Puno Bosne za malo para: Oko Dobora

Nakon utrke hrtova na savskom nasipu između Tolise i Domaljevca nastavljamo svojim putem. Plan nam je da se od groblja u Gnionici spustimo u Jakeš, prođemo kroz njega, pa preko neke šume dođemo do Dobora odakle bi se, opet kroz šumu, otputili prema Pećniku a onda opet za Gnionicu i tako zatvorili krug

AUTOR: Marko Matolić
OBJAVLJENO: 24.06.17 u 13:52
OSVJEŽENO: 24.06.17 u 13:52
https://bit.ly/2XjA74E
Za razliku od srebreničkog novoplaniranog ludila koje se trebalo realizirati u vidu koride i štraparijade (evo me poput Fadila Opančića gdje učim nove riječi da se prilagodim okruženju: to je n'akvo natjecanje vučnih konja u natezanju balvana) utrke hrtova u Posavini imaju i tradiciju i gracioznost. Održavaju se, ako je vrijeme lijepo, nedjeljom ujutro na savskom nasipu između Tolise i Domaljevca, tik uz cestu Orašje-Šamac. Krenuo sam jedno takvo nedjeljno jutro na Vučjak, na planinarenje, i naišao na ovaj skup ljudi i pasa. Kao mali redovito sam posjećivao ovaj događaj sa stricom, išli smo gledati šampiona, psa našeg rođaka Marka Džijana, zvanog Gare. Ne sjećam se kako se šampion zvao, a strica i rođaka nema više da ih priupitam ali svakako sam poželio vidjeti u što su se te utrke pretvorile nakon više od 20 godina.

U principu, promjenilo se, osim učesnika, nije ništa. I dalje se na jednom kraju staze nalazi naopako okrenuto biciklo oko čije je zadnje felge namotano nekoliko stotina metara špage a na završetku je zavezana zečja koža. Tu je ujedno i cilj utrke. Vlasnici pasa učesnika polako odvode hrtove na početak staze, vukući za sobom tu zečju kožu na špagi. Špazi. Kada dođu na 500, 800 ili 1000 metara, koliko se već dogovore, spuste kožu a pse stave u pripravan položaj par metara dalje. Na znak, jedan čovjek krene rukom okretati pedale naopako okrenutog bicikla, špaga se počne namotavati na felgu vukući velikom brzinom za sobom zečju kožu a za njom kao meci polete psi. Publika napeto promatra, bodri favorite, netko se možda i kladio na nekog psa. Ostali hrtovi, koji ne učestvuju u trci, pomame se. Išli bi i oni trčati za kožom. Utrka vrlo brzo završi, i pobjednik i ostali psi učesnici zadovoljno dahću, jezik im se opružio iz špicastih njuški a okrugle oči sijaju nekim svečanim zadovoljstvom.

Ja se muvam kroz ljude koji drže flaše piva u rukama i osluškujem o čemu pričaju. Trenutno neprikosnoveni šampion je Cigo, petogodišnji mišićavi crni hrt gospodina Kesića iz Domaljevca. Njemu već nekoliko godina nema dostojnog protivnika u utrci iako je stariji od većine ostalih hrtova. Trkaći hrt je u naponu snage između druge i treće godine. Jedan čovjek priča kako se hrtovima obrezuju nokti da se pri bjesomučnom trku ne bi otkidali i tako ozlijedili psa. On porani u zoru, prošeta psa po rosi da nokti omekšaju pa mu odsijeca narasli, bijeli dio. Jedan se čovjek opet žali kako ne može više trenirat psa. Up'o s bicikla dok ga je trenir'o neki dan, vas se polup'o. Tu su i neki ljudi isprijeka, i oni su doveli svoje pse. Čovjek iz Slavonskog Broda kûpi dvogodišnju, žutu kujicu za 250 eura. Stotinjak ljudi i oko tridesetak hrtova muva se uokolo i odjednom se neki izdvajaju, silaze na stazu, uzimaju kožu i mi shvaćamo – sprema se nova utrka. Nas troje: Vanja, Jan i ja, odlučismo se kladiti. Džentlmenski, prvi vičem da ja navijam za malu bijelo-žutu ženku muškog imena Pegi. Jan bira tamnijeg a Vanja svjetlijeg hrta. Kladimo se u pivo pred trgovinom u Šamcu.

Već u startu Janov favorit se izdvojio i ubjedljivo vodi. Pegi je druga ali kako se bliže cilju kao da posustaje. U napetosti, razjapljenih usta i raširenih očiju ne stignem ni da je bodrim, svijetlo-tamni (jebiga, takav je) hrt je pristiže i metar ispred naopakog bicikla je zaobilazi. Vanja likuje, ja psujem Pegiju i oca i majku i gazdu, dabogda je prodali u Španjolsku da uči svirat' klavir! Uto, dok ja grmim ko sveti Ilija, neki čovjek iz Županje nam objašnajva da je cilj puno prije bicikla i pokazuje nam na zastavicu koja ga označava. Znači Pegi je ipak iskusno i proračunato počela usporavati čim je prošla kroz cilj. Pa dabome, ne može se desit meni, starom poznavatelju hrtova, da pogrešno odaberem favorita za utrku.

***

Nakon utrke nastavljamo svojim putem. Plan nam je da se od groblja u Gnionici spustimo u Jakeš, prođemo kroz njega, pa preko neke šume dođemo do Dobora odakle bi se, opet kroz šumu, otputili prema Pećniku a onda opet za Gnionicu i tako zatvorili krug.

Pravoslavno groblje u Gnionici puno je starih lipa. S njega se lijepo vidi Modriča a i puno dalje. Nasred groblja stoji kapelica s pločom koja kazuje da je na tom mjestu 1802. godine bila sagrađena crkva brvnara i stojala je tu do 1997. godine kada je sazidana ova kapelica. Spuštamo se glavnim putem prema Jakešu, prolazimo pored mezarja na kojem vidimo pobodeno i nekoliko križeva, potom idemo pored džamije i turbeta s kičastom mješavinom stilova: orijentalni lukovi i korintski stubovi. Naša posla, rek'o bi moj prijatelj Muho.

Prvo skretanje desno, nakon džamije, vodi nas blago uzbrdo i pratimo ga do kraja gdje se račva. Idemo desno i nakon par minuta dolazimo do mesdžida s haremom. Par metara prije njega je kajsija i nekoliko plodova je već sazrelo pa smo ih ubrali i u slast pojeli. Metar ili dva od ograde mesdžida spušta se jedan putić, zarastao u travu, vlažan, ali vodi direktno do Dobora. U stvari, prateći ga izbijamo na magistralu, metar od nje, ali točno na onaj zapušteni, smećem zasuti put, u principu jedini put koji, opasavajući je, vodi ka tvrđavi Dobor. Dok se spuštamo mujezin iz Jakeša poziva na podnevni nȁmaz. Njegov kao ljetni plodovi zreli, smireni glas, prenosi me nakratko u drugo vrijeme, u sedamnaesto stoljeće. Ovim putićem mora da je prolazio i pjesnik Aga-dede kada bi pošao u posjetu svom prijetelju Miralem-begu u Odžak, ili kada bi petkom išao k džamiji u Jakešu da vazi hutbu, sedam dugih godina. Sam Aga-dede kaže: „Gdjekad bih kod kuće sjedio, pišući svoja pisanja, a kada bih zaželio razonodu, putovanja, odlazio bih u šetnju“. Možda je baš tu negdje našao inspiraciju za svoju čuvenu poemu o sultanu Osmanu? Možda je tu poemu kasnije čitao i njegov suvremenik Ivan Gundulić, možda ju je iskoristio kao građu za svoj puno poznatiji ep? Možda je pao trak istine u me? A možda su sanje?

Prilaz Doboru je noćna mora. Najgora slika i prilika našeg odnosa prema kulturno-povijesnom nasljeđu. Dobor, sagrađen još 1387. godine, u vrijeme braće Pavla i Ivaniša Horvata, zapušten je baš kao da od 14. stoljeća nitko i nije ušao u njega. A jest! Borili su se tu očajnički braća Horvat, napušteni od kralja Dabiše, protiv najmoćnijeg kršćanskog vladara tog vremena, ugarskog kralja Sigismunda i 1394. godine i glave izgubili pod Doborom. Pokunjeno se pod tim gradom iste godine Sigismundu poklonio i Dabiša, odrekavši se Hrvatske i Dalmacije iz svoje titule, koje je naslijedio od Tvrtka.

Godine 1408. Sigismund boravi u Doboru nekoliko dana i tada je pod njegovim zidinama pogubio više od 170 bosanskih plemića zarobljenih u ratu. Dne 11. studenog 1449. godine ugostio je u Doboru kralj Tomaš mačvanskog bana Janoša obećavši mu pomoć u borbi protiv Turaka a početkom 1457. ugostio je Tomaš u Doboru i mletačkog i papinog poslanika. Potkraj 15. stoljeća, nakon političkog sloma bosanskog kraljevstva, u Doboru živi plemićka obitelj Berislavić, comes perpetuus de Dobor, koji ga brane od Turaka sve do 1536. godine. Nakon toga grad postaje bitno uporište Turcima sve do 1716. kada ga je bez borbe zauzeo austrijski pukovnik Petraš. Na Doboru je od 1969. do 1974. čuveni arheolog Ivo Bojanovski vodio iskapanja. Boravili su 1992. godine u Doboru i vojnici HVO-a koji su ga usput i malo minirali.    
      
Nakon ručka na Doboru nastavljamo stazom koja nas je do njega dovela. Satelitski snimci ne pokazuju nikakav put dalje ali na vojnim JNA kartama imaju ucrtane neke šumske staze koje bi nas, ako se krećemo prema zapadu, trebale za nekih sat i pol dovesti do Pećnika. Put vodi kroz šumu, širok je i jako ugodan i za hodanje i za oko i nema puno račvanja. Na jednom od tih rijetkih račvanja  trebali smo birati između širokog i tvrdog puta i lošijeg ali na kojem smo vidjeli vjevericu pa smo, refleksivno, pošli za vjevericom. Ta dva puta se kasnije opet spajaju. Odjednom, primjećujemo da je put na nekoliko mjesta plitko kopan. Pored jedne rupe nalazimo ostatke stare aluminijske folije i zajednički, kroz stisnute oči i usne, procijedismo: „Detektoraši“! Ovi pljačkaši nacionalnog blaga, aktivniji i upućeniji u lokalitete od bosanskohercegovačkih arheologa, neugroženi zakonom, već godinama haraju Posavinom, dolazeći čak i iz stranih država. Bog dragi zna koliko je nakita, novčića, oružja i ostalih nalaza preko njih završilo u rukama privatnih kolekcionara a ne u muzejima. Očigledno su i ovdje nacunjali stari, srednjovjekovni put i prerovili ga dok mi čekamo projekte, financije, kukce-palce.

Hodali smo već nekoliko sati i došlo je vrijeme da se malo i izgubimo. Put koji slijedimo nije markiran pa se držimo samo onih staza za koje nam izgledaju kao da se koriste. Strah od zmija u ovim krajevima i nije tako velik kao strah od mina jer, prva opasnost je prirodna, druga nije i draže mi je u ovim prelijepim šumama ugledati kakvog uspavanog poskoka ili šarku nego crvenu tablu s lobanjom. Vrludamo kroz čistu šumu i put se odjednom spušta ponovno na magistralu. Dakle, mi smo je cijelo vrijeme slijedili, prema jugu. Sad smo nadomak sela Botajica. Kroz selo vodi put koji nas može dovesti i do Pećnika pa smo odlučili tu kratku dionicu do Botajice prijeći magistralom. Hodamo ubrzano, pored nas prolijeću kamioni i automobili. Nije ni malo ugodno pa gledamo da se što prije sklonimo s ove prometnice. Prije ulaska u Botajicu ima drumski put koji se odvaja desno, u brdo, a putokaz kaže da vodi k crkvi sv. Josipa Radnika. Krećemo tim putem. Ponovno priroda, tišina, pogledi. Prolazimo i zastajemo pored odmorišta „Kesten“, pored žbunja ljiljana s pogledom na valovite daljine Vučjaka, pored crkve svetog Josipa Radnika, negdje na vrhu, a kasnije i pored nekakvog groba kraj puta za koji prilično sumnjamo da je pod njime pokopan  insan. Nekako je suviše mal i djeluje da je iz novijeg razdoblja. Prva dionica puta posuta je šljunkom ali nakon nekog vremena izbijamo na prave šumske puteve. I oni su poprilično uređeni, služe kamionima za izvlačenje drva, pa ih slijedimo bez neke bojazni. Prolazimo pored ploča s natpisom LP „Majna“. I dalje slijedimo put s vidljivim tragovima kamiona i on nas odvodi negdje duboko u šumu. Vraćamo se natrag bez pojma o otpravcu. Na GPS-u provjeravamo smjer, negdje smo između Botajice i Pećnika. Trebamo na sjever. Pratimo neku stazicu, usku i zaraslu i izbijamo na malo ljepši put. Slijedili smo njega u pravcu sjevera i pojavili se na kamenolomu iznad Pećnika. Sada znamo gdje smo ali vrijeme više nije na našoj strani. Posjetu Pećniku, njegovim pećinama i izvorima, ostavljamo za neki drugi put. Ulazimo u Gnionicu i vraćamo se na groblje, do auta. U predvečerje, ispred trgovine u Šamcu, prvim pivom nazdravljam Pegiju a drugim pivom nazdravljamo Srđanu, nepoznatom, simpatičnom čovjeku koji nam je okrenuo tu drugu turu.  

Serijal "Puno Bosne za malo para" Marka Matolića:

1. Puno Bosne za malo para: Orašje - Čardak biciklom 

2. Puno Bosne za malo para: Konjuh, Borina staza

3. Puno Bosne za malo para: Preživjeti Obedu

4. Puno Bosne za malo para: Biciklom kroz Gornju Posavinu 

5. Puno Bosne za malo para: Čičkova staza u Majevici 

6. Puno Bosne za malo para: Vučjak, jedina posavska planina