DW: Klima se prijestolje sultana Erdogana

Erdoganov osjetljivi poraz na izborima je rezultat njegove strategije polarizacije i ona mu se osvećuje. Najrazličitije opozicione stranke – islamisti, nacionalisti, socijaldemokrati i lijevi liberali – su prvi put ujedinili svoje snage protiv zajedničkog neprijatelja Erdogana unatoč svim političkim razlikama. Njegova vlast se raspada i u njegovim vlastitim redovima – skoro milion članova je već napustilo Erdoganov AKP. Stari sljedbenici – poput bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua, bivšeg ministra financija Ali Babacana ili bivšeg predsjednika Abdulaha Guela – osnivaju nove stranke. Oni će Erdogana koštati glasova iz konzervativnog tabora.

AUTOR: Daniel Derya Bellut/DW
OBJAVLJENO: 12.01.20 u 12:51
https://bit.ly/36NPvqJ
Kada je Erdogan 2003. godine došao na vlast najprije je slovio za liberalnog reformistu koji želi uvesti Tursku u Europu. Ipak, kritičari su još tada upozoravali na to da je on "vuk u janjećoj koži". On se ukrcao na "vlak demokratije" samo da bi ga u pravom trenutku ponovo napustio, navodili su kritičari.

Čini se da su oni koji su tada sumnjali imali pravo: Erdogan je taj voz zaista ponovo napustio – odmah nakon što mu je pošlo za rukom da razvlasti svoje sekularne protivnike u vojsci i pravosuđu. Od tada je on na putu u potpuno drugom vozu – u pravcu sultanata. Počelo je putovanje u osmansku prošlost.

Erdogan vraća vrijeme unatrag

U godinama koje su uslijedile putnika niko nije uspio zaustaviti – suvereno, skoro čak virtuozno on je uklanjao jednu prepreku za drugom: Bez problema je preživio proteste u parku Gezi, korupcijski skandal ili pokušaj puča. U junu 2018. godine on je uveo predsjednički sistem koji mu kao predsjedniku države daje posebne ovlasti – "režim jednog čovjeka" je bio rođen.

Danas je sultan ustoličen u novosagrađenoj palati u Ankari koja ima 1000 soba. San je da se 2023. godine – kada se navršava stoljeće od osnivanja moderne Turske – započne neootomanska era. Ipak, kratko uoči cilja njegov tron se ljulja. 2019. godina je donijela prekretnicu – njegov san bi se mogao raspasti.

Ekonomska kriza početak kraja

Erdoganova moć je počela opadati u ljeto 2018. godine kada su se malo pomalo počele osvećivati pogrešne mjere u ekonomskoj politici. Kako bi održao sistem nepotizma on je jednostrano investirao u građevinski sektor. Zbog toga je turska ekonomija manje produktivna i trenutno u krizi zbog žestokih monetarnih turbulencija. Nezaposlenost je – posebice među mladima – rekordno visoka.

Nezadovoljstvo među stanovništvom je izazvalo prije svega povećanje cijena osnovnih životnih namirnica kao što su voće i povrće.

Na lokalnim izborima koncem marta Erdoganu je promptno isporučen račun: U važnim metropolama pobjedu je odnijela opozicija. Posebice bolan je bio gubitak Istanbula – neprikosnovenog ekonomskog centra Turske sa punim gradskim kasama. Novac koji je hitno potreban za održavanje vlasti.

"Onaj ko izgubi Istanbul gubi cijelu Tursku"

Erdogan se stoga ni u kom slučaju nije želio odreći vlasti – one je Izbornu komisiju stavio pod pritisak, prinudio na nove izbore. Bez uspjeha. Jer jedna nova politička zvijezda je stupila na scenu: Ekrem Imamoglu.

Ovaj socijaldemokrat se nije dao uznemiriti, mržnji vlade se suprotstavio ljubaznošću. Imamoglu je odnio jasnu pobjedu na ponovljenim izborima protiv Erdoganovog kandidata Binala Yildrima. I to nije bio posljednji udarac: Imamoglu je osobito popularan. Za njega se čak govori da ima šanse za predsjednički ured.

Pritisak izvana i iznutra

Erdoganov osjetljivi poraz na izborima je rezultat njegove strategije polarizacije i ona mu se osvećuje. Najrazličitije opozicione stranke – islamisti, nacionalisti, socijaldemokrati i lijevi liberali – su prvi put ujedinili svoje snage protiv zajedničkog neprijatelja Erdogana unatoč svim političkim razlikama.

Njegova vlast se raspada i u njegovim vlastitim redovima – skoro milion članova je već napustilo Erdoganov AKP. Stari sljedbenici – poput bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua, bivšeg ministra financija Ali Babacana ili bivšeg predsjednika Abdulaha Guela – osnivaju nove stranke. Oni će Erdogana koštati glasova iz konzervativnog tabora.

Sa mnogo ustrajnosti i snažnom voljom Erdogan je u 16 godina postao sultan Turske. Opremljen sa skoro monarhijskim ovlastima činilo se da je nesporan na svom tronu. Ipak godina 2019. je iznenađujuće donijela prekretnicu, mnogo toga sada igra protiv sultana.

Godine 2023. Turska slavi 100 godina od osnivanja moderne Turske – dana kojim se podsjeća na ukidanje sultanata.


Tekst objavljen 12. 1. 2020. na portalu Deutsche Welle. Autor: Daniel Derya Bellut.