Afganistan: Fakti i kontrakti

Poznato je da su kontraktori – ne samo kompanije koje prodaju oružje, već i vojska civila koji su godinama radili u Afganistanu – bili presudni za funkcioniranje američke vojne mašinerije u toj zemlji. Štoviše, prema brojnim analizama, upravo je njihov odlazak iz zemlje bio ključni faktor koji je doveo do kolapsa afganistanske vojke pa posljedično i talibanske ekspresne ofenzive osvajanja zemlje. Kontraktori su bili zaduženi za održavanje i popravljanje vojne opreme i oružja, za pružanje zračne podrške afganistanskim kopnenim snagama, za provođenje obavještajnih operacija, onih za nadzor i misije izviđanja terena, ali i za opskrbu, kuhanje, čišćenje i općenito logistiku nužnu za provođenje operacija i funkcioniranje vojnih baza, kojih su Amerikanci ondje izgradili više od 500.

AUTOR: Tena Erceg
OBJAVLJENO: 29.08.21 u 09:21
https://bit.ly/3gDL0px
Nedugo nakon što su talibani preuzeli kontrolu nad Afganistanom, portal The Intercept objavio je računicu prema kojoj bi osoba koja je 18. rujna 2001. godine kupila za 10 tisuća dolara dionice podjednako raspoređene između pet najvećih američkih obrambenih kompanija danas imala dionice vrijedne skoro deset puta više, preciznije 97.295 dolara.

Datum kupovine odnosi se na dan kada je administracija bivšeg predsjednika Georgea W. Busha autorizirala zakon kojim je pokrenut napad na Afganistan, a prema izračunu The Intercepta, cjelokupno tržište dionica po indeksu agencije Standard & Poor's bilježilo je u istom periodu takav rast da bi one dionice za 10 tisuća dolara danas vrijedile nešto više od 60 tisuća dolara.

Dionice pet najvećih američkih obrambenih kompanija ostvarile su u periodu rata u Afganistanu prinose od najviše 1235,60 posto za Lockheed Martin, za kojim redom slijede Northrop Grumman (1196,14 posto), Boeing (974,97 posto), General Dynamics (625,37 posto) i Raytheon (331,49 posto). U kratkoj analizi portal navodi i imena umirovljenih vojnih i civilnih dužnosnika koji sada sjede u upravnim odborima navedenih kompanija – primjerice ono bivšeg ministra obrane Jamesa Mattisa u General Dynamicsu te po nekolicina generala u svakoj od njih – pa zaključuje da je, za razliku od opće percepcije prema kojoj je rat u Afganistanu završio kao debakl, "iz perspektive nekih od najmoćnijih ljudi u SAD-u on možda bio izvanredan uspjeh".

Nekoliko dana nakon objave ovog teksta, na portalu Slate The Interceptu je odgovorio vanjskopolitički analitičar Fred Kaplan, koji u tekstu pod naslovom "Vojno-industrijski kompleks sasvim će se dobro snaći i bez Afganistana" tvrdi da je analiza promašena te da rast vrijednosti dionica pet najjačih obrambenih kompanija "nema nikakve veze s ratom u Afganistanu". Kao argumente Kaplan navodi da Boeing, primjerice, većinu svojih prihoda ostvaruje proizvodnjom komercijalnih aviona, dok ostale kompanije svoje proizvode, od nuklearnih podmornica do tehnologije za nadzor i kibernetičko ratovanje, prodaju za američke vojne interese i izvan Afganistana.

Kaplan piše i da je američki vojni proračun od 2001. godine nabujao s 305 milijardi dolara tada na 754 milijarde ove godine, no i da je taj porast prije svega pogonjen "novim tenzijama s Rusijom i Kinom", dok je od ratova onaj irački financijski zahtjevniji od afganistanskog. Navodi i da je SAD tijekom proteklih 20 godina na obuku i naoružavanje afganistanske vojske potrošio 83 milijarde dolara, što je, kaže, tek beznačajan djelić od četiri milijarde godišnje u odnosu na ukupan vojni proračun. On se poziva na analitičare koji smatraju da će povlačenje američke vojske zapravo ići na ruku privatnim kontraktorskim kompanijama, jer će "pad stabilnosti dovesti do potražnje za tehnologijama za obavještajne djelatnosti, nadzor, bespilotne sustave, satelite i projektile".

Iako djelomično u pravu, Kaplan međutim ne navodi podatak da su američki porezni obveznici, pored spomenute 83 milijarde dolara za afganistansku vojsku, tijekom 20 godina zapravo potrošili ukupno više od dva bilijuna dolara na svoju afganistansku avanturu, od čega je lavovski dio završio upravo u rukama privatnih kompanija. Na vrhuncu rata samo u američkoj zračnoj bazi Bagram radilo je 40 tisuća ljudi, pri čemu je od 2007. godine u svakom trenutku u zemlji bilo više civilnih kontraktora nego pripadnika vojske. U svibnju je, primjerice, ondje radilo 16 tisuća privatnika, više nego dvostruko tada preostalih vojnika.

U studiji o komercijalizaciji američkih ratova koju su prošle godine objavila američka sveučilišta Boston i Brown, navodi se podatak da je 2019. godine diljem Bliskog istoka za američku vladu radilo 53 tisuće privatnika te da je te godine više od polovice obrambenog proračuna – 370 milijardi dolara – potrošeno na njihove usluge.

Prema izračunima portala USA Today, 11 od 20 kompanija koje su najviše zaradile od prodaje oružja u 2017. godini američke su kompanije, a samo je Lockheed Martin ostvario prihod od 44,9 milijardi dolara. Budući da američke kompanije oružje prodaju vladama diljem svijeta, a ne samo afganistanskoj, Kaplan cinično konstatira da uspjesi vojno-industrijskog kompleksa zapravo nemaju nikakve veze s Afganistanom te da je svaka suprotna tvrdnja "obični ideološki kliše".

Poznato je da su kontraktori – ne samo kompanije koje prodaju oružje, već i vojska civila koji su godinama radili u Afganistanu – bili presudni za funkcioniranje američke vojne mašinerije u toj zemlji.

Štoviše, prema brojnim analizama, upravo je njihov odlazak iz zemlje bio ključni faktor koji je doveo do kolapsa afganistanske vojke pa posljedično i talibanske ekspresne ofenzive osvajanja zemlje. Kontraktori su bili zaduženi za održavanje i popravljanje vojne opreme i oružja, za pružanje zračne podrške afganistanskim kopnenim snagama, za provođenje obavještajnih operacija, onih za nadzor i misije izviđanja terena, ali i za opskrbu, kuhanje, čišćenje i općenito logistiku nužnu za provođenje operacija i funkcioniranje vojnih baza, kojih su Amerikanci ondje izgradili više od 500.

U tekstu koji je objavio Foreign Policy bivši asistent glavnog tajnika obrane David Sedney rekao je da su Amerikanci u Afganistanu "izgradili vojsku na svoju sliku i priliku, vojsku koja operira uz zračnu podršku i obavještajni rad i čija su kičma upravo kontraktori". Afganistanska vojska, kaže Sedney, mogla je vršiti samo bazične kopnene operacije, no koje bez zračne podrške ne bi imale uspjeha i bez koje se afganistanski vojnici nisu ni htjeli upuštati u borbe prsa u prsa s talibanima. Nisu znali ni popravljati ni održavati američke avione i helikoptere jer je običaj bio da se vojna oprema servisira izvan Afganistana i da to rade privatne kompanije. Zbog toga je, kaže Sean Carberry, bivši zaposlenik Ureda generalnog inspektorata Ministarstva obrane, "bilo nerealno očekivati da će se afganistanska vojska sama moći oduprijeti talibanima".

Američka vlada učinila je, drugim riječima, afganistansku vojsku u potpunosti ovisnom o američkoj asistenciji, prije svega onoj koju su pružale američke privatne kompanije. Unatoč tome, američki predsjednik Joe Biden nakon početka talibanske ofenzive patronizirajućim je tonom izjavio da se "volja i vodstvo ne mogu kupiti, a to je ono čega u Afganistanu nedostaje". Koliko je podrška privatnih kompanija bila presudna za održavanje ravnoteže s talibanima svjedoči i činjenica da je niz američkih kompanija u mjesecima prije povlačenja dobio nove ili produžio postojeće ugovore za svoje usluge u Afganistanu, a ti su se ugovori trebali odvijati u sklopu Bidenove protuterorističke strategije "preko horizonta", koja je podrazumijevala vojnu i obavještajnu asistenciju na daljinu.

Prema analizi neprofitne organizacije Open Secrets, koja se bavi praćenjem tokova novca u američkoj politici, nakon odluke o povlačenju 17 kompanija dobilo je ugovore zajedno teške milijardu dolara. Istovremeno, piše ova organizacija, pet najvećih američkih obrambenih kompanija u prvoj polovici 2021. potrošilo je zajedno 34,2 milijuna dolara na lobiranje u američkim institucijama vlasti.

Prema pisanju New York Magazinea, u travnju je 70 američkih privatnih kompanija oglasilo stotinjak radnih mjesta na sigurnosnim i obavještajnim poslovima, na ugovore od 12 mjeseci i duže. Među oglašivačima našao se i Triple Canopy notornog Erika Princea, vlasnika nekadašnje kompanije Blackwater čiji su zaposlenici 2007. ubili 17 civila u Bagdadu.

Slično kao i Fred Kaplan u svom demantiju The Interceptove računice, i informatičko-analitička kompanija CACI International procijenila je da će "gubici koji će nastati zbog povlačenja vojske biti nadoknađeni rastom investiranja u tehnologije kao što su razvoj softvera, umjetne inteligencije i programa za procesuiranje obavještajnih podataka". Ova procjena odnosila se na scenarij u kojem talibani ne bi preuzeli kontrolu nad zemljom, no neimenovani diplomat početkom kolovoza Foreign Policyju je rekao da će talibani "čak i kada bi zauzeli Kabul, što je praktički nemoguće, na kraju krajeva trebati pomoć da bi mogli upravljati zemljom, a to neće moći bez vanjske pomoći i asistencije".

U analizama evolucije američkog vojnog oslanjanja na vanjske kontraktore obično se kao početna točka uzima period administracije Billa Clintona ranih 1990-ih, i to obuka i treniranje hrvatske vojske. Ekspanzija takvog pristupa krenula je nakon terorističkih napada 11. rujna, a ključnu ulogu odigrali su konzervativni think tankovi koji su utjecali na vladu tvrdeći da će se tim pristupom smanjiti troškovi, a povećati kvaliteta. Privatizacija ratovanja dovela je do enormne korupcije, a u nekim slučajevima i do situacija u kojima američka vlada nije bila svjesna da zapravo financira vlastite neprijatelje.

Jedan ekstreman primjer bogaćenja opisao je magazin New Yorker u reportaži iz 2016. o Afganistancu Hikmatulahu Šadmanu, koji je na početku okupacije imao 14 godina. Započeo je kao prevoditelj, a završio kao vlasnik kamionske kompanije, benzinskih stanica i tvornice za proizvodnju energetskih pića, a od ugovora s američkom vojskom zaradio je 160 milijuna dolara.

Radna grupa koju je američka vlada oformila 2010. u šest godina pročešljala je ugovore s afganistanskim kontraktorima teške 31 milijardu dolara, pa zaključila da je oko 360 milijuna dolara toga novca završilo u rukama korumpiranih dužnosnika, kriminalaca i talibana. Na drugom kraju ovakvog ratnog profiterstva nalazile su se pak tisuće najamnih radnika, subkontraktora koje su angažirale privatne kompanije za najrazličitije poslove, od standardnih plaćenika pa do prevoditelja, spremača, kuhara i vozača.

Internetski portal The Diplomat objavio je početkom kolovoza istraživanje o takvim radnicima iz "trećih zemalja" Azije, Afrike i istočne Evrope koji su ondje živjeli u neljudskim uvjetima i radili najteže poslove, poput razminiranja, inicijalnih pregleda vozila ili čuvanja američkih baza u prvom, najrizičnijem od tri sloja osiguranja, ali za višestruko manje plaće od onih koje su dobivali američki vojnici.

Portal navodi da postoji cijela mreža ilegalnih agencija za opskrbljivanje američkih ratova jeftinom radnom snagom, ljudima koji su dvostruko eksploatirani i potpuno nezaštićeni u smislu zdravstvenog osiguranja ili odštete za ranjavanje. Godine 2012., navodi portal, u Afganistanu je bilo 86 tisuća američkih vojnika i više od 36 tisuća državljana trećih zemalja, a američke institucije pritom ne vode statistike o pogibijama takvih radnika.

Što se tiče kontraktora općenito, spomenuta studija američkih sveučilišta Boston i Brown navodi procjenu da ih je diljem Bliskog istoka od 2001. godine poginulo oko 8000, što je oko tisuću više nego američkih vojnika.

Tekst "Fakti i kontrakti". autorica Tena Erceg, objavljen je na portalu Novosti, 29.8.2021. godine.