200 godina istraživanja Antarktika: Dokaz da je mirna i znanstvena međunarodna suradnja moguća

Zahvaljujući Antarktičkom sporazumu, 10% kopnene površine Zemlje je zaštićeno kao utočište divljih životinja i divljine. Zakoračio sam na mjesta na Antarktiku za koja znam da nije vidio nitko prije mene, a sporazumom su određena i mjesta koja nitko nikada neće posjetiti. Krajolici Antarktika razlikuju se od svega ostalog na Zemlji.

AUTOR: Dan Morgan
OBJAVLJENO: 28.01.20 u 15:10
https://bit.ly/38L0AcD
Antarktik je najudaljeniji dio svijeta, ali je i važno središte znanstvenih otkrića, međunarodne diplomacije i promjena u okolišu. Službeno je otkriven prije 200 godina, 27. siječnja 1820. godine, kada su članovi ruske ekspedicije ugledali kopno na području istočnog dijela kontinenta, koje je danas poznato kao Fimbul Ice Shelf.

Prve istraživače tamo je privukla mitologija o Terri Australis, ogromnom južnom kontinentu koji su znanstvenici stoljećima zamišljali kao protutežu sjevernoj hemisferi. Drugi su tražili ekonomsku dobit od lova na kitove i tuljane ili slavu zbog osvajanja posljednje divljine na planetu. Ipak, neki su htjeli razumjeti magnetska polja Zemlje kako bi što bolje navigirali morskim putevima.

Ja sam geolog koji se specijalizirao za razumijevanje vremena i opsega prošlih ledenih doba. Veliki dio mog rada vrti se oko ledenjačke povijesti Antarktika i imao sam privilegiju tamo provesti pet terenskih sezona istraživanja.

Sljedeće dvije godine radit ću s terenskim timom studenata preddiplomskog studija na Sveučilištu Vanderbilt kako bi utvrdio mijenja li istočni antarktički ledeni pokrivač svoje obrasce protoka dok mijenja svoj oblik. Sva istraživanja koja provedu ovi znanstvenici provest će se pod uvjetima Antarktičkog sporazuma, globalnog sporazuma koji promiče znanstvenu suradnju i zaštitu okoliša.

Zaleđen, ali bogat

Antarktik se odvojio od Južne Amerike prije 35 milijuna godina, i njegova klima počela se mijenjati. Na njemu je počeo rasti ledeni pokrivač – masa ledenjačkog kopnenog leda koja prekriva tisuće kvadratnih kilometara. Kako je tektonika pomicala druge kontinente, Antarktik je postajao sve hladniji i suhlji. U posljednjih 14 milijuna godina on je bio frigidni kontinent koji opstaje i danas.

Antarktik je jedini kontinent koji je doslovno otkriven jer nema autohtonu ljudsku populaciju. Britanski istraživač James Cook obilazio ga je u razdoblju od 1772. do 1775. godine, ali je vidio samo neke udaljenije otoke. Cook je zaključio da bi kopno, ako ga uopće ima, "priroda osudila na vječnu krutost, i nikada ne bi osjetio toplinu sunca".

Cook je također izvjestio da su vode Antarktika bogate hranjivim tvarima i divljinom. To je privuklo kitolovce i livce na tuljane, uglavnom iz Europe i SAD-a, koji su izlovljavali životinje gotovo do izumiranja kroz naredna desetljeća. Ovaj izlov doveo je do otkrića antarktičkog kopna i njegovih ledenih ploha, najvećih na svijetu.

"Čitanje" leda

Danas ledene ploče istočnog i zapadnog Antarktika drže 90% svjetskog leda, što je dovoljno da se globalna razina mora podigne za 60 metara ako bi se sve otopilo. Antarktik je najhladniji, najviši, najsušniji najvjetrovitiji najsvjetliji i da, najstariji kontinent na Zemlji. A 200 godina istraživanja pokazalo je da je ključna komponenta klimatskog sustava na Zemlji.

Unatoč tomu što se čini da je riječ o nepromjenjivom, zamrznutom krajoliku, moje istraživanje i rad mnogih drugih pokazao je da se ledena ploča istočnog Antarktika polako stanjuje i podebljava tijekom milijuna godina. Zanimljivo je da i moji podaci sugeriraju da se led, kako se pojačava ili povlači, svaki put kreće po istim obrascima. Drugim riječima, on se kreće po istim dijelovima kopna svaki put kada se pojačava.

Iako istočni Antarktik polako dobiva i gubi led, toliko je velik da znatno doprinosi porastu razine mora. Razumijevanje načina na koji se led mijenjao u prošlosti ključni je faktor predviđanja količina i brzine topljenja u narednim godinama.

Ova pitanja osobito su važna kada je riječ o zapadnom dijelu Antarktika, gdje se dno ledene plohe nalazi ispod razine mora, što ga čini vrlo osjetljivim na promjene razine mora i temperature oceana. Sama po sebi, ledena ploča na zapadnom Antarktiku može povećati razinu mora za 5 metara ako se uruši.

Kako klimatske promjene podižu globalnu razinu mora, dijelovi ledene ploče zapadnog Antarktika, poput ledenjaka Thwaites i Pine Island posebno su podložni urušavanju. Na kraju posljednjeg ledenog doba, dijelovi zapadnog Antarktika stanjivali su se u prosjeku za 0.5 do 1 metar godišnje. Danas, pomoću GPS-a, satelitskih i zračnih mjerenja, znanstvenici bilježe da se dijelovi zapadnog Antarktika stanjuju za 1 do 6 metara godišnje.

Iz geoloških zapisa također znamo da se ovaj ledeni pokrivač može brzo urušiti, a u nekim se instancama stanjivao brzinom većom od 30 metara godišnje. Najnoviji modeli pokazuju da bi se razina mora mogla povećati za 1 metar do 2100. godine i 15 metara do 2500. godine ako emisije stakleničkih plinova nastave rasti trenutnim stopama i ako ledeni pokrivač doživi brzi kolaps, što se znalo dogoditi u prošlosti.

Pronalazak inspiracije u znanstvenoj diplomaciji

Unatoč potencijalu za ekološke katastrofe na Antarktiku, kontinent također daje dokaze da nacije mogu surađivati u potrazi za rješenjem. Sustav antarktičkog ugovora vodeći je svjetski primjer mirne i znanstvene međunarodne suradnje.

Ovaj značajan sporazum, potpisan 1961. godine, postavio je Antarktik u miroljubive i znanstvene svrhe i ne priznaje nikakve zahtjeve za prisvajanjem teritorija ovog kontinenta. To je ujedno i prvi ne-nuklearni sporazum ikad potpisan, što sprječava upotrebu Antarktika za testiranje nuklearnog oružja i odlaganje radioaktivnog otpada.

Veliki istraživač Antarktika, Ernest Shackleton, rekao je da je "optimizam prava moralna hrabrost", a autori Antarktičkog sporazuma sigurno jesu bili odvažni optimisti. Ohrabrio ih je uspjeh Međunarodne geofizičke godine 1857-1958, svjetskog programa znanstvenih istraživanja tijekom kojeg je 12 zemalja izgradilo više od 50 baza na Antarktiku, uključujući stanicu McMurdo i stanicu Amundsen-Scott južni pol.

Prema sporazumu znanstvenici iz Sjeverne Koreje, Rusije i Kine mogu slobodno posjetiti američke istraživačke stanice na Antarktiku. Istraživači iz Indije i Pakistana rado dijele svoje podatke o antarktičkim ledenjacima.

Zahvaljujući Antarktičkom sporazumu, 10% kopnene površine Zemlje je zaštićeno kao utočište divljih životinja i divljine. Zakoračio sam na mjesta na Antarktiku za koja znam da nije vidio nitko prije mene, a sporazumom su određena i mjesta koja nitko nikada neće posjetiti. Krajolici Antarktika razlikuju se od svega ostalog na Zemlji. Najbolja usporedba bi mogao biti Mjesec.

Ipak, u ovim nevjerojatnim okruženjima život uspijeva naći način da opstane – pokazujući da postoje rješenja i za najzahtjevnije izazove. Ako nas je Antarktik ičemu naučio kroz 200 godine, to je da možemo surađivati u rješavanju problema. Kao što je Ernest Shackleton rekao jednom prilikom – "Na kraju, teškoće su samo stvari koje treba prevladati".


Piše Dan Morgan za The Conversation
Prevela: Ružica Ereš