Kako gradovi i umjetna svjetlost mijenjaju evoluciju života

Možda ne postoji razlog da oplakujemo put urbanizacije kojim smo odlučili krenuti, s obzirom na mnoge pozitivne stvari koje je donio čovječanstvu. No, nema sumnje da je to put koji uzrokuje nezaustavljivu promjenu u tome tko smo mi, kao i u tome tko su vrste koje žive uz nas. Uostalom, "Ako nikad ne vidimo Mliječni put kako ćemo znati svoje mjesto u svemiru?"

AUTOR: Smithsonian Magazine
OBJAVLJENO: 25.11.19 u 16:50
http://bit.ly/33dF4du
Godine 1800. samo je 2% ljudske populacije živjelo u gradovima. Jedno stoljeće kasnije, taj je udio porastao na 15%. Oko 2007. godine negdje u svijetu rođena je osoba koja je prebacila postotak ljudi koji žive u gradovima preko 50%. Unatoč činjenici da gradovi pokrivaju samo 2-3% ukupne zemaljske površine, više od polovice čovječanstva sada živi u urbanim sredinama. S te točke nema povratka.

Za vrstu koja je provela oko 200.000 godina živeći u travnjacima i obraslim šumama, loveći životinje i koristeći kožu, drvo i travu za utočište, sve više ulazimo u evolucijski nepoznatu nišu gdje se osjetilne i fizičke dimenzije života u svakodnevnom kontaktu s prirodom sve više zamjenjuju čitavim nizom alternativnih iskustava: beton, promet, barovi, sirene, staklo i ulična rasvjeta sve više dominiraju nad našim osjetilima. Što se tiče naših gena, živimo u "vanzemaljskom svijetu". Strahovi od zmija koje iskaču iz WC školjki, kojota koji otimaju djecu iz kolica i bolesto koje infiltriraju gradske vodoinstalacije pokazuju mjesto naših bioloških korijena. Sjena divljine i dalje progoni psihu čak i najvećih urbanita.

Pored nas postoje i brzorastuće oportunističke vrste koje mijenjaju svoje ponašanje i genome kako bi se što bolje uklopile u urbani svijet. Lastavice koje žive u gradu razvijaju kraća krila koja im omogućuju da lakše izbjegnu promet, a kod vrabaca i čvoraka došlo je do povisivanja visine glasanja kako bi nadglasali pozadinsku gradsku buku. Moljci razvijaju različite uzorke boja kako bi se bolje kamuflirali u svom novom betonskom staništu. Evolucijske sile pretvaraju miševe koji žive u gradovima u posebne podvrste u različitim gradskom parkovima, nesposobne za razmjenjivanje gena s rođacima koji žive nekoliko ulica dalje.

Drugo povezano sredstvo evolucijske promjene je progresivno protjerivanje tame iz svijeta uvođenjem električne svjetlosti. Paul Bogard dirljivo piše o svom dubokom žaljenju zbog "kraja noći". Ističe da je širenje struje u mnogim dijelovima svijeta prognalo stvarni mrak na planetu u povijest. Ovaj nedostatak noći dolazi sa znatnim biološkim posljedicama. Prekomjerno osvjetljenje remeti prirodni ritam stvoren tijekom milijuna godina neprekidne rotacije Zemlje oko svoje osi.

Prve fotografije Zemlje iz svemira koje su snimili astronauti s Mjeseca otkrile su spektakularni plavi mramor smješten ispred prostranstva zvijezda. Svi pojedinci koji su imali dovoljno sreće da vide naš planet s tog vidikovca su se preobrazili. Američki astronaut Edgar Mitchell opisao je svoj dojam tog iskustva kao "mali biser u gustom moru crne misterije". Finitet planeta, njegova ljepota i očita krhkost dale su našoj vrsti prvi jasan osjećaj nedostatka našeg astralnog značenja. Norman Cousins kasnije je rekao da "ono što je bilo najznačajnije u vezi putovanja na Mjesec nije to što je čovjek zakoračio na Mjesec, nego to što je pogledao Zemlju".

Novije fotografije Zemlje snimljene noću otkrile su biser kojeg sve više prelazi paučina žute svjetlosti koju projiciraju gradovi i prometni koridori između njih. Svijet je sada u velikoj mjeri osvijetljen. Zahvaljujući sveprisutnosti električnog svjetla, sve manje planeta stvarno pada u mrak. Energija koja se probija kroz žarulje sa žarnom niti, plinove fluorescentnih svjetala i milijardu dioda koje emitiraju svjetlost znači da tamu potiskuje ovaj električni uljez. Sintetička svjetlost juri zrakom kilometrima dalje od predviđenog odredišta, što dovodi do razina difuzije koje daleko premašuju onu koju postižu buldožeri i kopači koji omogućuju njeno širenje.

Prije nego što je Thomas Edison dizajnirao prvu komercijalno održivu žarulju, noćno svjetlo proizlazilo je samo iz plamena koji stvaraju nesavršeni izvori poput drva, kitova ulja, parafina i prirodnog plina. Svjetlost iz ovih izvora nepredvidivo je plesala i uvijek ju je pratio dim nesavrenog izgaranja. Širenje svjetlosti bilo je ograničeno dostupnim gorivom, okolišnim uvjetima i osnovnim nedostatkom prodora. Mnogi se i dalje osjećaju vezani za svjetlost koju pruža nemirni plamen, tražeći je u drvetu i vosku, želeći nestati u sjećanjima ili stvoriti prostor za intimnost.

Kad je ograničenu svjetlost koju bacaju ovi plamenovi nadvladala žarulja sa žarnom niti, noć je počela mijenjati svoje boje iz duboke crne u različite nijanse narančaste, žute i bijele. Bezbrižno širenje megavata neiskorištene svjetlosti na noćno nebo dovelo je do blijedog svoda osvijetljenja iznad svakog populacijskog središta. Ovaj sjaj odbija napustiti gradove čak i kada većina njihovih stanovnika spava. Bogard citira jednog irokijskog pisca koji mu je rekao da "imamo noć kako bi se Zemlja mogla odmoriti". Kako se elektrifikacija širila svijetom, smanjivao se prostor za odmor koji je Zemlja imala. Ovaj gubitak za planet sve se više čini i gubitkom za nas same.

Ljudska tijela imaju prirodne cirkadijalne ritmove. Ovi ritmovi su način prilagodbe jačanju i slabljenju svjetlosti tijekom dnevnih Zemljinih rotacija. Evolucija je smjestila takve obrasce duboko u nama. Cirkadijalni ritam utječe na proizvodnju hormona, regulaciju tjelesne temperature, krvni tlak i ostale ključne funkcije. Biljke, životinje, cijanobakterije i gljivice imaju slične ritmove koji su njihov oblik evolucijske prilagodbe za izlazak i zalazak sunca. Listovi se okreću prema suncu i opadaju ujesen, latice cvijeća se svakodnevno otvaraju i zatvaraju, životinje odmaraju, a bakterije fiksiraju dušik brzinom koja je izravan odgovor na periodične i predvidljive promjene svjetlosti. Kad se obrasci svjetlosti i tame promijene, organizmi se moraju brzo prilagoditi ili će platiti skupu cijenu neprilagodbe.


Razmotrimo to da više od petine svih vrsta sisavaca čine šišmiši. Pored ovih poznatih ljubitelja mračnog svijeta, oko 60% beskralježnjaka i 30% kralježnjaka čine noćne životinje. To znači da se veliki broj živih bića s kojima dijelimo planetu razvio tako da je tama bitan faktor njihove dobrobiti. Od onih vrsta koje nisu potpuno noćne, veliki broj njih je večernji/krepuskularan, što odlično opisuje zastrašujući i djelomično skriveni karakter aktivnosti koje se događaju u sumrak.

Zamjena tame svjetlošću na većem dijelu planeta utječe na sve ove vrste. Morske kornjače koje izlaze iz vode i više se ne mogu orijentirati pomoću mjesečeve svjetlosti zbog reflektora na obali možda su najveće žrtve umjetnog osvjetljenja. No, osim kornjača postoji bezbroj drugih vrsta koje mijenjaju svoje obrasce ponašanja kako bi se prilagodile planeti koja je sve osvjetljenija.

Primjerice, sivi sokoli prilagođavaju se novom obliku urbanog života pronalazeći načine za lov golubova, pataka i šišmiša u gradu tijekom noći. Noćni lov više ne uključuje strmoglavi nagib od 321 km/h po kojem su ove ptice postale poznate kao najbrže na Zemlji. Osvjetljenje užarenog grada znači da noćne zasjede uključuju novu vrstu lova. Sokoli lete prema gore do osvijetljenih trbuha svog neslutećeg plijena, okrećući se u posljednjoj sekundi kako bi probili prsa nesretnih žrtava svojim smrtonosnim kandžama. Kao što se i homo sapiensi prilagođavaju gradu, i sokoli smišljaju nove načine življenja, hranjenja i odmora u svijetu koji više ne nalikuje onom za koji su ih pripremili geni.

Istovremeno, u razvijenim zemljama svijeta oko 20% radne snage zaposleno je u uslužnim granama koje od zaposlenika zahtijevaju da ostanu budni tijekom velikog dijela noći. Noćni radnici poput domara, zdravstvenih radnika i onih koji rade u 24-satnim proizvodnim pogonima neki su od ljudi koji nose ovaj teret. Oni koji rade u "grobarskoj" smjeni zamijene broj sati sna koji propuste noću spavanjem isti broj sati tijekom dana.

U frapantnoj indikaciji da "kraj noći" ima svoje posljedice, Međunarodna agencija za istraživanje raka u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji zaključila je 2007. godine da je "rad u smjenama koji uključuje poremećaje cirkadijalnog ritma vjerojatno kancerogen za ljude". Smatra se da bi to moglo imati neke veze s poremećajem u proizvodnji hormona melatonina, ali u ovom trenutku to nije ništa puno veće od pukog nagađanja. Ne bi trebalo čuditi da ljudsko tijelo ima duboku biološku povezanost sa dnevnim ritmom Zemlje.

Jedna od sve većih brojnih lokalnih i nacionalnih organizacija zabrinutih zbog gubitka tame je američka Služba za nacionalne parkove. Ova agencija stvorila je "tim za noćno nebo" kako bi podigla svijest o važnosti tame kao nove vrste resursa, ističući besprijekornom logikom i federalno odobrenim ritmom da se "pola parka događa poslije mraka". Godine 2006. ova se služba obvezala da će sačuvati prirodne svjetlosne uvjete u parkovima, koje je etičkim jezikom opisala kao "resurse i vrijednosti koje postoje u nedostatku svjetlosti koju proizvode ljudi". Umjetno svjetlo sada se smatra "upadom" u ekosustav parka, sugerirajući da razlika između onog što je prirodno i umjetno još nije u potpunosti jasna.

I astronomi su očigledno nezadovoljni. Svjetlosno zagađenje iz gradova čini optimalne uvjete za promatranje zvijezda sve težim za pronaći. To nije briga samo nekolicine profesionalaca s velikim budžetima. Astronomija je jedno od umijeća u kojem uživa najveći broj ljudi na planeti, u rasponu od znanstvenika s doktoratima u tom polju do petogodišnje djece koja nastoje ne srušiti se na zemlju dok istežu svoje vratove promatrajući noćno nebo. Gledanje Mjeseca i zvijezda jedno je od najvažnijih orijentacijskih iskustava kod ljudi, no nedavno je utvrđeno da više od trećine svjetskog stanovništva ne može vidjeti Mliječni put zbog svjetlosnog zagađenja.

Možda ne postoji razlog da oplakujemo put urbanizacije kojim smo odlučili krenuti, s obzirom na mnoge pozitivne stvari koje je donio čovječanstvu. No, nema sumnje da je to put koji uzrokuje nezaustavljivu promjenu u tome tko smo mi, kao i u tome tko su vrste koje žive uz nas. Uostalom, "ako nikad ne vidimo Mliječni put", pita se Bogard (citirajući znanstvenika i pjesnika Williama Foxa), "kako ćemo znati svoje mjesto u svemiru?"


Piše Christopher Preston za Smithsonian Magazine
Prevela: Ružica Ereš