Puno Bosne za malo para: Razmeđem Posavine i Trebave

Posavina je prostrana domovina, široka ravna i plodna, nad njom je nebo pregolem modar krug i daleko daleko tamo su ade sa visokim, oštrim šašovim šumama i gustim vrbacima, i kroz njih teče široka modrozelena traka Save.

AUTOR: Marko Matolić
OBJAVLJENO: 08.07.17 u 10:25
http://bit.ly/2Jq3f0i
Polazna točka ovog, dvadesetak kilometara dugačkog, lutanja po nepoznatim predjelima sjevernih, početnih obronaka Trebave trebala je biti džamija u Vučkovcima. Kažu da je svaki početak težak a Jana i mene je ovaj koštao četrdesetak minuta vožnje gore-dole kroz naselje i môre živaca i bjesomučnih psovki. Na karti, džamija je ucrtana u središtu sela, no pronaći je na terenu prava je umjetnost. Najveći zabunluk izazivao je visoki minaret koji se vidi još iz vučkovačke Donje Mahale i do kojeg se može doći glavnom cestom, al položaj ove džamije nije odgovarao onom ucrtanom na karti i samim tim nam je naš otpravac bio nepoznanica. Još veću zabunu izazivalo je to što se stotinjak metara dalje od te džamije nalazi još jedna, manja i vidno starija. No onda se misterija počela rješavati. Pomnijim pregledanjem karte shvatili smo da je i ta manja džamija također ucrtana kao crveni krug na glavnu cestu koja vodi kroz Vučkovce a koja je također crvena, pa je nismo odmah primijetili. Shvatili smo da je ova golema džamija nastala u novije vrijeme pa zato nije ni ucrtana na JNA karte, da mora postojati još jedna džamija i da baš nju tražimo. I sada, kada znamo gdje se u stvari nalazimo, mislili smo da će biti lako doći do te džamije. Krenemo jednim putem, ugledamo minaret, ali se ispostavi da smo u slijepoj ulici. Vratimo se, pođemo drugim krakom... slijepa ulica. Pokušamo preko neke druge ulice koja je isto slijepa, završava sunovratom u provaliju i na kraju, frustriran okretanjem automobila u uskim, strmim uličicama parkiram kod nekakve trgovine i pješice, preko njivskih puteva dolazimo do džamije s velikim mezarjem u podnožju.

Gore na platou, stoji ta džamija ispred koje završava, možda oni pronicljiviji čitatelji već pogađaju, slijepa ulica. Suprotni kraj te ulice je izlaz na jednu široku cestu koja vodi kroz zapadni dio naselja. Tom cestom spuštamo se lijevo kroz Vučkovce, i na samom izlasku iz sela, kada se već ugleda glavna cesta koja od Ormanice vodi prema Gradačcu, ima jedno skretanje desno, na karti označeno kao Unkin Hrast, kaldrmisanog puta koji nakratko vodi kroz neki šumarak a potom uz njive kukuruza i šljivike. Mi skrećemo na njega i slijedimo ga pravo petnaestak minuta dok ne dođemo do jednog voćnjaka gdje glavni put nastavlja vijugati desno ali mi skrećemo lijevo na jedan poprilično zarastao put ali koji se, ipak, vidno koristi. Taj put nas, preko nekog brežuljka izvodi na spomenutu glavnu cestu  a točno preko puta nas je drumski put kojim moramo nastaviti pa pretrčavamo ovu prometnicu.

Prelazimo preko rječice Lukavac koji se nedaleko odatle ulijeva u Malu Tinju i izbijamo na drumski put od Srnica Donjih prema Kerepu. Ovaj dio puta pripada onoj trasi kojom je mali Hasan Kikić gonio rekvirirana goveda za vrijeme Prvog svjetskog rata i to opisao u svojoj ako ne najboljoj a ono daleko najpoznatijoj pripovijetci „K.u.K goveda“. Konkretno, ovo je baš ona dionica na kojoj dječaci trče za Perkom da vrati novac kojeg je na kartama na prevaru odnio Rami. Sunce ide uporedo s nama. Za nama u prašini ostaju stopala. Ljetni se dan smije toplim suncem. Turgulja uz ovaj dio puta više nema ali s desne strane, u kukuruzima, ima izvor pitke vode a u daljini se vidi vrh minareta u Kerepu i, visoko uz greben, u obilju zelenila, ako se malo bolje pogleda, čak i onaj moderni minaret u Jelovče Selu.

Ovaj drum pratimo do Kerepa. Nakon ulaska u selo idemo na drugo skretanje lijevo, na račvanju pored nekog starog mezarja. Nišani na ovom mezarju, uglavnom ženski, zbog svoje rustikalne obrade mi djeluju poprilično staro. Na jednom, vidno novijem od njih, nalazim zapisanu 1320 hidžretsku godinu (1902. po suvremenom kalendaru) tako da pretpostavljam da su ostali nišani najkasnije s početka 19. stoljeća mada, po načinu obrade, onako kako ih klasificira Mehmed Mujezinović, lako bi mogli biti i iz ranoturskog doba, možda čak 16. stoljeća.

Spuštamo se vijugavim putem pored škole i izbijamo na glavnu cestu. Idemo lijevo, prema džamiji. Ispred nje pravimo kraću pauzu. Desetak metara dalje od džamije, uz glavnu cestu, nalazi se u jednom ograđenom voćnjaku još jedno mezarje. Pored njega vodi kaldrma koja je u stvari uspon na greben na kojem je smješteno Jelovče Selo i mi idemo tim putem. Duž cijelog puta neprestano se pojavljuju mezarja, prvo s desne a potom, na ulazu u Jelovče Selo, i sa lijeve strane. Čini se kao da je cijeli ovaj dugački greben jedno groblje, čak mu i ime na kartama piše Krst. Pretpostavljam da se tu negdje nalazilo i Ešči groblje, vjerojatno jedino u Bosni koje je imalo ovalne vijence od kamenih oblutaka, opstalo od kasnog srednjeg vijeka da bi bilo uništeno i izgubljeno u našem vremenu (1988. zasigurno je postojalo jer je zabilježeno u Arheološkom leksikonu BiH). Mezarje na ulazu u selo je toliko dugo da je ispresijecano putevima koji prolaze između njih na nekoliko dijelova. Nišani na njima variraju od sitnijih i krupnijih starijeg tipa, preko onih iz 70-ih godina koji podsjećaju na kršćanske spomenike do suvrmenih, pa čak i šehidskih iz ovog zadnjeg rata. Želimo proći kroz selo pa se na drugoj asfaltiranoj cesti spuštamo lijevo, kratko idemo cestom koja povezuje Kerep i Zelinu i odmah potom idemo desno, ponovno kroz selo, natrag na greben. Nekih zanimljivosti, osim hajr česme koju je sagradila Mahmutović Fata 1972. godine, nismo vidjeli. Ali smo zato primijetili da je arhitektura i općenito uređenje eksterijera znatno ukusnije nego u posavskim selima. Iako dvorišta djeluju skučeno nekako su ipak skladna, mada je u njih potrpano i stabala i zelenila i cvijeća. Sve djeluje poprilično jednostavno, skromno, bez kičastih imitacija antičkih stubova ili betonskih labudova i lavova.

Izbijamo na vrh grebena, čini mi se u centru Jelovče Sela. Idemo desno, prema džamiji. Dvjestotinjak metara nakon nje, s lijeve strane odvaja se jedan, poprilično loš ali vidljiv putić niz strminu. Slijedimo put, prelazimo preko rječice Rajska, na jedinom dvojbenom račvanju idemo desno i blagom uzbrdicom izbijamo u zaseoku Toke kraj malog mezarja pod debelim hrastovima, jedno kukuruzno polje udaljeno od narandžaste džamije. Idemo lijevo do sljedećeg račvanja. Desno je put prema džamiji no mi idemo lijevo, prema zaseoku Čuste. Nakon prvih par kuća odvaja se s desne strane prteni put za Donji Lukavac. Slijedimo ga preko rječice Lukavac, točnije, njene desne pritoke. Na jednom račvanju idemo desno i tako pravimo polukrug. Opet prelazimo preko Lukavca, ovaj put preko njegove lijeve pritoke, s desne strane vidimo džamiju u Tokama i blagim usponom kroz neku šumicu ulazimo u Donji Lukavac. Idemo lijevo, prolazimo kroz selo i izbijamo na glavnu cestu prema Gradačcu. I njome idemo lijevo, nogostupom, jednu kratku dionicu. Na prvom skretanju odvajamo se desno, prolazimo pored jednog prostranog mezarja i na račvanju kraj jedne velike kuće idemo lijevo. Tu prestaje i asfalt pa drumskim putem idemo do sljedećeg račvanja na kojem idemo desno. Slijedi oko 6 kilometara dugačak drumski put koji vodi do Vučkovaca. Nedoumica oko puta nema, samo se treba držati glavnog, širokog puta i nakon sat i pol dođe se u Vučkovce. Na samom ulazu u naselje idemo desno do još jednog račvanja sa širokom osnovom na kojem također idemo desno, kroz mahalu Kurbašići. Nedugo potom dolazimo do džamije i tako zatvaramo krug.

Posavina je prostrana domovina, široka ravna i plodna, nad njom je nebo pregolem modar krug i daleko daleko tamo su ade sa visokim, oštrim šašovim šumama i gustim vrbacima, i kroz njih teče široka modrozelena traka Save.        

Serijal "Puno Bosne za malo para" Marka Matolića:

1. Puno Bosne za malo para: Orašje - Čardak biciklom 

2. Puno Bosne za malo para: Konjuh, Borina staza

3. Puno Bosne za malo para: Preživjeti Obedu

4. Puno Bosne za malo para: Biciklom kroz Gornju Posavinu 

5. Puno Bosne za malo para: Čičkova staza u Majevici 

6. Puno Bosne za malo para: Vučjak, jedina posavska planina

7. Puno Bosne za malo para: Oko Dobora 

8. Puno Bosne za malo para: Razmeđem Posavine i Trebave