George Monbiot: Politički rewilding je protuotrov za demagogiju

Tijekom posljednjih nekoliko godina, naš odnos s prirodom počeo se transformirati pomoću novog pristupa: rewilding. Iako zvuči bizarno, vjerujem da bi ovakav način razmišljanja mogao pomoći u predstavljanju novog modela politike. Vrijeme je za politički rewilding.

AUTOR: George Monbiot
OBJAVLJENO: 20.12.19 u 15:13
http://bit.ly/2Q6sBDL
Možemo kriviti Jeremyja Corbyna za Borisa Johnsona i Hillary Clinton za Donalda trumpa. Možemo okriviti indijske izazivače za Narendra Modija, brazilsku oporbu za Jaira Bolsonara te stranke ljevice i centra u Australiji, Filipinima, Mađarskoj, Poljskoj i Turskoj za slične izborne katastrofe. Ili možemo uvidjeti da je ono čemu svjedočimo jedan globalni fenomen.

Da, bilo je pojedinačnih propusta u svim tim slučajevima, iako su oni bili vrlo različiti – potpune suprotnosti u slučaju Corbyna i Clinton. No, kada se ista stvar događa u mnogim nacijama, vrijeme je da uvidimo da postoji obrazac i da prebacivanje čitave krivice na određene ljude i stranke neće ništa popraviti.

U ovim zemljama, ljudi kojima ne biste povjerili da pošalju pismo za vas odabrani su na najviše funkcije. Tu se ponašaju poput bande vandala kojima su predani ključevi umjetničke galerije, "poboljšavajući" velika djela pipsevima, skalpelima, čekićima. Usred globalnog izvanrednog stanja, oni obezvređuju zaštitu okoliša i klimatske sporazume te ruše propise koji ograničavaju kapital i brane siromašne. Oni ratuju protiv institucija koje bi trebale obuzdati njihove ovlasti, a u nekim slučajevima čine ekstravagantna i namjerna zlodjela protiv vladavine zakona. Oni svoju nekažnjivost koriste kao političko oružje, uživajući u svojoj sposobnosti da prežive svakodnevne skandale, kakvi bi mogli uništiti normalne političare.

Nešto se promijenilo: ne samo u Velikoj Britaniji i SAD-u, nego i u mnogim dijelovima svijeta. Nova politika, koju financiraju oligarsi, izgrađena na sofisticiranom varanju i provokativnim lažima, koristi mračne oglase i teorije zavjere na društvenim mrežama, usavršila je umjetnost uvjeravanja siromašnih da glasaju za interese vrlo bogatih. Moramo razumjeti s čime imamo posla i nove strategije koje će biti potrebne da im se odupremo.

Ako postoji formula za novu demagogiju, mora postojati i nova formula za suočavanje s njom i njeno rušenje. Još nemam cjelovit odgovor, ali vjerujem da postoje neki elementi koje možemo uklopiti.

U Finskoj je, na dan naših općih izbora, premijerkom postala antiteza Borisa Johnsona: 34-godišnja Sanna Marin, snažna, skromna, spremna na suradnju. Finska politika, koja proizlazi iz osebujne povijesti ove zemlje, ne može se ovdje primijeniti. No, postoji jedna ključna lekcija. Ta je zemlja 2014. godine pokrenula program suzbijanja lažnih vijesti, podučavajući ljude kako da ih prepoznaju i konfrontiraju. Rezultat je to da su Finci u jednom nedavnom istraživanju od 35 zemalja, svrstani među ljude na politike "post-istine".

Ne očekujte da će Johnsonova ili Trumpova vlada "cijepiti" ljude protiv svojih laži. No, to ne mora biti vladina inicijativa. Ovaj tjedan su američki demokrati objavili vodič za suočavanje s dezinformacijama na internetu. Oni će pokušati pozvati Google, Facebook i Twitter na odgovornost. Želio bih vidjeti da progresivne stranke iz svih dijelova svijeta formiraju globalnu koaliciju koja promiče digitalnu pismenost i vrši pritisak na platforme društvenih medija da prestanu promovirati neistine.

No, to je manje važan zadatak. Mnogo veća promjena je ovo – prestati tražiti kontrolu nad ljudima u središnjoj vlasti. Trenutni politički model gotovo svih stranaka je pokretanje promjena odozgo prema dolje. Oni napišu manifest, nadajući se da će postati službena vladina politika, podložna uskim i slabim savjetovanjima, koja zatim vodi zakonodavstvu i onda promjenama. Vjerujem da je najbolji protuotrov za demagogiju upravo suprotan postupak: radikalno povjerenje. U najvećoj mogućoj mjeri stranke i vlade trebaju zajednicama povjeriti identifikaciju vlastitih potreba i donošenje vlastitih odluka.

Tijekom posljednjih nekoliko godina, naš odnos s prirodom počeo se transformirati pomoću novog pristupa: rewilding. Iako zvuči bizarno, vjerujem da bi ovakav način razmišljanja mogao pomoći u predstavljanju novog modela politike. Vrijeme je za politički rewilding.

Kada pokušavate kontrolirati prirodu odozgo prema dolje, naći ćete se u situaciji stalne borbe s njom. Grupe koje se bave očuvanjem u ovoj zemlji često pokušavaju složene životne sustave tretirati kao jednostavne. Intenzivnim upravljanjem – sječom, ispašom, paljenjem – oni pokušavaju pobijediti prirodu dok ona ne počne ispunjavati njihove ideje o tome kako bi se trebala ponašati. No, ekologije su, kao i svi složeni sustavi, vrlo dinamične, evoluiraju (kada im je to dopušteno) na nepredvidive načine.

Naposljetku, neizbježno, ovi pokušaji kontrole propadnu. Prirodni rezervati kojima se upravlja na ovaj način obično gube svoja bogatstva i raznolikost te zahtijevaju sve ekstremnije intervencije da bi se zadovoljili iracionalni zahtjevi njihovih upravitelja. Pored toga, postaju ugroženi. U svim sustavima složenost ima tendenciju biti otporna, dok je jednostavnost obično krhka. Držati prirodu u stanju kontroliranog razvoja, u kojem nedostaje većina njezinih prirodnih procesa i ključnih vrsta (životinja koje pokreću te procese), čini je vrlo osjetljivom na propadanje klime i invazivne vrste. No, rewilding – koji dopušta ponovnu uspostavu dinamične i spontane organizacije – može rezultirati iznenadnim procvatom, često na potpuno neočekivane načine, uz veliko poboljšanje otpornosti.

Isto je i s politikom. Glavna politika, koju kontroliraju stranačke mašinerije, nastojala je svesti fenomenalnu složenost ljudskog društva na jednostavan, linearni model koji se može kontrolirati iz jednog središta. Politički i ekonomski sustavi koje stvara istodobno su izrazito nestabilni te im nedostaje dinamika; podložni su propadanju, čemu svjedoče mnogi sjeverni gradovi, a da se nisu u stanju obnoviti. Postaju ranjivi na otrovne, invazivne sile etnonacionalizma i supremacizma.

No, u nekim dijelovima svijeta gradovi su počeli s političkim rewildingom. Vijeća su katalizirala masovno sudjelovanje, a zatim – u najvećoj mogućoj mjeri – odstupila i pustila ih da se sami razvijaju. Klasični primjeri uključuju participativno kreiranje proračuna u Porto Alegreu (Brazil), sustav Decide Madrid u Španjolskoj i program Better Reykjavik na Islandu. Lokalci su ponovno zauzeli politički prostor kojim su već dugo vladali stranački strojevi i vlada odozgo. Zajedno su razradili što treba njihovim zajednicama i kako to ostvariti, odbijajući dopustiti političarima da postavljaju pitanja ili određuju odgovore. Rezultati su bili izvanredni: masovno ponovno bavljenje politikom, posebno među marginaliziranim skupinama, dramatična poboljšanja u lokalnom životu. Participativna politika ne zahtijeva blagoslov središnje vlasti, nego samo samouvjerenu i dalekovidnu lokalnu vlast.

Je li to formula kojom će određena stranka ponovno dobiti vlast? Ne. To je puno veće od toga. To je formula za povrat kontrole, koji će naše zajednice učiniti otpornijim, a mašinerije bilo koje vlade u Westminsteru manje relevantnim. Ova radikalna devolucija je najbolja obrana od zarobljavanja od strane bilo koje političke sile. Promijenimo prirodu politike u ovoj zemlji. Dopustimo da se stvori fascinantna, nepredvidiva dinamika funkcionalnog društva. Neka divlji urnebes počne.


Piše George Monbiot za The Guardian
Prevela: Ružica Ereš