Dragoslav Dedović: Kadiz – duša harmonikom vezana u čvor

Da li gradovi u kojima budemo samo jedan dan mogu da ostave na nama nekog dubljeg traga?

AUTOR: Dragoslav Dedović
OBJAVLJENO: 25.12.19 u 09:19
OSVJEŽENO: 25.12.19 u 09:19
http://bit.ly/2Zo9SYL
Nije svejedno kako ulaziš u grad. Vidiš li ga iz vazduha kroz prozorče aviona, prvi utisak zavisi od toga kako su iscrtali koridore po nebu. Dolaziš li sa vode, prvo ćeš vidjeti luku. Željeznica nudi sasvim drugi doživljaj – ako je stanica u centru i ako je građena kao saobraćajna katedrala, lice grada je odmah raskošno. Ako te voz istovari negdje na periferiji, prvi utisak o gradu biće njegova prigradska zlovolja.

Stižeš li kopnenim putem prvo ćeš – otkako su gradovi uobručeni autoputevima – mnogo puta pročitati njegovo ime prije nego što se ukaže.

Približavam se kopnom Kadizu, jednom od najstarijih evropskih i španskih gradova sa tromilenijumskom gradskom pričom. Mada smo već dobrano usred jeseni, dan je andaluzijski vreo. Kadiz sa putokaza na autoputu, onaj iz Vikipedije, turističkih vodiča i priče poznanika, postaće grad sa bojama, mirisima i ukusima, javiće nam se zvukovima. Dodirnuću ga. I tome se radujem.

Kadiz je u stvari grad na ostrvu. Sa kopna najprije vidimo veličanstveni most, najveći u Španiji. Njegove bijele sajle razapete sa nosača promiču nekoliko kilometara, more je tamnoplavo, nebo boje nježnog teksasa. I onda se sa hrbata mosta, kao sa brda, ukaže Kadiz. S nevjericom gledam u lučka postrojenja i novovjekovne zgrade. Kako ćemo se kroz ovo probiti do istorijskog jezgra?

Ustavotvorni grad

"Most Ustava iz 1812" – to je zvanični naziv građevine po čijim leđima naš autobus mili prema gradu. Španska Ustavotvorna skupština se okupila 19. marta 1812, na dan Svetog Josifa od Nazareta, koji se na španskom od milja zove Pepe. I prvom liberalnom Ustavu su Španci tepali "La Pepa". Otud i nije čudno da su ovdje obični ljudi most prozvali "La Pepa".

Trebalo je da bude otvoren tačno vijek od Ustavotvorne skupštine, dakle marta 2012. Svjetska ekonomska kriza koja je izbila nekoliko godina prije toga usporila je gradnju pa je most otvoren 2015. Taman na vreme da mu se ja koju godinu kasnije ovako još novom zadivim.

Tek kada autobus stigne na ostrvo i skrene lijevo uz promenadu koja kruži oko grada, istorija se pomalja u raskošnim oblicima. Stara katedrala je ljupka crkva, odmah pored obale, a tik uz nju je rimski teatar koji svjedoči o antičkom značaju mjesta.

Ovdje je prije više od dva milenijuma rođen Lucije Kornelije Balb, čovjek koji je kao stranac u Rimu napravio do tada nečuvenu karijeru konzula, pa je stekao i neprijatelje, ali se za njega založio lično Ciceron. Docnije je postao Cezarov moćni sekretar.

Drvoredi pokraj obale i stare banjske zgrade svjedoče o sasvim drugoj epohi i obećavaju dovoljno sjenke po vrućini.

Za razliku od Granade i Kordobe, Kadiz nema previše tragova petovjekovne mavarske vladavine. Možda jer je ranije pao pod špansku krunu ili jer je pravo bogatstvo došlo tek sa otkrićem Amerike, pa je novac za reprezentativnu gradnju stigao u vrijeme baroka.

Potajni imenjaci

Cadiz je jezičkom rođačkom linijom povezan sa marokanskim Agadirom i izraelskom Gederom. Ono što na prvo slušanje i nije posebno slično, postaje čujno rođaštvo kada čovjek izgovori prvo, feničansko ime grada: Gadir – Agadir i Gedera imaju isti korijen. Grci su to čuli kao Gadeira, Rimljani kao Gades. Arapi su lstinski naziv čuli kao Kades. A Španci onda preuzeli Kadiz – pri čemu cijela Andaluzija i Latinska Amerika to izgovara kao Kadis. Krug će se zatvoriti tek kada saznamo da stanovnici sebe na španskom nazivaju gaditano. Što je poslije više od tri milenijuma začuđujuće jasan eho starog feničanskog imena Gadir.

Kažu da je zaštitnik grada bio Melkart, feničanski bog pomorstva i zaštitnik Tira i Kartage. Imao je svetilište nadomak Kadiza koje je jedan mavarski vladar razorio u potrazi za blagom. Pošto su antički Grci Melkarta izjednačavali sa Herakleom – mitskim polubogom obdarenim nevjerovatnom snagom kojeg su stari Rimljani preuzeli pod imenom Herkul – ovaj polubog se u gradskom narativu navodi kao osnivač grada.

Voda, sunce, vjetar

Grad je okružen plažama, na koje se tradicionalno u vrijeme raspusta sjati pola Španije. Boravak na njima je ljeti snošljiviji kada duva zapadni vjetar, koji Španci zovu "zapadnjak" – poniente. Na Jadranu isti vjetar zovu pulenat.

Starogrčka mitologija je poznavala boga zapadnog vjetra koji se zvao Zafir. Kod Kadiza ovaj vjetar donosi osveženje – tridesetak stepeni usred avgusta. Ali kada zaduva levante, vruć istočni vjetar, onda se temperature penju do 40 stepeni, vjetar baca prašinu u oči, pa je pametno potražiti zaklon.

Kadiz je slavu oduvijek dugovao vodi – zaljev je prirodna zaštita za brodove. Osim toga, dvije rijeke se ulivaju kod Kadiza u Atlantski okean – Rio de San Pedro i Gvadalete. Sjaj i slava su došli naročito početkom 18. vijeka, kada je Sevilja izgubila monopol na trgovinu sa Novim svijetom, a Kadiz, koji je bolje izabrao stranu u prijestolonasledničkom sporu – pobjedničku burbonsku dinastiju, a ne poražene Habzburge – time postao glavna španska luka za prekookenaske kolonije.

Iskrcavamo se u samom centru. Trg Svetog Huana Božijeg – Plaza de San Juan de Dios – je viševekovno glavno mjesto gdje su se sretali ljudi da pazare ili sklope poslove. Prije nekoliko vjekova na mjestu trga je rukavac mora dijelio grad, ali je procjep zatrpan i na njemu su napravili trgovište. Ime je dobio po Portugalcu koji se zvao Žuan Sidade Duarte, a u Granadi je u 16. vijeku osnovao red Milosrdne braće.

Na trgu se nalazi spomenik najuspješnijem političaru poniklom iz grada koji se zvao Sehizmundo Moret. Drugom polovinom 19. vijeka je decenijama bio na ministarskim položajima, a u prvoj deceniji 20. vijeka nekoliko puta i šef vlade u Madridu.

Gradska vijećnica iz 19. vijeka ukrašena je zastavama. Na jednoj od njih se vidi grb sa Merkaltom odnosno Herakleom odnosno Herkulom koji češka dva lava. Dva stuba iza Herakla predstavljaju Gibraltarski greben i – na suprotnoj, marokanskoj obali moreuza – greben Džebel-Musa. Herakle se raskoračio između Afrike i Evrope.

Muzički nacionalizam

Skoro sve ulice grada na ovaj ili onaj način dovešće šetača na ovaj trg. Sa njega smo krenuli nasumice na lijevu stranu i za nekoliko minuta bili pred Katedralom. Barokna crkva na trgu sa palmama. Ne znam zašto, sjetim se pravoslavne crkve u Herceg Novom koju također krase palme. Mediteransko hrišćanstvo je, čini mi se, makar vizuelno bliže svom prvobitnom korijenu.

U ovoj katedralnoj crkvi počiva Manuel de Falja, jedan od rodonačelnika španskog muzičkog nacionalizma. Priznajem da je teško povezati suštinu muzike – najuniverzalnijeg ljudskog umjetničkog izraza – i suštinu nacionalizma, koji voli partikularno više od svega ostalog. Susreo sam se sa Faljinim imenom još u Granadi. Kada se veliki kompozitor tamo nastanio, drugovao je sa pjesnikom Lorkom.

De Falji su se Franko i njegove trupe priviđali kao branioci vjere i tradicije. Pa ih je na početku simpatisao. Ali kada su zvjerski ubili njegovog prijatelja Lorku, on se distancirao od modernih varvara, da bi 1939. otišao iz Španije u Argentinu. Oglušiće se o sve pozive diktatora Franka da se vrati i umrijeće u svojoj novoj domovini. Tijelo su mu preneli u rodni Kadiz i uz lično odobrenje pape sahranili u kripti Katedrale.

Razmišljam o De Falji dok stojim u senci katedrale. Istorija mu je namijenila golem i lijep grob. A Lorka svoj grob nema nikako.

Trenutak stvarnog Kadiza

Grad je pun uličica i trgova. Primjećujem u izlozima da španski modni dizajneri nisu popustili pred navalom globalističkog kiča. Imaju svoju osebujnu crtu, onako kako filmadžije od Bunjuela do Almodovara znaju da budu samo svoji.

Izbijamo na trg sa centralnom Gradskom tržnicom. U njoj može da se kupi sve što španska trpeza nudi – od ljutih kobasica, preko jakog sira do proizvoda kojima ne znam ni imena ni ukusa.

Pred halom je kafe La Marina. Kriterijumi za odabir mjesta za pauzu nisu više ni udobne stolice, ni atmosfera, već debela hladovina. Kafe je dovoljno sjenovit da tu provedemo narednih sat vremena. Gledam ljude kako zuje u svim pravcima. Mali, veliki, lijepi i ružnjikavi. Stari i mladi. Sa svakodnevnim brigama, sa sudbinama koje ću ovog popodneva samo okrznuti pogledom.

Utom nam priđe romski muzičar, iz pohabane harmonike zacvili slatkogorki, lagani tango. I svijet se za trenutak vrati u težište. Rimski pjesnik Horacije i istoričar Plinije su ostavili zapise o devojkama iz Kadiza koje imaju osebujan plesni stil. Ja ih nisam vidio.

Svakako je umjesno postaviti pitanje, da li gradovi u kojima budemo samo jedan dan mogu da ostave na nama nekog dubljeg traga. No, to pitanje već podrazumijeva gotovo dogmatsku vjeru u prelazak kvantiteta u kvalitet. Pa ako negdje boravite dovoljno dugo, to mjesto će vam se otvoriti.

U takvoj filozofiji je premalo vjere u sudbinski značaj nekih trenutaka, čak njihovih krhotina, za naše poimanje putovanja. Sve vrste mornarskih čvorova uramljene na zidu kafea. Jedan most iza kojeg se pomalja grad. Jedna ciganska harmonika u vreo dan. I to je to.


Tekst "Kadiz – duša harmonikom vezana u čvor", autora Dragoslava Dedovića, objavljen je na portalu Deutsche Welle 22. prosinca 2019. godine.