Boris Litvin: Što nas Rousseau može naučiti o Twitteru

Pokušaj Twittera da smanji utjecaj novca u slanju političkih poruka je pohvalan. Međutim, ako se ne uspijemo pozabaviti temeljnim prijetnjama ravnopravnosti i demokraciji kada publiku na Twitteru "dosegne" vlast, on će pobiti sam sebe. Dorseyeva platforma sigurno je postigla značajno izjednačavanje javne komunikacije. No, ne treba zaboraviti da su neki govornici ravnopravniji od drugih.

AUTOR: Boris Litvin
OBJAVLJENO: 02.02.20 u 14:32
https://bit.ly/31hdD3b
"Vjerujemo da doseg političkih poruka treba zaraditi, a ne kupovati", rekao je izvršni direktor Twittera Jack Dorsey prošlog listopada u nizu tweetova u kojima je najavio zabranu političkog oglašavanja na ovoj platformi. Budući da velike tehnološke tvrtke često previđaju svoj udio u pogoršavanju društvene i političke nejednakosti, Dorseyev proglas je značajan. Ipak, Trumpovo nedavno korištenje Twittera za podrivanje vijesti o postupku opoziva koji se vodi protiv njega i za osudu onih koji su svjedočili protiv njega pokazuje slabost i neučinkovitost novih prioriteta Twittera.

Štoviše, nedavni ekspoze u New York Timesu sugerira da sposobnost Trumpove administracije da sastavlja kontranarative i napada protivnike počiva upravo na njegovom korištenju Twittera – platforme na kojoj kroz "neukrašeno pisanje, lošu interpunkciju i sve više psovki" predsjednik milijarder uspijeva ostvariti "autentičnost" običnog čovjeka.

Stoga je zanimljivo da Dorsey izdvaja političko oglašavanje na platformi jedinstvenoj po olakšavanju predsjedničke komunikacije. Ovaj fokus, više nego pogrešna procjena prioriteta, ukazuje na dublju nedoumicu o ulozi Twittera u odnosu između političkog govora i moći.

Pretjeran "doseg" političkih poruka ne odnosi se samo na oglašavanje, nego na preveliku publiku koju Twitter omogućuje onima na vlasti pod krinkom jednakosti i upoznatosti. A da bismo shvatili napetost između dosega na Twitteru i jednakosti, vrijedi se obratiti političkom misliocu koji se bavio suptilnostima popularne komunikacije: Jean-Jacquesu Rousseauu.

"Naša usluga", napomenuo je Dorsey u ranijem svjedočenju pred američkim Kongresom, "omogućila je milijunima ljudi širom svijeta da se uključe u lokalne, nacionalne i globalne razgovore o širokom rasponu pitanja od građanskog značaja". Ustvari, naglasio je da "moramo osigurati da se čuju svi glasovi".

Dorseyeva težnja otkriva rusoovski senzibilitet. U svom "Pismu D'Alembertu o kazalištu", Rousseau se buni protiv kazališta jer su gledatelji otuđeni od prikaza na pozornici – što je otuđenost kojom je označio opću pasivnost naroda kojima vladaju monarhije. Rousseau je razlikovao takvu pasivnost s republikanskim zahtjevom za "puštanje gledatelja da sami postanu glumci" – odnosno da postanu nešto poput stvaralaca sadržaja na Twitteru.

Rousseau je bio posebno upoznat s ulogom novih medija u uklanjanju ukorijenjene hijerarhije između glumaca i gledatelja. Od njegova prikaza neobičnih likova, kroz rastući žanr romana do javnog kruženja njegovih iskrenih pisama, Rousseau je pokušao uspostaviti svojevrsnu kolektivnu prisnost među onima koji sudjeluju u novim razgovorima. Ta nastojanja trebala bi biti prepoznatljiva onima koji slave Twitterov zahtjev za demokratizacijom govora.

Sposobnost izlaska iz tradicionalnih oblika komunikacije da bi se započela nova vrsta razgovora ključni je faktor Rousseauove glavne političke inovacije – njegova koncepta "opće volje". Za razliku od združivanja koristoljubivih mišljenja u, recimo, istraživanju javnog mnjenja, opća volja uspostavlja recipročan odnos između ljudi kao privatnih pojedinaca i ravnopravnih građana koji mogu aktivno postati "samotna cjelina". Kako tvrdi Rousseau, samo ova transformacija iz grupe pojedinaca u samotnu cjelinu garantira kolektivno tijelo suverene sposobnosti za stvaranje vlastitih zakona.

Za razliku od političkih zajednica koje čine pasivni gledatelji, ova vizija temelji se na novostečenoj sposobnosti pokretanja demokratiziranog razgovora preko kojeg se članovi mogu prepoznati kao "narod".

Rousseauova koncepcija opće volje, međutim, isključuje jednog ključnog aktera iz ovog razgovora: izvršnu granu vlasti države ili ono što on naziva "vladom". Ono što odlikuje vladu je njeno korištenje prisilnog aparata države za provođenje zakona. Za razliku od ljudi čija opća volja postavlja zahtjev za donošenje zakona, vlada je prilično definirana kroz upotrebu sile.

Naravno, svaka dobra republička vlada mora provoditi opću volju. Ipak, izvršna vlast ne može vijećati s narodom. Ne može sudjelovati u stvaranju volje naroda, kao što ja ne mogu tvrditi da sudjelujem u "ravnopravnom" razgovoru s naoružanim sugovornikom, bez obzira na to koliko bi se "nebrušen" ili autentičan govor tog sugovornika činio.

Ustvari, "sadržaj" koji proizvodi izvršna vlast uvijek sa sobom nosi silu onoga tko zapovijeda – razliku koja po definiciji ne može obuhvatiti općenitost opće volje. Rousseau stoga razvija iskaz o "korporativnoj volji" koja pripada vladinim magistratima i mora biti podređena općoj volji kako ne bi postala tlačitelj suverenog naroda. Otuda Rousseaov provokativni zaključak da se izvršna vlast poništava kad god se ljudi okupe.

Rousseauovo slavljenje sveobuhvatnog okupljanja ima nekoliko odgovarajućih korelacija s velikim heterogenim društvima poput Sjedinjenih država. No, njegova zabrinutost zbog napetosti između opće volje i korporativne volje je relevantna za naš kontekst.

Pružajući Trumpu naizgled neposrednu mogućnost da se maskira kao puki sudionik u njegovom demokratiziranom razgovoru, Twitter je omogućio da njegovo predsjednikovanje pomiješa opće i korporativne kategorije koje je Rousseau htio razdvojiti. Pritom "predsjednikovanje na Twitteru" nije samo zavelo neke publike da povjeruju da je Trump običan čovjek. Ono je također naoružalo participativni oblik komunikacije koji je omogućio da se Dorseyeva platforma predstavi kao usluga narodu.

Što se događa kad se korporativna volja uspije maskirati kao opća volja? Rousseau čitateljima nudi uvid u ovaj problem u svojoj Raspravi o porijeklu i osnovama nejednakosti. U ovom radu društvo obilježeno ukorijenjenom nejednakošću počinje shvaćati da je "potlačeno iznutra". Naime, neki suci počinju iskorištavati društvene institucije namijenjene ujedinjavanju naroda i promicati "međusobnu mržnju" unutar tih institucija potičući predrasude i sumnje među različitim društvenim skupinama. Rousseau smatra da to služi kao primjer strategije čiji je cilj oslabiti kapacitet naroda za društveno jedinstvo, te time otvara put despotskoj moći.

U mnogočemu sličan "predsjednikovanju na Twitteru", despotizam njeguje perverzan osjećaj jednakosti i prisnosti koji ljude odvaja od poluga moći "ne zakonima, nego voljom njihovog gospodara". U tim kontekstima lažni osjećaj superiornosti rulje zamjenjuje osnaživanje naroda. Gotovo da se može čuti Rousseauov despot kako one koji pokušavaju osvijetliti ograničene izvore njegove legitimnosti naziva "neprijateljima naroda" – stavljajući metu na njih da bi ojačao podršku za sebe. Ipak, nema tih mogućnosti stavljanja mete na druge koje mogu promatrače despota pretvoriti u aktere koji su u stanju pokrenuti istinski kolektivni i autonomni projekt. Bez obzira na popularnost, despot ne može ostvariti opću volju – može je samo odglumiti.

U konačnici, pokušaj Twittera da smanji utjecaj novca u slanju političkih poruka je pohvalan. Međutim, ako se ne uspijemo pozabaviti temeljnim prijetnjama ravnopravnosti i demokraciji kada publiku na Twitteru "dosegne" vlast, on će pobiti sam sebe. Dorseyeva platforma sigurno je postigla značajno izjednačavanje javne komunikacije. No, ne treba zaboraviti da su neki govornici ravnopravniji od drugih.


Piše Boris Litvin za NewStatesman
Prevela: Ružica Ereš