati kontrolu kapitala, a Komunistička partija će gubiti na utjecaju.

Puno teorijskih autoriteta govori dakle da je Kina na putu državnog kapitalizma, dok manjina, poput autora na koje smo se mi ovdje pozvali, tvrdi kako se i dalje može govoriti o socijalizmu, koji se jasno razlikuje od kapitalizma. Donekle poseban je slučaj Samira Amina, koji istovremeno tvrdi kako se o Kini danas teško može govoriti kao o socijalističkoj zemlji, ali da ona nije ni do kraja kapitalistička. U igri je novi miks, koji ne možemo do kraja shvatiti pozivajući se samo na povijesne socijalizme, ali i kapitalizme.

Long, Herrera i Andréani tvrde da, uzmemo li maksimalizaciju profita za vlasnike koji nisu zaposleni u direktnoj proizvodnji, što je pravilo današnjeg kapitalizma na Zapadu, kao kriterij, on ne vrijedi u većini velikih državnih poduzeća u Kini. Prije se može govoriti da ovdje država na neki način oporezuje kapital negoli što pobire dividendu. Separacija kapitala i rada nije konzekventno sprovedena, iako su radnici odvojeni od menadžmenta. Evo deset elemenata koji postoje samo u Kini, a ne i u zapadnom kapitalizmu: 1) opstanak snažnog i modernog planiranja, različitog u različitim sektorima i ne bez problema; 2) kolektivno odlučivanje u korekcijama planova, kao vid političke demokracije nepostojeći trenutno na Zapadu; 3) razvijeni javni servisi, koji se tiču političkog, društvenog i ekonomskog građanstva, a nisu na tržištu ili su to samo u blagom obliku; 4) javno vlasništvo nad zemljom i prirodnim izvorima, u državnom vlasništvu na nacionalnom nivou, a u kolektivnom na lokalnom – dakle zemlja pripada državi i seljacima; 5) različiti oblici vlasništva, od velikih državnih poduzeća, koja se razlikuju od kapitalističkih firmi, posebno zbog participacije radništva u menadžmentu, preko sitnog individualnog privatnog vlasništva, te socijaliziranog vlasništva. Postoji, dapače forsira se, kapitalističko vlasništvo, no ono omogućuje i druge oblike vlasništva; 6) politika radničkih plaća usklađuje se s drugim izvorima prihoda; 7) opstaje promocija društvene pravde iz egalitarnije perspektive; 8) očuvanje prirode koncipira se neodvojivo od ideje društvenog progresa, kao cilj razvoja i maksimalizacije bogatstva; 9) ekonomski odnosi između država bazirani su na međusobnoj koristi; 10) politički odnosi između država baziraju se na miroljubivosti i težnji za ravnopravnim odnosima.

‘Kinesko čudo’ rezultat je djela kineskih ljudi, kako onih vladajućih tako i naroda i kontradikcija kojima oni međusobno ovladavaju. Samir Amin je bio među rijetkim marksistima koji su imali razvijen koncept propadanja kapitalizma, njegove ‘ocvalosti’, ‘senilnosti’, a ne samo uočavanja kontradikcija, koje svi vide i različito ‘razrješavaju’. Dokaz za tu njegovu tezu, koju ne treba brkati s teorijama sloma, jer kapitalizam neće nestati pod teretom svojih nerazriješenih suprotnosti, jest porast nasilja u svijetu. Sistem u krizi, slab sistem, lako pribjegava nasilju, pa iako nismo u svjetskim ratovima, nova ograničena žarišta i krize stalno izbijaju. Dapače, atmosfera je da to nisu krajnji dometi svjetskog sistema koji vlada, a još se suzdržava ili se trenutno vidi preslabim da bi se upustio u direktne obračune između velikih i moćnih zemalja. Zato je bitno promatramo li svijet kroz optiku koja je jako, srednje ili malo ograničena. Ili ga promatramo u cjelini. Kao proces uslijed kojega je vladajući, a to znači kapitalistički sistem, uvijek u krizi, kada se on promatra sa stanovišta revolucije. Bitno je samo zadovoljava li nas ekonomistička analiza, koja npr. dobro vidi proturječja financijalizacije i kamo nas odvodi takva ekonomija. Ali to je samo uski segment problema. Politička ekonomija sagledava širu sliku i vidi još niz drugih kontradikcija u koje nas je odveo ćorsokak neoliberalne globalizacije, koja nije nužna. A kritika političke ekonomije ne govori više o krizama unutar sistema, tj. kapitalizma. Nego o kapitalizmu kao krizi. Kada gledamo iz tog očišta, otvaraju nam se ne baš vesele, ali još neodlučene borbe budućnosti, koje ne isključuju ni velike sukobe i svjetske ratove. Ali možda ni revolucije, koje su s takvim događajima uvijek povezane.

Što se tiče Kine, smjer njezine budućnosti je neizvjestan i otvoren. Hoće li vladajuće elite, čiji se prestiž u narodu temelji na ekonomskom rastu, uspjeti opstati a da ne diraju u klasne odnose tako da korist od razvoja nema samo rastuća srednja klasa, kao sada, već i radnici i seljaci? Ili će vladajući radije izabrati jasan kapitalistički put, koji bi zemlju mogao dovesti do nerazrješivih proturječja, što bi uništilo i ovo do sada postignuto? A tu je i vanjski faktor. Što će ‘ispuhani hegemon’ SAD učiniti geoekonomski i geopolitički u suočenju s nezaustavljivim rastom Kine? I u situaciji američke hegemonije i njezinih opasnih planova, kineski ekonomski, ali i politički sistem, još uvijek sadrži i elemente socijalizma. Pa i potencijal za njegovu reaktivaciju. Zbog toga je potrebno imati lucidnosti, o tome govori Amin, kada prijateljski savjetuje kineske drugove, da se predvide neke prijetnje, ali i prepoznaju saveznici u budućnosti. Kina se trgovački otvorila svijetu, no politički nije sklona upuštati se u velike geostrateške igre. Nitko ne očekuje da ona u budućnosti može odigrati ulogu nekog novog Sovjetskog Saveza ili postati središtem internacionalizma kakav je u to doba postojao. To, uostalom, i ne bi bilo dobro. No internacionalizam u nekom novom obliku ostaje problemom. Čak i za veliku i naoko samodostatnu Kinu.


Tekst "Kineski miks", autora Srećka Puliga, objavljen je na portalu Novosti 25. studenog 2019. godine