Oskudnost pustinje

Tijekom putovanja u Centralnu Aziju, točnije Turkmenistan, u pismu ženi sovjetski pisac Andrej Platonov piše sljedeće riječi: “Kada bi bar mogla vidjeti veliku oskudicu pustinje!… Nikada ne bih mogao razumjeti pustinju da je nisam vidio ― knjige nisu dovoljne.”

AUTOR: M.G/#MAZ
OBJAVLJENO: 05.10.19 u 10:22
http://bit.ly/30Prtrs
I nisu. Osjećam to dok stojim u Turtgulu nakon skoro trideset sati vožnje vlakom iz Kazahstana. Izlazimo iz vlaka, a vrućina nas udara u lice jednakom brzinom kojom nas okružuju taksisti. Cjenkam se žestoko i uspijevam spustiti cijenu na dvadeset dolara za sat i pol vožnje do Hive. Na putu do Hive prolazimo rijeku Amu Darju, koja se sada smanjuje zbog previše iskorištavanja. Knjige nisu dovoljne, ali pomažu. U ruci trenutno držim kuharicu Samarkand autorica Caroline Eden i Eleanor Ford ispunjenu receptima i pričama iz Centralne Azije. Tekstura naslovnice oponaša izvezene tkanine i tepihe koji se mogu pronaći diljem tog područja, a prije tek nekoliko mjeseci gledala sam ih u skoro svakom kutku gradova, obješene na gotovo svakom zidu ― bogate tkanine izvezene dezenom cvijeća, nara, biljaka… Knjiga je pod rukom hrapava.

Autorice knjige pišu kako je stotinama godina putovanje u Samarkand zahtijevalo nevjerojatne pothvate ― samo po sebi je bilo pothvat, ali imam osjećaj da ni sada (ako zaboravimo na trenutak udobnost skupog aviona ) nije puno jednostavnije. Zašto su se mnogi mučili, prolazili tisuće i tisuće kilometara, tijekom dugih ekspedicija nosili hranu, začine, svilu iz dalekih gradova poput Xi’an ili Shiraza? Odgovor je, naravno, trgovina, zbog koje su Samarkand i drugi gradovi u sadašnjem Uzbekistanu od šestog do trinaestog stoljeća bili jedni od najbogatijih i najprosperitetnijih gradova. Kroz ove pustinjske gradove putovalo se i (pre)nosilo mjesecima, godinama ― prema Kini su se slali krastavci, čaše od bojanog stakla i grožđe, dok su u suprotnom smjeru putovali svila, češnjak i soja.

Iz trinaestog stoljeća skačem u prošlo, dvadeseto. Za Andreja Platonova, kao i za mnoge druge stvari i druge ljude, saznajem sasvim slučajno. Knjigu Franka Westermana Inženjeri duše kod prijatelja grabim onako, u prolazu. Blisko je mom području interesa, pa je uzimam, svjesna da je vjerojatno dugo neću pročitati, da će skupljati prašinu kao i mnoge druge prije nje, zaboravljene pod teretom svakodnevnog života. Međutim, tu knjigu o piscima u Sovjetskom Savezu koji su pisali tijekom Staljinove vlasti čitam u jednom dahu, progutam. I onda potom još nekoliko puta. U toj priči koja se čita poput dobrog povijesnog krimića, gdje jednu od glavnih uloga vodi Konstantin Paustovski, slavni sovjetski pisac i kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, spominje se i Andrej Platonov. Inženjeri duše su pisci: oni također moraju odgajati, graditi, njihova je velika dužnost da “literarna djelatnost postane kotačićem mehanizma koji će radničku klasu staviti u pokret”. I fiziki i liriki, tako to ide ― dakle, i fizičari i pisci bili su od životne važnosti u Sovjetskom Savezu, svi su imali svoju ulogu u izgradnji novoga društva. Uz pisanje socrealizma, jedna od stvari koje su sovjetski pisci radili jest da su u “brigadama” pisaca odlazili na mjesta gdje se odvijali veliki, tzv. irigacijski projekti, gdje su se gradile brane, mostovi, željeznice, te pisali o njima. Neki od njih bili su i u Centralnoj Aziji, poput projekta Aralskog jezera, tj. radilo se o velikim projektima navodnjavanja polja pamuka putem kojih su skrenute rijeke što su se ulijevale u jezero. Zbog toga je i presušilo.

Andreja Platonova formirala je Oktobarska revolucija 1917. Sin radnika na željeznici, školovao se za inženjera, a većinu dvadesetih proveo je radeći na elektrifikacijskim i irigacijskim projektima u gradovima Voronjež i Tambov. Tridesetih se potpuno posvećuje pisanju. Međutim, za života je većina njegovih djela bila zabranjena ili nije uopće dospjela do tiska, zbog skepse koju je iskazivao prema sovjetskoj kolektivizaciji i drugim Staljinovim praksama. Radnju antiutopijskog romana Čevengur (1929.) smješta u istoimeni zabačeni gradić, gdje priprosti seljaci i borci revolucije pokušavaju ostvariti svoju viziju idealnog društva. A njegova Jama za temelj (Kotlovan, u nas prevedena i kao Iskop, 1929.-30.) bavi se temom prisilne kolektivizacije. U tom romanu radnici iskapaju duboku rupu za temelje nove gigantske kuće u kojoj će živjeti proletarijat. Oni kopaju, ali ne razumiju značenje svoga rada, dok rupa biva sve veća i veća, i na kraju isisava njihovu fizičku i psihičku energiju. Iako je bio kritičan prema komunističkim vlastima i birokratizaciji, Platonov je, poput pisaca Grossmana i Šalamova, vjerovao u ideju komunizma ― ipak ih je ona oblikovala. No, Staljin ga nije volio. Slavna je priča prema kojoj je na marginama Platonovljene priče napisao “ološ”, dok ga je u nekoj drugoj prilici navodno nazvao “genijem”. Zbog svojih književnih eksperimenata i skepse biva izoliran, teško nalazi posao i objavljuje.

Zašto su za tekst o Centralnoj Aziji važne ove crtice o Platonovu? Prvo, zato što je za Sovjetski Savez na neki način bila tabula rasa na kojoj su komunisti mogli i željeli ispisivati novu povijest i izgraditi novo društvo. Drugi razlog je taj što na mjestima koja izgledaju kao da su zamrznuta u vremenu, pred nama kao da se otvaraju paralelna razdoblja koja možemo pojmiti istodobno, u jednom dahu ― ono od 6. do 13. st., kada ovo područje doživljava procvat, a zatim od 20. st. kada su Sovjeti eksperimentirali s gradnjom novog svijeta do ovdje i sada kada su ostaci tog utjecaja još vidljivi i prepoznatljivi.

Centralna Azija bila je bitan dio Sovjetskog Saveza, a Rusija je još uvijek prirodan partner tim državama, uz naravno sve probleme i nijanse koje dolaze uz tako kompleksnu povijest odnosa. Ruski se, recimo ― više ili manje uspješno ― govori u svim bivšim sovjetskim republikama. U nekima, poput Kazahstana, jedan je od službenih jezika. U drugima, poput Kirgistana, skoro zamjenjuje lokalni jezik. Dok u trećima, kao što je Uzbekistan, često služi kao lingua franca, iako nije službeni jezik.

Platonov je tako, jer je između ostalog morao i raditi, molio Gorkog, koji ga je gotivio i smatrao dobrim piscem, da ga uvrsti u brigadu  koja je 1933. putovala na mjesto gdje se gradio Bjelomorsko-baltijski kanal, još jedan veliki projekt kojim su povezani Bijelo more, Arktički ocean i jezero Onjega, a koji su gradili zatvorenici gulaga, njih 126.000. U tu ekspediciju nije bio uvršten. No, 1934. uspio je otputovati u Turkmenistan s drugom brigadom pisaca. Njezin cilj bila je glorifikacija uspostavljanja socijalizma u Turkmenistanu. O svom iskustvu ondje Platonov piše u kratkoj priči Takir i noveli Džan (džan na jeziku nomadskog turkmenskog naroda koji Platonov opisuje znači “duša u potrazi za srećom”). Iako je možda i htio (vjerojatno je htio) ispuniti uzuse socrealizma, njegova novela je ponovo predstavljala odstupanje od književnih i ideoloških konvencija vremena. U toj kratkoj priči pratimo glavnog junaka Čagatajeva koji se iz Moskve vraća u Centralnu Aziju, točnije Turkmenistan, gdje je bio i rođen. Čagatajev dolazi iz tog nomadskog naroda koji je preživio razna progonstva. Dolazi da ih nahrani, da im vrati snagu, ali kada mu to uspije za rukom, oni odlaze i nastavljaju svoj nomadski život, a Čagatajev se u Moskvu vraća sam.

Vraćamo se u vlak 2019., a na stolu u kupeu stoji Platonovljeva knjiga. Vlak vozi iz Buhare u Taškent, a ja pričam s Ukrajincem koji je u Uzbekistan došao raditi tijekom Sovjetskog saveza, oženio se i ondje i ostao.


Tekst "Oskudnost pustinje", autorice M.G., objavljen je na portalu #MAZ 12. rujna 2019. godine.