Samir Aganović: Fotoreportaža "Kapadokija"
Zemlja mrtvih, zemlja stotina četvornih kilometara kuća, kula i tvrđava, stoljećima građenih, danas zemlja napuštenih spomenika prošlosti. Tko su bili ti ljudi koji su u tim stijenama klesali kuće, spilje i zidine?
AUTOR: Samir Aganović
OBJAVLJENO:
06.06.14 u 20:19
OSVJEŽENO:
06.06.14 u 20:19
"Pogled nije razočarao, a trenutak je bio veličanstven. Purpurno sunce na zalazu blistalo je na kulama, zidinama i tornjevima začaranog grada iz priča. Ispred nas se pružahu kilometric čudesnog mjesečevog krajolika. U središtu Anatolije, opkoljena vulkanskim stijenama smjestila se ta mala zemlja. Stotinjak četvornih kilometara stijenja, hridina i vulkana.
Naizgled, tu ni kaktus ni žbun ne bi mogli naći vode ni uvjeta za život. No, nije tako. Između vulkanskih stijena teku nevidljive rječice. U spiljama, u pukotinama i vrletima stisnula se najplodnija zemlja. Tu u pukotinama raste najslađe i najukusnije voće. Po malim sitnim pješčanim zatonima skrili se vinogradi, oni vinogradi o čijem su vinu pisali Ovidije i Herodot."
Nakon duge vožnje po ravnoj turskoj tundri putnik iznenada nalijeće na ovaj mjesečev krajolik, na Kapadokiju. Tu negdje u srcu Otomanske imperije živio je, rađao se i umirao narod tisuća i tisuća stanovnika. Živjeli su, ali gdje?
Tek nedavno svijet je saznao za Kapadokiju i njene podzemne gradove. U dubinama od 120 metara smjestili su se podzemni gradovi, u desetokatnim naseljima u kojima su živjeli deseci tisuća ljudi. Ti gradovi nisu prirodne spilje i provalije. Svaki hodnik, svaka soba, kuhinja, smoćnica, svaki ventilacijski otvor izgradio je čovjek.
Kapadokija - zemlja mrtvih, zemlja stotina četvornih kilometara kuća, kula i tvrđava, stoljećima građenih, danas zemlja napuštenih praznih spomenika prošlosti. Tko su bili ti ljudi koji su u tim stijenama klesali kuće, spilje i zidine? Tko su bili li ljudi koji su stoljećima živjeli pod zemljom, kao krtice u gradovima po 20.000 stanovnika, u stotinu i više metara dubokim nastambama?
Nepoznati, fantastični oblici crkve i kuće uklesane u vulkanskim stijenama. Ceste, puteljci, labirint puteva što vode posvuda i nigdje. Kapadokija zbunjuje, šokira i zavarava. Kao što su se budistički monasi, kojima je bilo zabranjeno ubijati, branili pomoću tjelesnih vještina, aikidom i judom, trikovima utemeljenim na fizičkim i psihičkim zakonima - tako su se graditelji Kapadokije vjekovima branili arhitekturom. Stepenice koje vode u provaliju što se ne vidi, kroz koju svaki čas može navrijeti bujica vode! Gradovi, galerije, žitnice, vinski podrumi, vodovodi, ventilacije, kuhinje - sve to pod zemljom!
Zašto? Od čega su bježali? Što su skrivali?"
Citat iz knjige "U potrazi za staklenim gradom", autori Željko Malnar i Borna Bebek.
Naizgled, tu ni kaktus ni žbun ne bi mogli naći vode ni uvjeta za život. No, nije tako. Između vulkanskih stijena teku nevidljive rječice. U spiljama, u pukotinama i vrletima stisnula se najplodnija zemlja. Tu u pukotinama raste najslađe i najukusnije voće. Po malim sitnim pješčanim zatonima skrili se vinogradi, oni vinogradi o čijem su vinu pisali Ovidije i Herodot."
Nakon duge vožnje po ravnoj turskoj tundri putnik iznenada nalijeće na ovaj mjesečev krajolik, na Kapadokiju. Tu negdje u srcu Otomanske imperije živio je, rađao se i umirao narod tisuća i tisuća stanovnika. Živjeli su, ali gdje?
Tek nedavno svijet je saznao za Kapadokiju i njene podzemne gradove. U dubinama od 120 metara smjestili su se podzemni gradovi, u desetokatnim naseljima u kojima su živjeli deseci tisuća ljudi. Ti gradovi nisu prirodne spilje i provalije. Svaki hodnik, svaka soba, kuhinja, smoćnica, svaki ventilacijski otvor izgradio je čovjek.
Kapadokija - zemlja mrtvih, zemlja stotina četvornih kilometara kuća, kula i tvrđava, stoljećima građenih, danas zemlja napuštenih praznih spomenika prošlosti. Tko su bili ti ljudi koji su u tim stijenama klesali kuće, spilje i zidine? Tko su bili li ljudi koji su stoljećima živjeli pod zemljom, kao krtice u gradovima po 20.000 stanovnika, u stotinu i više metara dubokim nastambama?
Nepoznati, fantastični oblici crkve i kuće uklesane u vulkanskim stijenama. Ceste, puteljci, labirint puteva što vode posvuda i nigdje. Kapadokija zbunjuje, šokira i zavarava. Kao što su se budistički monasi, kojima je bilo zabranjeno ubijati, branili pomoću tjelesnih vještina, aikidom i judom, trikovima utemeljenim na fizičkim i psihičkim zakonima - tako su se graditelji Kapadokije vjekovima branili arhitekturom. Stepenice koje vode u provaliju što se ne vidi, kroz koju svaki čas može navrijeti bujica vode! Gradovi, galerije, žitnice, vinski podrumi, vodovodi, ventilacije, kuhinje - sve to pod zemljom!
Zašto? Od čega su bježali? Što su skrivali?"
Citat iz knjige "U potrazi za staklenim gradom", autori Željko Malnar i Borna Bebek.
