Hrvatska, lokalni izbori 2021: Obnova vjere u drugačiju politiku - Kako su aktivisti osvojili Zagreb

Za neke zapadnjačke prognostičare, koji kao jedini validni zakon vide bezakonje slobodnog tržišta, mogućnost da Zelene stranke počnu određivati kurs europske politike predstavlja najveći zamislivi horor. Pogotovu ih plaši realna mogućnost da nakon Angele Merkel Njemačkom zavladaju Zeleni. Takav razvoj situacije u vodećoj europskoj zemlji zasigurno bi išao na ruku pokretu Možemo! koji će sasvim izvjesno preuzeti upravljanje Zagrebom.

AUTOR: Marko Tomaš
OBJAVLJENO: 17.05.21 u 13:31
https://bit.ly/33S9GE2
Možemo! Moram priznati da mi je na prvu ime, pod kojim se okupila zeleno – lijeva politička platforma ponajprije u Zagrebu pa onda i u drugim krajevima Hrvatske, zvučalo krajnje malokrvno.

Koliko god se slagao s osnovnim smjernicama njihove politike jednostavno nisam vjerovao da politička platforma s takvim nazivom može učiniti nešto što bi promijenilo kurs lokalne a napose i državne politike u Hrvatskoj. Znao sam da je skeptik i politički cinik u meni rođen u okolnostima BH političkog okružja pa je moj skepticizam, na momente i posprdan odnos spram neke političke opcije s takvim nazivom, bio sasvim prirodna reakcija, piše Marko Tomaš za Žurnal.

ČOVJEK BEZ NADE
 
S godinama je u nama ubijana vjera u mogućnost bilo kakve promjene. Došlo je do toga da u nama ubiju i Boga kao ishodište vjere. A čovjek bez vjere je čovjek bez nade. Govorim ovdje o vjeri u mogućnost političke promjene, promjene društvenog konteksta i opće atmosfere. Nije se ništa posebno drugačije događalo ni u Hrvatskoj od njezine samostalnosti.

Ljudi su prihvatili okolnosti i tek je mogućnost slobodnog putovanja i emigriranja u druge zemlje počela provjetravati Hrvatsku u smislu da se atmosfera počela mijenjati. Tim malim koracima krenulo je oslobađanje ljudi od bazičnog straha. Koliko god okvir i okolnosti bili nepovoljni, ljudi su počeli uviđat da mogu nešto i samostalno poduzeti kako bi utjecali na kvalitetu vlastitog života.

Ulazak u EU nikome ne garantira promjene preko noći ali male promjene i otvaranje sitnih privatnih mogućnosti kao da su sporo ali konstantno počeli mijenjati i odnos ljudi prema politici. Hrvatska je postala neovisna prije 30 godina ali tek kada su Hrvati, ulaskom u EU, dobili mogućnost biti neovisni od Hrvatske, kao specifičnog tranzicijskog političkog projekta, stvari su se počele mijenjati. Ostao je problem vjere u mogućnost stvarne promjene političke paradigme kod tzv. tihe većine.

Aktivisti koji su se borili, prije svega, za očuvanje javnog prostora te pokušavali uvjeriti ljude da zakon mora biti isti za sve, počeli su ulaziti u političku arenu kao izvaninstitucionalni, građanski pokret koji se bori za vlastita i prava svojih sugrađana. Nisu se razbacivali velikim revolucionarnim parolama, tek inzistirali su na poštivanju pravnih propisa i regulativa republike Hrvatske i Europske zajednice. Imamo zakone i idemo ih provoditi na isti način u svim mogućim slučajevima. Narod bivše Jugoslavije poslovično odrođen od ideje države kao pukog skupa pravila i propisa prema takvim je stvarima skeptičan i podrugljiv. Zna se, je li, kako ti u nas ide. Nikad se to neće niti može promijeniti.

Hrvatska javnost je sva bila cinično formatirana spram takvih pojava kojih nikada nije manjkalo, ali su uglavnom bile kratkoročne i razočaravajuće. Pozivanje na sudjelovanje građana u odlučivanju o javnom prostoru i drugim problemima koji ih se tiču a koji se obično rješavaju iza zatvorenih vrata, krajnje netransparentno i jaranskim pogodbama, kod većine pasivnih promatrača izazivalo je skepticizam. Javnost je njušila još jednu podvalu od koje neće biti nikakve konkretne koristi. Takve stvari obično završe time da takozvani građanski revolucionari dobiju nekakve sporedne funkcije i kada se udome tada i zašute a njihove inicijative narod upamti kao obični igrokaz za naivne. S obzirom da im je dojadilo biti naivnima građani su počeli gubiti interes za politiku i vjeru u demokraciju i promjene putom izbora. To je prirodan obrambeni refleks.
 
TERENSKI RAD
 
Pokret Pravo na grad i Zelena akcija na prvi pogled savršeno su se uklapali u gore navedeni politički model pasivne demokracije u kojoj je država odvojena od društva. Hrvatska tranzicijska noćna mora bila je samo jedna u nizu u kojoj su vladajuće partije same sebe poistovjetile s državom i stvorile zatvoren, potkupljen sustav koji im je omogućavao sigurnu distancu od naroda koji se na takav model navikao još u jednopartijskom sustavu bivše nam države Jugoslavije.

A onda su se 2006./2007. godine na aktivističkoj sceni pojavili Pravo na grad i Zelena akcija. Nisu odigravali populistička spašavanja pojedinaca od ovrha a kako bi se u javnosti nametnuli kao pravednici već su odmah ušli u konflikt, što bi se reklo, s ozbiljnom poduzetničkom ekipom i politikom koja je podilazila i služila kao servis tim ljudima koji su krenuli u potpunu uzurpaciju javnih dobara i resursa.

Opet nitko nije vjerovao da ti ljudi nisu tek marionete koje pokreću ruke i interesi upravo onih protiv kojih se kao bune u još jednom političkom igrokazu koji treba fingirati direktnu demokraciju.

Borba za Varšavsku ulicu i Cvjetni trg bila je tek početak. Platforma Pravo na grad nakon toga je krenula, socijalističkim rječnikom rečeno, u terenski rad. Počeli su povezivati slične inicijative diljem Hrvatske i bivali konstantno javno prisutni. Pokazali su da je privatna uzurpacija javnih resursa široki političko poduzetnički projekt. Građani su konačno počeli učiti abecedu suvremene demokracije. Javna infrastruktura, javne usluge, javna dobra, ništa od toga ne smije biti prepušteno političkoj samovolji niti privatnim inicijativama koje nisu javno kontrolirane. Kada glasate vi preuzimate a ne delegirate odgovornost. Oni koji upravljaju svime ispred čega stoji riječ javno samo su ljudi kojima ste povjerili da urade određeni posao u ime vas. Zbog toga postoji državna javna uprava. Niste vi tu zbog države nego je država tu zbog vas.

Puno je aktivističkog i, da budem malo staromodan, komesarskog posla odrađeno od istih ljudi, koji su branili Varšavsku i Cvjetni trg, od tada do 2017. godine kada s osvojenih manje od 5% glasova dio te aktivističke ekipe ulazi u zagrebačku gradsku skupštinu s ciljem da budu najaktivnija opozicija ikada viđena na ovdašnjim lokalnim razinama uprave. Namjerno pišem uprave umjesto vlasti jer jezik je đavo i sklon nas je neprimjetno pokoravati.

Pokojni, sudbina je tako namjestila, doživotni gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić nikada se ranije, u preko deceniju i pol obnašanja te funkcije nije tako znojio i po prvi put se suočio s time da su projekti njega i njegovih ahbaba zaustavljani pred očima cijele hrvatske javnosti. Bila je to otvorena borba a javnost je prvi put uopće vidjela ljude koje Bandić nije uspio potkupiti nekim od svojih milijun trikova.

Rekao bih da je tajna uspjeha platforme Možemo!, a koja je uglavnom izrasla na aktivističkim temeljima, u istrajnom i napornom javnom i političkom djelovanju. Pokret je to koji je odrastao i razvijao se pred očima javnosti.

Ništa se tu nije dogodilo preko noći jer političke promjene tako i ne mogu doći ukoliko se držimo demokratskih principa. A da bi se uspjelo dobiti prigodu za stvarne konkretne promjene valjalo je svojim radom prije svega probuditi rezignirane i odavno razočarane birače koji su demokraciju preboljeli još nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj.
 
STVARI MOGU BITI DRUGAČIJE
 
Jasno vam je zbog čega onda naziv Možemo! nije toliko blentav koliko se meni činio. Jednostavna je to poruka. Imajte vjere, pružite nam šansu, stvari mogu biti drugačije.

Već 2020. godine na parlamentarnim izborima koalicija Možemo! postiže šokantan uspjeh ulazeći u sabor sa skoro duplo više zastupnika nego su predviđale analize i priželjkivale njihove najgorljivije i najoptimističnije pristalice. Tek su ih tada baš svi u Hrvatskoj počeli uzimati ozbiljno. Naročito je bio dojmljiv njihov uspjeh na području grada Zagreba pa je svima postalo jasno da mala gradska opozicijska koalicija ima šansu čak i srušiti s vlasti nedodirljivog Milana Bandića.

Bandić je iznenada otišao sa životne pozornice pa su na njegovo mjesto pohrlili razni likovi kojima do njegove smrti nije bilo ni u primisli da se kandidiraju na zagrebačkim lokalnim izborima. Možemo! tako nije uspio smijeniti Milana Bandića s vlasti ali oni koji znaju kako politika kod nas djeluje znaju da Bandić kao politički pojam ne predstavlja jednog čovjeka već je riječ o korumpiranom sustavu političkog i poslovnog djelovanja. Možemo! se, dakle, usmjerio na borbu protiv Bandićevog političkog naslijeđa. U kratkom su roku uspjeli uvjeriti ljude da konačno imaju za koga glasati. Jedna od ključnih stvari njihovog djelovanja jeste to što ne podcjenjuju biračko tijelo. Birači i građani za Možemo! su partneri u demokratskim procesima.

Svim gore navedenim uspjeli su vratiti vjeru biračima u demokratski proces kao sredstvo i mehanizam mogućih promjena u društvu. Na jučerašnjim lokalnim izborima zbog toga su obilato nagrađeni. Pogotovu u gradu Zagrebu gdje je Tomislav Tomašević, pažljivo pripreman i obrazovan kadar koalicije Možemo! odnio premoćnu pobjedu nad svim drugim kandidatima za funkciju gradonačelnika. Njegovi prvi pratitelji, Miroslav Škoro i Bandićeva nasljednica Jelena Pavičić Vukičević, zajedno su dobili jedva nešto više od polovice broja glasova koje je dobio Tomašević. Birači u Zagrebu pokazali su se zrelijima nego su se nadali Tomaševićevi oponenti pokušavajući ga u kampanji prikazati kao boljševičko čudovište koje se vratilo obnoviti kominternu i Jugoslaviju.

Uostalom, moraš ljude smatrati istinskim političkim moronima ako im pokušaš prodati priču o Soroševom trojanskom konju i tako se pozicionirati kao dostojan protivnik čovjeku iza kojeg stoji višegodišnji aktivizam i dosljedno opozicijsko djelovanje. Tomašević je to vrijeme koristio kako bi građanima dodatno približio ciljeve platforme Možemo! Vjerujem da će tako biti i tijekom kampanje za drugi krug izbora za gradonačelnika u kojemu će mu protivnik biti notorni Miroslav Škoro.

Škoro je već započeo kampanju protiv probuđenog komunističkog golema u liku Tomislava Tomaševića. Čovjek ne shvaća da je vrijeme takvog političkog marketinga stvar daleke prošlosti. Tu i takvu zatucanost i zaostalost u vremenu najbolje je pokazao postizborni istup Siniše Hajdaša Dončića kojeg je do nogu potučeni SDP isturio za glasnogovornika teškog izbornog poraza. Suočen s novinarskom tvrdnjom da SDP i nije stranka ljevice nervozni gospodin Hajdaš Dončić je Socijaldemokratsku partiju Hrvatske nazvao snažnim brandom. Tako je samo potvrdio da SDP vlastiti imidž gradi na savjetima nekog zapadnog stručnjaka za politički marketing koji se umirovio potkraj 90 – ih godina prošlog stoljeća.
 
ZELENI STRAH
 
Već se na parlamentarnim izborima prošle godine pokazalo da je konačno sazrelo vrijeme da Hrvatska politički iskorači iz 20. stoljeća u kojemu ju je ponajviše držalo teško i mučno breme 90 – ih godina prošlog stoljeća. Rezultati lokalnih izbora u Zagrebu, a donekle i u Splitu, pa stabilnost centrističkih stranaka na sjeveru Hrvatske te na Kvarneru, pokazali su da je Hrvatska godinu dana zrelija i spremnija uhvatiti politički korak s vremenom. Trenutno bismo čak i mogli reći da jeste tamo gdje i ostatak Europe u kojoj se za prevlast bore konzervativni demoni prošlosti i napredne zelene opcije koje su uspjele redefinirati pojam lijeve politike i u Hrvatskoj.

Za neke zapadnjačke prognostičare, koji kao jedini validni zakon vide bezakonje slobodnog tržišta, mogućnost da Zelene stranke počnu određivati kurs europske politike predstavlja najveći zamislivi horor. Pogotovu ih plaši realna mogućnost da nakon Angele Merkel Njemačkom zavladaju Zeleni. Takav razvoj situacije u vodećoj europskoj zemlji zasigurno bi išao na ruku pokretu Možemo! koji će sasvim izvjesno preuzeti upravljanje Zagrebom. Koliko god netko graktao kako ovim prizivam strano uplitanje u Hrvatska posla moram ga razočarati viješću da je Hrvatska dio jedne šire unije u kojoj je takva suradnja, pa i s nekim dugoročnim ciljem stvaranja velike europske zelene koalicije, sasvim legitimna.

Odavno je vrijeme da odgovorno upravljanje zamijeni vladavine režima. Ali sve je otvoreno. Odgovornost je na onima koji su u ruke dobili mehanizme upravljanja hrvatskim gradovima i županijama. A nisu se birači jednom razočarali u one kojima su vjerovali.

Moram priznati da je lijepo barem se na trenutak nadati da će se konačno početi događati promjene koje će dugoročno preobraziti društvo u otvorenu zajednicu ljudi svjesnih da je njihova sudbina vezana uz pametno, racionalno i odgovorno upravljanje javnim resursima kao i vraćanje duga prirodi čija je sudbina i sudbina čovječanstva.

U kontekstu Bosne i Hercegovine jučerašnji lokalni izbori u Hrvatskoj mogu biti poučni utoliko da određenim akterima političke scene postane jasno da se stvarna promjena paradigme i u ovakvoj BiH može dogoditi jedino konkretnim djelovanjem na lokalnim razinama na kojima je moguće izbjeći klasične zamke BH politike i obratiti se konkretnim ljudima umjesto kolektivitetima. Za sada se zametak jedne grassroots političke platforme vidi tek u Mostaru u lokalnoj verziji koalicije Prava na grad. Unatoč debaklu na prošlim lokalnim izborima valjda im je jasno, na to ukazuje i zagrebački primjer, da stvarne promjene mogu kreirati jedino dosljednim dugoročnim radom. Moraju pokazati da im se može vjerovati kako bi uopće pozvali ljude da vjeruju u njihov politički projekt.

Na koncu, svi bismo mi željeli iste stvari a za kretanje ka tom cilju prvo moramo obnoviti vjeru u nas same a napose i jednih u druge.

Tekst "Obnova vjere u drugačiju politiku - Kako su aktivisti osvojili Zagreb", autor Marko Tomaš, objavljen je na portalu Žurnal, 17. maj 2021. godine.

https://www.mozemo.hr/