Bojan Krištofić: Praška stara škola

Prvi dan jeseni bio je ujedno zadnji dan mog prvog posjeta Pragu. Vrlo prikladno. Nakon što sam završio s poslom koji me uopće doveo ovdje, ostao sam u gradu još par dana sâm da samostalno uživam u nepoznatom, što je uvijek intenzivno i korisno iskustvo koje te tjera da se pomičeš izvan svoje kože… Možda staru odbaciš i tamo ostaviš, poput mladog gmaza na praškom, kasnom ljetnom suncu.

AUTOR: Bojan Krištofić
OBJAVLJENO: 12.10.19 u 11:24
http://bit.ly/33juCl4
Prag je uzbudljiv grad ― zapravo se lako odmaknuti iz turističke rijeke uzavrele uglavnom u strogom centru te otkrivati druge rijeke koje nisu samo Vltava s pritocima, nego i drevne vode koje teku negdje drugdje i hrane čudnu predmodernu energiju, što se može osjetiti na križanjima ulica s tamnijim kafanama; u parkovima gdje se vuku raznorazne sjenke; u antikvarijatima specijaliziranima za magiju i alkemiju (da, ima i toga!); u pankerskim rupama na riječkim otocima; na malim i rijetko otvorenim željezničkim stanicama, pred kojima netko polaže cvijeće uz cipele pokojnika umjesto jasnih epitafa; u očima djevojčica koje se sa svojih 13-14 godina voze tramvajima u sitnim noćnim satima, u vagonima drsko pušeći tanke cigarete… Jednu takvu Lolitu vidio sam u društvu manje slobodno raspoložene prijateljice, na svom putu od kluba Cross do vrlo skromnog hostela Fontana (gdje tri noćenja u mnogoljudnoj sobi stoje samo 150 kn), ostavivši ih nakon silaska s tramvaja pred nekakvim Burrito barom, kada su krenule nagovarati kuhare da im daju noćni obrok džaba… U njihovom pogledu čitav grad bi mogao potonuti pod Vltavu, a brda sa četvrtima Petrinom i Žižkovom preokrenuti se naglavce i preko noći postati duboke depresije. Nadao sam se da su sretno stigle kući, mada bi moglo biti i da nemaju kuće kakva priliči djeci. Premda djevojčice, podsjećale su na djecu-ratnike iz srednjovjekovnog dječjeg križarskog pohoda…

Sve je to Prag i sve je to skupa nekim čudom preživjelo nebrojene najezde koje su se ovuda redale za mnogih dugih stoljeća, praktički usred Europe, čiji je Prag svojedobno bio treći po redu najveći grad (nakon Rima i današnjeg Istanbula), a kažu da je kao turističko odredište trenutno posjećeniji od recimo Berlina. Njegova aura nekadašnje središnjice Starog svijeta i dalje doziva. Što se mene tiče, nisam spontano otputovao do ključne srednjoevropske metropole, nego kao jedan od četrdesetero sudionika/ica projekta Reshape (Reflect, Share, Practice, Experiment), u kojem je Pogon ― Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade jedan od partnera, koji je suosnovao i dijelom financira program Kreativna Europa EU te koji uglavnom mlade ljude sa svih strana Evrope i Mediterana tijekom 2019. i 2020. godine odvodi u više kontinentalnih i primorskih gradova, kako bi uz vodstvo domaćina sudjelovali u radionicama, raspravama, akcijama, konferencijama i sl. Najkraće rečeno, idealni ishod projekta bilo bi izdašno sistematizirano znanje o izazovima i problemima s kojima se suvremeno kulturno-umjetničko polje suočava u sadašnjosti određenoj permanentnim krizama: privrednim, migrantskim, ekološkim, etičkim… I smjernice kako i čime takve krize prevladati. Naravno, do toliko željenog raspleta možda neće doći, ali će nam upoznavanje radikalno različitih okruženja u kojima kulturni radnici danas djeluju svakako pomoći u snažnijem suočavanju s vlastitima. Kada upoznaš mlađu kolegicu Libijku, izvedbe čije su umjetničke organizacije prekidale lokalne paravojne trupe, tada svoje probleme ipak počneš shvaćati malo drugačije, zar ne?

Snažno širenje turističke industrije je doguralo Prag pred slične probleme kakvi muče većinu velikih europskih gradova koji prolaze kroz sve brže gentrifikacijske procese ― cijene kupnje i najma nekretnina vrtoglavu rastu, dok životni standard građanki i građana, barem ne svih, ne prati takav ritam. Historijsko središte grada prepuno je sadržaja namijenjenih prvenstveno turistima, kakvi se kapilarno šire i prema drugim četvrtima, pa ipak vlasti u posljednje vrijeme poduzimaju određene korake kako bi to usporile te se čini, za razliku od hrvatskih gradova, da stanje nije sasvim stihijsko. No, dok smo ispijali velika točena piva u podrumu odlične kafančine Liberal, moji domaćini Pavel i Barbora, radnici Instituta za izvedbene umjetnosti (u čijoj su zgradi i uredi svjetski poznatog Praškog kvadrijenala, najvažnije europske manifestacije u svijetu scenografije), žalili su se da si ljudi poput njih, pripadnici nekoć sasvim stabilne srednje klase, više nipošto ne mogu priuštiti kupiti bilo kakav stan u Pragu, i to ne isključivo u centru grada, nego uopće. Inače, Liberal se nalazi u kvartu Holešovice, smještenom sjeverno od centra unutar meandra kojeg opisuje Vltava, te slovi kao mjesto na kojem se upravo odvija rana gentrifikacija. Dotad ponajprije stambenu stariju četvrt polako, ali sigurno ispunjuju atraktivni sadržaji poput osebujnih knjižara koje su k tome i kafići, manji i skuplji, snobovski sređeni hoteli, coworking prostori u nekadašnjim skladištima i pogonima propalih tvrtki, no cijene još nisu više nego drugdje izvan centra i veliko pivo nigdje ne košta više od dva eura, a nerijetko i manje, što je u Zagrebu nezamislivo. Od Pavela, čiji je posinak vlasnik Liberala pa smo tamo uživali donekle povlašteni tretman, saznao sam da su to zadnji ugostitelji u Pragu koji su pokleknuli pred potpunom zabranom pušenja u zatvorenim prostorima, a to dovoljno govori o karakteru tog mjesta. Stropovi su visoki, a stolovi i stolice drveni, domaća jela su također jeftina i izvanredno ukusna, dok dizajna interijera gotovo niti nema, osim različitih ploča čiji se autori/ce smiješe ili mršte sa zidova, ovisno o njihovoj glazbi, od Nicka Cavea i Marianne Faithfull do čeških Silvane Armenulić i Tome Zdravkovića. U Liberalu se održava i večernji program kojim vladaju čitanja poezije (ponovo sve posjećenija i kod nas!), a tamo se također mogu uzeti letci svih mogućih izložbenih, klupskih i sličnih prostora u Pragu. Kratko i jasno ― ta kafana je dnevni boravak praških pisaca i spisateljica, umjetnika/ica, studenata/ica i boema, i jednom kad su me doveli tamo, nisam više izlazio što se tiče večera i uvodnih pića svake noći.

Pored clubbinga i coworkinga, koji sve više postaju luksuz relativno privilegiranih građana/ki, Holešovice udomljuju i jednu od najvažnijih praških kulturnih ustanova ― Narodnu galeriju, smještenu u monumentalnoj zgradi nekoć namijenjenoj gradskom velesajmu, izvana skoro sramežljivoj, no iznutra stvarno spektakularnoj. Meni je posjet Narodnoj galeriji značio otkriće začudnog umjetničkog opusa Milana Grygara, dotad mi posve nepoznatog autora koji je, izgleda, presudna osobnost češke neoavangarde. Gospodin rođen pradavne 1926. (!), do danas živ i vitalan, u svojoj zemlji je pionir konceptualne umjetnosti a la Fluxus, začetnik sound arta, performansa, hepeninga, spajanja zvuka i slike… S kolegicom sam posjetio galerijsko veliko jesensko otvaranje sa čak četiri izložbe, dva performansa i tulumom. Grygarova kritička retrospektiva bila je središnje zbivanje te su naočiti djed i podjednako stara, a dobrodržeća supruga bili i zvijezde večeri, dok su ih kustosi vodili uokolo, novinari non-stop vukli za rukav i fotkali, a posjetioci držali kao kap vode na dlanu. Prostor je ogroman, ali nikako nije prevelik: čine ga razvedeno prizemlje i tri kompaktna kata koji ne izgledaju sablasno prazni ako nisu ispunjeni izložbama, za razliku od zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti gdje je, nažalost, višak prostora uvijek bolno očit. Performer u trenutku mog dolaska bio je češki Andro Giunio, mlađi momak koji je proizvodio noise kaos dok su ga ljudi pomno pratili. Horde su ih samo dolazile, svih generacija i profila: mlade porodice s bebama u kolicima, penzioneri, studenti u gomilama, mali panksi i hipsteri koji su sve fotografirali i odmah dijelili na društvenim mrežama, snobovi, starlete, kulturni radnici, poneki turisti… Ukratko, posjećenost je bila izvanredna, vidjelo se da je to “the” događanje u gradu toga tjedna. Sve to skupa odvijalo se s jasnim zanimanjem za sadržaj, vrijednosti i svjetonazor izražene umjetnošću, pritom s jasnim ponosom što je to tako, što su svi oni tamo, što se takve pojave stvaraju i u njima mnogi uživaju. Moj pogled je dakako uzak, u Pragu sam bio stranac, ali svugdje sjajno primljen. Možda brat Slaven? Slaveni, a toliko napredni. Ništa nije idealno, ali eto, ponešto se može. Dodatni primjer puno naprednijih kulturnih politika nego u postjugoslavenskim državama (s vječnim izuzetkom Slovenije) je Kasarna Karlin, mjesto kakvu bi u Zagrebu, u Staroj vojnoj bolnici, Gredelju ili Paromlinu da je i dalje čitav, moglo postojati za 150 godina. Možda. Austrougarska vojna baza u vlasništvu Ministarstva pravosuđa dana je na korištenje Praškom NGO centru prema ugovoru u trajanju od tri godine, sklopljenom 2017. na inicijativu gradonačelnika (!!!) praškog sektora 8 (ako sam ispravno razumio strukturu lokalne vlasti ― velike gradske četvrti imaju svoje dogradonačelnike sa znatnom autonomijom djelovanja, koji pak zajedno čine izvršnu vlast, tj. prašku “vladu”). Pametnome dosta.

Subota popodne bila je rezervirana za nogometnu utakmicu praškog “Zagreb 041”, dakle malog kluba koji poput našeg ili slavnog hamburškog St. Pauliea gradi antifašističke, socijalističke i napredne vrijednosti unutar svoje lokalne zajednice, i također funkcionira kao okupljalište gradskih S.H.A.R.P. skinheada i Oi! punkera, što će reći pripadnika tih supkultura koji se eksplicitno protive neonacistima u svojim redovima (kratica S.H.A.R.P. znači Skinheads Against Racial Prejudices). Dakle, prava old school špreha. Kako to obično biva na svetkovinama u takvim krugovima, prizor je djelovao kao ulaz u kultni britanski film This Is England (2006.) režisera Shanea Meadowsa, koji je moju generaciju ljubitelja/ica Oi! punka usmjerio upravo prema antifašističkoj frakciji cijele scene, za razliku od australskog Romper Stompera (1992.) Geoffreya Wrighta, koji je na generaciju stariju od nas djelomično utjecao tako što je dio panksa odveo do nazi-punka. Upravo suprotno tome, oko nogometnog terena u dvorištu studentskog doma identičnog Radiću ili Šari bile su ovješene Good Night White Pride zastave, ali i anarhističke, kao i transparenti podrške glasovitom atenskom anarho-kvartu Exarcheia, čijim stanovnicima i skvoterima konstantno prijeti policijsko iseljavanje. Odjekivali su ska i reggae zvuci čak više nego pankerski, prikladni ne samo zbog sunčanog vremena, nego i zato što je među navijačima i navijačicama bilo puno mladića i djevojaka uređenih u čistom rude boys & girls stilu, pa mada osobno nisam nikad to furao, ponovo sam osjetio da je to “moje” mjesto ― što mi se u Pragu, zapravo, događalo neprekidno. Naravno, nisam uspio podrobno istražiti sva mjesta koja su me privukla usmenom predajom, poput Bike Jesusa, gradske “Biciklopopravljaone” (gdje sam samo zavirio), u podrumu skvotirane zgrade na mračnom i vlažnom vltavskom otoku.

Na koncu, ipak, ishodište praškog radikalizma u političkom i kulturnom smislu nije u Holešovicama usprkos brojnosti sadržaja, nego u velikom, uglavnom i dalje radničkom kvartu Žižkov gdje ponajviše žive mlađi antifa Pražani/ke koje sam upoznao (naravno, jer su cijene najma stanova još uvijek niže nego igdje drugdje u gradu). Navrh brda na kojem se nalazi Žižkov isturen je golem televizijski toranj čija je svrha u sovjetsko doba navodno bila da blokira satelitske signale Zapadne Europe (građen je od 1985. sve do 1992., na samom zalasku socijalističke ere). Do danas je, među ostalim, postao podloga za potpuno nadrealnu skulpturu―site specific instalaciju umjetnika Davida Černya (2000.), koju čini deset velikih crnih beba što se puzeći uspinju tornjem i nad cijelim gradom tvore vrlo crnohumorni dojam… U biti to nikoga ne treba čuditi, znajući koliki kapacitet Česi imaju za razornu ironiju i autoironiju ― radi se o još jednoj, prilično zdravoj kulturnoj karakteristici koja ih razlikuje od drugih Slavena. No, bebe na tornju nisu najbitnija žižkovska skulptura u javnom prostoru: ipak je to također posve pomaknuti spomenik Jaroslavu Hašeku (postavljen 2005.), autora oca i kćeri Karela Nepraša i Karoline Neprasove, izvrsna posveta svjetski najslavnijem češkom piscu (uz Milana Kunderu i Karela Čapeka) i autoru najboljeg antiratnog i satiričkog romana prošlog stoljeća (a možda i uopće), Doživljaja dobrog vojnika Švejka (1923.). Epohalno djelo je kao ni jedno drugo utjelovilo češki slobodarski duh, čiji je doživotni anarhist Hašek, nemilosrdni kritičar buržoazije i malograđanštine, zaista bio i ostao najuvjerljiviji primjer (treba se samo sjetiti njegove nevjerojatne Stranke umjerenog napretka u granicama zakona da bi se shvatilo koliko mu je kritika kapitalističkih društvenih uređenja do danas ostala aktualna). U njegovoj sam se sjeni, makar umjetnoj, u blizini mjesta gdje je živio ranih 20-ih godina i kafane gdje je pisao svoga Švejka, osjećao rijetko sigurno na ovome svijetu. Vrijedno svakog putovanja, u svakom od svih mogućih slučajeva.


Tekst "Praška stara škola", autora Bojana Krištofića, objavljen je na portalu #MAZ 30. 9. 2019. godine.