Michael Massing: Ogromna nejednakost uzrok je svih trenutnih političkih nemira

Ekonomski krah 2008. godine uzdrmao je globalni kapitalizam. I danas osjećamo posljedice toga.

AUTOR: Michael Massing
OBJAVLJENO: 24.01.20 u 15:29
http://bit.ly/2vmAIpn
Narodni protesti koji su izbili 2019. godine i nastavili bujati – od Francuske i Španjolske u Europi, do Hong Kong i Indije u Aziji; od Čilea, Kolumbije i Bolivije u Latinskoj Americi, do Libanona, Irana i Iraka na Bliskom Istoku – zbunjuju analitičare. Budući da su toliko rasprostranjeni i nedostaje im neki veliki moment poput pada Berlinskog zida, zajednička nit nije bila očita. No ona postoji: bijes zbog toga što su ljudi ostavljeni na cjedilu. Različiti su okidači za svaki od njih, ali (u većini slučajeva) pokrenule su ih velike nejednakosti koje proizvodi globalni kapitalizam.

Uzmimo primjerice Libanon. Demonstracije koje su tamo izbile u listopadu potaknute su vladinim planom oporezivanja poziva putem WhatsAppa i drugih internetskih usluga, ali ubrzo su izrasle u širi protest zbog visoke nezaposlenosti, sektaške vlasti, korupcije i neuspjeha vlade da pruži osnovne usluge poput struje i zdravstvenih usluga.

Prema Svjetskoj bazi podataka o nejednakosti, najbogatijih 1% stanovništva u Libanonu prima oko 25% nacionalnog dohotka. Prema Forbesu, šest libanonskih milijardera ima ukupno osobno bogatstvo u iznosu od otprilike $11 milijardi. Trojica od tih šest milijardera sinoci su Rafika Haririja, koji se obogatio u sektoru građevine i dvaput je obavljao funkciju libanonskog premijera prije nego što je 2005. godine ubijen. (Četvrti sin, Saad Hariri, bio je premijer, a nedavno je podnio ostavku zbog izvještaja da je dao više od $16 milijuna manekenki s kojom je provodio vrijeme na odmoru na Sejšelima). Prosvjednici su tvrdili da bi razmažena elita, umjesto da pljačka radnike, trebala platiti račune za ekonomske probleme svoje zemlje.

Prosvjede u Čileu katalizirao je porast cijene podzemne željeznice. Narodno nezadovoljstvo iznenadilo je mnoge promatrače, budući da je Čile doživljavao dugotrajan ekonomski rast i imao reputaciju dobre vlasti. Zapravo, Čile je članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) prosperitetnih zemalja, s dohotkom od $15.800 po glavi stanovnika. Međutim, Čile je jedna od članica OECD-a s najvišim stopama nejednakosti. Njenom ekonomijom dominira skupina moćnih oligarha, među kojima je i aktualni predsjednik te zemlje, Sebastián Piñera, čija se vrijednost procjenjuje na $2,8 milijardi (novac koji je zgrnuo većim dijelom kroz poslovanje s kreditnim karticama). Unatoč bogatstvu svoje zemlje, čileanski radnici morali su se suočiti s rastućim troškovima komunalnih usluga, stagniranjem plaća i malim mirovinama. Prosvjedi su pokazali njihov bijes.

Višemjesečne demonstracije u Hong Kongu imale su jedan glavni cilj: oduprijeti se kineskim pokušajima kršenja gradske autonomije i demokratskih institucija. Ipak, to što su prosvjedi postali toliko burni i potrajali tako dugo jasno odražava duboko ogorčenje zbog visokih troškova življenja. Prema nekim izračunima, Hong Kong je najnepristupačniji grad na svijetu, a cijene kirije veće su nego u Londonu i New Yorku, i to za upola manje stanove. On bi mogao biti i grad s najizraženijom nejednakošću: oko 93 hongkonška milijardera zajedno vrijede više od $300 milijardi dolara, a skoro svaki peti stanovnik ovog grada živi u siromaštvu.

I svjetske brojke su ogromne. Kako je izračunao Oxfam, 26 najbogatijih ljudi ima istu količinu novca kao i 3,8 milijardi ljudi u donjem dijelu piramide. U SAD-u tri najbogatije osobe imaju jednako bogatstvo kao 160 milijuna ljudi na dnu piramide.

A politički raspad se i dalje širi. Ne samo trenutni prosvjedi na ulicama širom svijeta, nego i nedavni nemiri poput Brexita, Trumpa, gilets jaunes u Francuskoj i desničarskih populističkih vlada u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji, imaju korijene u financijskom krahu koji je počeo padom tvrtke Lehmans Brothers u rujnu 2008., nakon čega je uslijedila najveća ekonomska kriza od 1929. godine.

Samo u SAD-u ona je izbrisala oko $8 bilijuna bogatstva na burzi kućanstava i $6 bilijuna u vrijednosti kuća. Od 2003. do 2013. godine, neto bogatstvo tipičnog kućanstva prilagođeno inflaciji palo je za 36%, sa $87.992 na $56.335, a neto vrijednost bogatih kućanstava porasla je za 14%. Najteže su bili pogođeni radnici bez fakultetskih diploma i Amerikanci s niskim primanjima.

Osim što je uzrokovao tako rasprostranjeno siromaštvo, ekonomski krah 2008. godine uzdrmao je globalni kapitalizam. Jednako kao što je rat u Iraku potkopao autoritet američke vanjske politike, financijska kriza je diskreditirala bankare, upravitelje imovinom, rejting agencije i regulatore odgovorne za vođenje svjetske ekonomije. Pogoršavanje te štete bila je odluka vlade u pokušaju izbavljanja većine istih institucija – Bank of America, Citigroup, Goldman Sachs, JPMorgan Chase i Wells Fargo – koje su ustvari i uzrokovale krizu.

U nedavnom članku New York Timesa o rastućem svjetskom ugledu Vladimira Putina, bivši savjetnik u Kremlju, Gleb Pavlovsky, pokušao je objasniti zašto se Putin okrenuo od svojih ranijih težnji da se pridruži zapadnoj obitelji nacija prema svom trenutnom brendu autoritarnog nacionalizma. "Trenutak odluke" bio je ekonomski krah 2008. godine, rekao je Pavlovsky prije njega, Putin je Ameriku vidio kao vođu svjetske ekonomije. "Odjednom se pokazalo: ne, oni ne vode ništa". U tom trenutku su "nestale sve stare norme" i Rusija je krenula u kreiranje vlastitih normi.

Mnogi članovi liberalnog establišmenta u Americi nisu se uspjeli suočiti sa sve manjom privlačnošću modela slobodnog tržišta. Oni odbacuju populizam kao neku vrstu egzogene bolesti koju je moguće liječiti apeliranjem na razum i činjenice, a ne prepoznaju je kao simptomatski odgovor na sustav koji nije uspio zadovoljiti potrebe mnogih.

U nedavnom eseju iz Financial Timesa, koji se bavi nadolazećim desetljećem, Steven Pinker je pozdravio nedavne dramatične povjede čovječanstva – napredak u znanosti i medicini, širenje demokracije i ljudskih prava, prihvaćanje slobodne trgovine i regulacija okoliša. Odbacio je autoritarni populizam kao prolaznu pojavu jer on svoju podršku izvlači najviše iz "seoskih, manje obrazovanih, etničkih većina i starijih kohorti, koje su u demografskom padu".

Drugim riječima, marginalizirani će izumrijeti pa se ne treba brinuti za njih. Pinker nije spomenuo nejednakost, rast superbogatih i sve veće nezadovoljstvo globalnom ekonomijom koja je proizvela tu grotesknu neravnotežu.

Ovakva nesvjesnost doprinijela je sve većoj udaljenosti između lijevo-liberalnih političkih stranaka i njihove tradicionalne baze, radničke klase – što je još jedan od temeljnih uzroka globalnih nemira. Borba američke Demokratske stranke u tim dugogodišnjim uporištima, poput okruga Macomb u Michigaun i okruga Racine u Winsconsinu; pad Laburističke stranke na nekada pouzdanom engleskom sjeveru; pad socijalista u Francuskoj; propadanje socijaldemokrata u Njemačkoj – svi ti primjeri svjedoče da su socijaldemokrati u svijetu izgubili orijentaciju. Ove stranke su zarobljene onim što Thomas Piketty u svojoj narednoj knjizi Capital and Ideology naziva "brahmanskom ljevicom" – pobjednicima u meritokratskoj utrci, koju potiče postindustrijsko društvo, koji su izgubili kontakt s onima koji su manje povezani, mobilni i načitani.

Trenutka utrka među demokratskim kandidatima za američkog predsjednika je ustvari natjecanje u kojem će se vidjeti koji kandidat može ponuditi najuvjerljivije objašnjenje za nedostatke postojećeg sustava i najprivlačniji program za ispravljanje tih nedostataka. Ako se takav program ne pojavi, možda bi i Amerikanci ubrzo mogli izaći na ulice.


Piše Michael Massing za The Guardian
Prevela: Ružica Ereš