Beograd: Etničko čišćenje parka

Gubi li država Srbija monopol sile, jer krajnja desnica preuzima stvar u svoje ruke, kako kažu jedni? Ili je to samo još jedna igrica iz naprednjačko-tajnoslužbaške kuhinje, kako tvrde drugi? Narodna patrola prijeti.

AUTOR: Dragoslav Dedović
OBJAVLJENO: 26.10.20 u 13:08
https://bit.ly/3jwf0lS
U parku kod Ekonomskog fakulteta ljudi su stajali u grupicama i razgovarali. Nedjeljni dan u Beogradu je počeo kao i subotnji. Sve do poslijepodneva bio je sivkast, pravi jesenji, ali se organizatorima skupa u parku osmjehnuo suncem na zalasku.

Prilazi mi oniži, sjedobradi čovjek i ljubazno mi se obraća: „Izvinite, šta se ovo događa, neki rat, šta li?" Karađorđeva i Gavrila Principa su blokirane policijskim automobilima, plave rotacije bacaju ritmične šare na lice mog sagovornika. Kažem mu da su ovi sa naše strane desničari koji su protiv migranata. A oni na Gavrila Principa su ljevičari. Oni su protiv desničara. Između je policija. Ona ih razdvaja, piše Dragoslav Dedović za DW.

Čovjek me zbunjeno pogledao: „Čekaj, jesu li ljevičari protiv migranata?" „Ne", kažem. „A onda su oni za Vučića?".

Došao je red na mene da se zbunjeno nasmješim. „Iskreno da Vam kažem, ja nemam pojma ko je ovdje po čijem nalogu, a nisam siguran da i oni to znaju".

Ideološka utakmica – Zbor protiv Skoja

Sudeći po parolama koje stotinjak desničara dobacuje pripadnicima „Antife" njihovi omiljeni neprijatelji nisu migranti, već srpski ljevičari: „Komunisti smrt vam doći mora, sudiće vam omladina Zbora". „Bando crvena". „Ustaše, ustaše". Mladi radikalni ljevičari im ne ostaju dužni: „Ustaše i četnici, zajedno ste bježali!", „Idemo na Adu, da tražimo Dražu", i nešto uopštenije „Smrt fašizmu i kapitalizmu".

Ikonografija je bila – pa moglo bi se reći šarolika. Uglavnom mlađi ljudi, poneko sa šajkačom, šubarom ili kokardom, poneko sa četničkom zastavom sa lobanjom, kostima i poznatom parolom „Za kralja i otadžbinu. Sloboda ili smrt", ali i sa zastavicama na kojima se na crnoj pozadini može pročitati „Srbija Srbima".

Sjetim se da je glavni slogan njemačkih neonacista – Njemačka Nijemcima. Pogledam lice dječaka od sedamnaestak godina koji navijački zabrađen nosi tu zastavu. Nisam siguran da on uopšte zna čime unaokolo vitla.

Na drugoj strani su crvene i anarhističke zastave. Stotinjak oklopnika žandarmerije je postrojeno između dva tabora.

Desničarki muzički miks

Na travnjaku parka, u pauzama međusobnog psovanja i dovikivanja, čuje se brundanje agregata koji energijom snabdijeva zvučnike. I naravno, iz njih se ori: „Oj Kosovo, Kosovo, zemljo moja voljena / zemljo slavnih vitezova / Lazara i Miloša..."

Izgleda da desničarenje u Srbiji ne može da prođe samo podstičući netrpeljivost prema migrantima, pa je podupiranje kosovskim diskursom obavezno. Iza ove kosovsko-patriotske, odmah uslijedi Beogradski sindikat – pjesma „Balada disidenta". Folk pa rep: „Da li se sećaš / kako bilo nam je pre / posle svega šta sad ostalo je / moj Beograde". Tako se kolektivna narodska himničnost pomiješa sa poetikom urbanih gubitnika koji muzički njeguju – desnu melanholiju.

Sve se ovo događa prije zvaničnog otvaranja skupa. Viđao sam i žešće scene i jače emocije, na protestima od Beograda do Berlina. Ovaj pomalo kamerni skup klinaca koji bi da izgledaju „zajebano", nešto iskusnijih marginalnih političara i okolnih stanara koji su otvoreno srećni jer je neko barem to veče rastjerao izbjeglice – meni je pomalo ličio na loše izrežiranu amatersku pozorišnu predstavu.

Glavna politička poruka

Kada su se desni omladinci okrenuli prvom govorniku lijevi omladinci su se uz pratnju policije povukli. I to je djelovalo ritualno i uvježbano.

Mikrofon je uzeo čovjek koji je sve ovo zamislio – Damnjan Knežević. Bivši košarkaš i diplomirani kosovskomitrovički difovac već desetak godina pokušava da nađe formulu desne mobilizacije. Kao i mnogi novotalasni desničari školovao se u Dverima, potom je uslijedila organizacija Nikad granica da bi postao predsjednik Narodne inicijative nema predaje Kosova i Metohije.

Posljednji u nizu njegovih projekata su Narodne patrole. Po uzoru na američke i ruske samozvane šerife – građane koji se smrtno ozbiljno igraju policije – Knežević pokušava da stvori politički kapital od nezadovoljstva građana traljavim državnim radom u izbjegličkom sektoru – od prihvatilišta do procesuiranja krivičnih djela.

Njegova poruka je poprilično jednostavna: „Pustili su koljače i Isis teroriste da bez dokumenata uđu u našu državu, ima i normalnih, ali ima i ovakvih".

Knežević je pozvao prisutne da počnu da upotrebljavaju aplikaciju na ruskoj platformi Telegram preko koje mogu da obavještavaju jedni druge o migrantskim napadima i da priteknu u pomoć građanima. Zvuči kao virtuelno povezivanje paramilicije. On je poručio predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću da neće moći da spriječi Narodne patrole da idu ulicama, dok migranti to mogu.

Tačka presijeka – zavjera

I tu se stiže do još jedne stvari koja povezuje ove ljude, naizgled jedva slične po još nekom zajedničkom imeniocu osim po netrpeljivosti prema migrantima. Jedan od govornika – ratni veteran koji Kneževiću pribavlja moralni legitimitet u krajnje desnom kraju političkog spektra, pozvao je prisutne da skinu maske. To i nije imalo nekog većeg efekta jer ih većina, osim huliganski maskiranih momaka, nije ni nosila.

Vidio sam među prisutnima i bivšeg člana "Dveri" Srđana Nogu, kao i raščinjenog monaha Antonija Davidovića, pa mi je bilo jasno da ovaj skup, da bi zadovoljio njihove kriterijume, mora da sadrži četiri poruke – Kosovo je Srbija, migranti nisu Srbija, korona je zavjera „duboke države", vakcina je dio te zavjere.

I sam Knežević i njegov „stariji brat" kako ga je sam Knežević nazvao, ratni veteran i invalid Milan Čančarević potpuno su ispunili ta očekivanja.

Uspjeh uz državnu pomoć

Na kraju skupa opet isti muzički miks. Jedno obećanje je Narodna patrola ispunila uz pomoć žandarmerije. Etnički je očistila park u kojem se inače masovno zadržavaju izbjeglice. Žandarmerija je migrante upozorila satima prije skupa da ne zalaze tu. „Evo kad mi krenemo u patrolu, kao danas, vidite kako nema migranata u ovom parku gdje su inače" slavodobitno je izjavio Damnjan Knežević, dočekan uzvicima odobravanja i aplauzom nekoliko stotina poštovalaca njegovog lika i djela.

Jedan junoša, možda sa sa svojih osamnaest ljeta prolazi kraj mene i kaže mi: „Sve nas snimaju".

Okrenem se i vidim pokoju televizijsku kameru. Kažem mu da je to tv. „Ma ne, tamo iza, kerovi".

Mrva paranoje

Dečko me lijepo upozorava. Moja crna jakna i farmerice su me u njegovim očima definisali kao saplemenika.

Ukrcam se u autobus za Banovo brdo. Na prednjim sjedištima su dva mlada ćelavca sa tetovažama. Izgleda da smo imali istu vrstu zabave. Onaj krupniji kaže:"Šta misliš kad će da nas 'apse?". Njegov žilavi drug slegne ramenima i procijedi da ga zabole muška rabota za to.

Zaboravio sam peti sastojak desničarskog miksa u Srba – zrno paranoje.

Razmišljam o svemu što sam vidio dok autobus brekće uz Požešku.

Gubi li država monopol sile, preuzima li krajnja desnica stvar u svoje ruke kako tvrde jedni? Ili je to samo još jedna igrica iz naprenjačko-tajnoslužbaške kuhinje, kako tvrde drugi?

Saznaćemo uskoro. Ali šta ja vama tu pričam? Veteran i narodni patrolaš iz Loznice, koji mnogo gleda Pink, lijepo je u parku pred Ekonomskim fakultetom u mikrofon rekao: „Ne slušajte licemjerne novinare".

Izvor: Dragoslav Dedović za DW, 26. oktobar 2020. godine

Pročitajte i: 

Srbija: Građanska patrola ili desničarska milicija? 

Srpski desničari vode kampanju preko leđa migranata