Saša Vejzagić: Kolumbijski dnevnici I

Na letu prema glavnom gradu složio sam se s Arturom da nas Cartagena nažalost nije pretjerano očarala i zapravo je samo potvrdila upozorenja koja smo dobili od drugarica i drugova koji su bolje upoznali Kolumbiju. Rekli su nam da, ako zaista želimo uživati u njenim ljepotama, svakako moramo izaći iz većih urbanih središta te ili posjetiti mjestašca na obalama dva oceana ili se uputiti u sela razbacana po planinama prekrivenima džunglom...

AUTOR: Saša Vejzagić
OBJAVLJENO: 13.08.19 u 09:58
http://bit.ly/2Z58CYx
Iskreno, donedavno sam o Kolumbiji znao relativno malo, vlastitom krivicom naravno, a ponajviše zato što je rijetko bila tema na mojim redovnim lijevim portalima, dok istovremeno nisam bio pretjerano fasciniram popularizacijom narkobosova kroz razne dokumentarne i igrane serijale. Doduše, ni ta se zemlja nikada nije visoko plasirala na imaginarnoj listi želja čije ostvarivanje čeka vrijeme stabilnog posla i godišnjih odmora. No, kao što to obično biva, posložilo se da se bitna konferencija iz moje domene istraživanja održava u Cartageni, a organizatorima je tema bila dovoljno zanimljiva da me pozovu i financijski potpomognu u prevaljivanju Bare. Iako, ruku na srce, nije bilo vrijeme za takvo putovanje, što zbog novca, što zbog posla, no prevagnula je malodušna potreba za popunjavanjem života što raznolikijim sadržajem u kombinaciji s poznatim strahom: „ako sad ne odem, tko zna hoću li ikad stati nogom u Kolumbiju ili čak na južnoamerički kontinent“. 

U afteru vrlo uspješnog Noćnog marša poletio sam iz Zagreba i nakon finih petnaest sati puta uz dva presjedanja sletio na karipsku obalu. Po izlasku iz aviona, oko 8 sati ujutro, zapljusnulo me ugodnih 29 martovskih stupnjeva, a teški vlažni tropski zrak prilijepio se za kožu ispod previše slojeva odjeće. S obzirom na to da nisam neki ljetni tip, odmah mi je prošlo kroz glavu: ako je u 8 ovako, kako će tek biti kroz ostatak dana. No osim nezgodnih temperatura, u mentalno kasnozimskim danima, na prvu me malo uplašila činjenica da se čak i na očekivanim punktovima turističkog središta kao što je aerodrom, službenici za pultovima i radnici u mjenjačnicama poprilično muče s univerzalno-imperijalnim komunikacijskim alatom, engleskim jezikom. Čini se da je domorodačkom i afrorobovskom etnicitetu jedan kolonijalni sustav „civilizirajućih misija“, kako to danas licemjerno zovu u znanstvenom svijetu, bio sasvim dovoljan za ovu povijest. Brzo se pokazalo da i ono malo „pidžin“ talijanskog što sam naučio u Firenci ne znači previše na ovom španjolskom govornom području pa mi nije preostalo drugo nego da budem sretan što mi se cimer iz toskanskih dana, a inače Španjolac, u zadnji čas odlučio se pridružiti na putovanju.

Arturo, vidno lelujav od izgubljene bitke s vremenskim zonama, dočekao me u hostelu smještenom u Getsemani, starom dijelu grada, ali izvan zidova kolonijalne utvrde. Uz filter kavu razmijenio je sa mnom novosti pa sam tako saznao o rekordno posjećenom osmom martu u Barceloni, kao i dilemama koketiranja CUP- a (Candidatures d’Unitat Populare – Liste Narodnog Ujedinjenja) s parlamentarizmom s kojima se pred odlazak morao baviti u svojoj partiji. Doručak od malo kajgane, komadića tostiranog kruha, paketića maslaca i gomilu raznog šarenog voća došao je kao osvježavajuće iznenađenje, a taj jutarnji ritual zadržat će se kao standardni fruštuk u Kolumbiji kroz ostatak našeg boravka. Uzaludno tuširanje i svježa odjeća došli su kao logičan slijed događaja, kao i prva šetnja prema centru dok još nije ugrijalo do tropske neizdrživosti.  

Trebalo je samo par koraka da bismo shvatili kako se zapravo nalazimo usred liniji urbnog razgraničenja, nastalog kao rezultat planetarnog fenomena suvremenog klasnog sukoba. S desne strane ulice iscrtale se novouređene fasade starih jednokatnica koje su pokleknule pred naletom gentrifikacije, širene ekspanzijom turističke industrije u vrijeme jeftinog online bookinga, a kojoj smo eto i nas dvojica doprinijeli. A samo par metara preko puta, oronuo rezidencijalni dio bespomoćno gleda u svoju neminovnu modernizacijsku budućnost. Iskristalizirale su se dvije posve različite dimenzije, jedna s naguranim beskonačnim hostelima, suvenirnicama i generičkim restoranima nepostojeće tradicije, a druga s redovima masivnih drvenih vrata, zidova boje suhog blata i prozora bez stakla okovanih željeznim šipkama. Uza sve to, na cesti posvuda mladi gosti iz zapadnih zemalja s tvrdim valutama u džepu odmjeruju snage s ljudima u bijelim kragnama i značkama turističkih korporacija. 

Pročelja zgrada u starom dijelu grada isijavala su intenzivnim bojama, često okićena živahnim muralima ljudi i životinja s ljudskopravaškim porukama iz Marleyjevih pjesama ili pozivima na mir, skromnost i sreću. Nad glavama su nam posvuda stršili duguljasti drveni balkoni kakve još samo vidim na nedjeljnim haerteovskim kaubojcima ili akcijskim filmovima s radnjom u egzotičnim gradovima. Svako malo prošli bismo ispod šarenih festivalskih zastavica na konopima, rastegnutim između dvije stjenke ulice ili tropskog drveća zagrnutog u šareno cvijeće. Na svakom koraku činilo se kao da je dan ranije završio lokalni karneval, dok je zapravo riječ o stalnom postavu. Kako smo se provlačili kroz uske hodnike grada, nos su nam nadraživali intenzivni voćni parfemi pomiješani s mirisima osušene pišaline i tek ispečene arepe, kukuruzne pogače okupane u ulju i punjene raznim mesom ili povrćem. 

Mješovite prve dojmove oko izgleda grada poprilično su nam uništili sveprisutni očajni društveni odnosi lokalnog stanovništva. Nismo mogli ne primijetiti cijele skupine „samozaposlenih turističkih radnika“ kako se trude iskamčiti koju paru od nesusretljivih turista. Zateklo nas je kad smo na jednom većem trgu umalo izbrojali više takvih radnika od ostatka prolaznika. A radilo se o ljudima s najudaljenije društvene margine, koji direktnim pristupom prolaznicima neumorno nude boce vode, sokova i piva ili pak šešire, sunčane naočale te druge bižuterije. U tome su nažalost vrlo neuspješni jer ih je nadaleko previše za to tržište – ponekad u istom trenutku dva ili tri prodavača okruže jednog prolaznika. A ne pomaže im ni očaj na licima i asertivan pristup koji često proizvedu suprotan efekt pa i one potencijalno zainteresirane odbijaju od pomisli na kupovinu. Nešto lukrativniji biznis vode oni što na starim drvenim prikolicama i kolicima drže pokretni štand s mangom, lubenicama i papajom, ali i dalje se zapravo radi o relativno malim priljevima novca za cjelodnevne smjene na ulici. 

U razgovoru je Arturo opravdano zaključio da kapitalistička ekonomija globalne i iscrpljene periferije jednostavno nema kapaciteta zaposliti toliku količinu stanovništva, a još ga manje ima interesa zbrinjavati, pa su prepušteni samima sebi i nemilosrdnom strahu za egzistenciju. Naravno, nije to ništa što već nismo doživjeli u Europi i SAD-u, ali za razliku od marginalnih skupina na Zapadu ovdje se radi o neusporedivo većem udjelu ukupnog stanovništva. Mučno i krvavo kolonijalno iskustvo Latinske Amerike samo je nastavilo reproducirati istu društvenu stratifikaciju, odnosno podjelu na bijele elite i srednju klasu nasljednika španjolskih imperijalnih vlastodržaca i trgovačkog sloja na vrhu hijerarhije te potomaka bivših crnih robova i pokorenih starosjedioca, koji dijele svoj društveni položaj na dnu.

Drugi dan prijepodne zaputio sam se taksijem prema izdvojenom poluotoku, nekadašnjem prirodnom braniku karipske luke za trgovinu robljem, zlatom i začinima, a koji je danas cijelom dužinom načrčkan staklenim hotelima namijenjenim boljestojećem turizmu. Taman prije nego što smo ušli u to područje s lijeve se strane protezao zid, dugačak kilometar i pol i nekoliko metara visok, opasan bodljikavom žicom i stražarskim tornjevima. Na samom ulazu u kompleks vojne baze nekoliko četa vojnika u maršu odrađivalo je vježbe u blizini nakaradne statue obojane u maskirne zeleno-smeđe boje naoružane poznatom američkom M16 puškom. Prisutnost vojske u samom centru grada nasljeđe je pedeset godina sukobljavanja političkog režima s gerilskim skupinama raznih lijevih provenijencija koje su u međuvremenu ideološki potpuno degenerirale, ali i garancija njegovog trenutnog očuvanja zajedno s postojećim društvenim odnosima. Ta podjela najbolje se osjetila u hotelu Hilton u koji sam došao održati prezentaciju na konferenciji poslovnih povjesničara, gdje je jasno određena uloga za svaku od boja kože. Potomci afričkih robova zaduženi su za prtljagu i čišćenje i ne dolaze u verbalni kontakt s gostima, dok se potomci domorodaca uglavnom bave uslužnim djelatnostima, serviranjem jela i pića, a ponekad su i pomoćni radnici na recepciji. Naravno, sve poslove nadzora, odnosa s gostima i uprave zauzeli su bijelci.

Tog istog popodneva, preko puta hostela, sjeli smo popiti pivo u poluraspadnutom dućanu-birtiji, očito namijenjenom isključivo kvartovskoj ekipi iz rezidencijalnog dijela ulice, no te smo znakove odlučili zanemariti. Tamo smo upoznali Michaela, bivšeg vojnog doktora koji je proveo 13 godina u ratu s gerilom, a koji se danas bavi turizmom. Budući da smo osjetili kako tamo baš i nismo dobrodošli, kroz razgovor nam je objasnio da je ovo za njega posljednji bastion izvorne kartaške kulture a da smo mi samo bjelački privilegirani uljez i da neljubaznost proizlazi iz klasne netrpeljivosti koja će vjerojatno uskoro progutati i taj kutak lokalnog duha. Na kraju je dodao da mu je to mjesto važno i da mu njegovo postojanje služi kao reality check te da će kad se zatvori i on odseliti iz ovog grada. 

Navečer smo otišli do najužeg centra, a noćni setting je uličnim prodavačima dao mogućnost da vodu i bižuterije zamijene kokainom i drugim drogama. Noću općenito ulice postaju življe, glasnije, prepune svjetla, glazbe i zabavljača. Najviše pažnje privlače plesačice i plesači koji izvode afričke plesove uz poznate ritmove bubnjeva i sveprisutne efekte vatre. Dok je s jedne strane bilo zanimljivo konačno uživati u djeliću karipske kulturne mikroklime, s druge nam je postalo jasno da turističko okruženje i već opisani odnosi stvaraju potpuno iskrivljenu perspektivu i u ovom slučaju. Nisam si mogao pomoći a da ne primijetim da, kao i prema mom dosadašnjem iskustvu, u društvima podčinjeni slojevi, rase ili etničke manjine postaju prihvatljivije kada svojim egzotičnim umjetničkim izričajem njihovi predstavnici stupe u službu zabavljača liberalnih pripadnika vladajuće klase. Tako je bilo i još uvijek jest slučaj s crncima u Americi, balkanskom krugu u Zapadnoj Europi i ciganskom glazbom na Balkanu. 

Prijepodne zadnjega dana prije nego što smo krenuli za Bogotu iskoristili smo za posljednju šetnju impozantnim zidinama te za posjetu jednoga od rijetkih muzeja u gradu, muzeja inkvizicije. Naime, Cartagena je uz Mexico City i Panamu bila jedan od tri grada Latinske Amerike gdje su se nastanili krvnici dominikanskoga reda. Nažalost, velik dio postava bio je isključivo na španjolskom, međutim, i oni fragmenti na engleskom bili su dovoljni da mi stvore gorak okus i pobude ljutnju. U dijelu gdje brojčano ističu žrtve, zatvarane, mučene i ubijane od strane katoličke policije, pokušali su ponuditi objašnjenje zašto je ovaj kult religijskih sadista djelovao uz toliko radikalnu primjenu nasilja. Autori izložbe sugeriraju da bi se trebalo uzeti u obzir kako je, da se tako izrazim, jadnim bijelim kolonijalistima susret s crncima i domorocima drugih religija bio zapravo susret s nepoznatim, što ljude često stavi u položaj da iz straha upotrebljavaju silu. Bilo je tu i blage pozitivističke osude, ali u svakom slučaju promaklo im je ponuditi argument da je to samo bio još jedan oblik represije kroz koji je dominantna crkvena i svjetovna elita održavala vlast u svojim rukama.

Na letu prema glavnom gradu složio sam se s Arturom da nas Cartagena nažalost nije pretjerano očarala i zapravo je samo potvrdila upozorenja koja smo dobili od drugarica i drugova koji su bolje upoznali Kolumbiju. Rekli su nam da, ako zaista želimo uživati u njenim ljepotama, svakako moramo izaći iz većih urbanih središta te ili posjetiti mjestašca na obalama dva oceana ili se uputiti u sela razbacana po planinama prekrivenima džunglom. Međutim, da smo se i odlučili za takvu vrstu turističkog iskustva, teško da bi to dalo uvida u to kako Kolumbija živi iz dana u dan. Zato smo se i u Bogoti uglavnom zadržali u gradu, a ona pak ima potpuno drugu životnu dinamiku. To što smo tamo saznali o povijesti zemlje, zanimljivim ljudima, pregrštu muzeja i najboljoj kavi na svijetu, ostavit ćemo za nastavak.


Tekst "Kolumbijski dnevnici I", autora Saše Vejzagića, objavljen je na portalu #MAZ - Mreža antifašistkinja Zagreba 8. 8. 2019. godine.