Je li potraga za besmrtnošću gora od smrti?

Ako život bez smrti nema vrijednost i smisao i ako život sa smrću ima vrijednost i smisao koje na koncu oduzima sama smrt, onda to ukazuje na jednu od najvećih tragedija ljudskog postojanja. A to je tragedija od koje nam nikakva tehnološka inovacija neće omogućiti da pobjegnemo.

AUTOR: Adrian Moore
OBJAVLJENO: 12.12.19 u 17:20
OSVJEŽENO: 12.12.19 u 17:20
https://bit.ly/38rlUop
Postoje neki ljudi kojima je koncept smrti toliko gnjusan da dogovaraju zamrzavanje svojih leševa u nadi da će jednog dana moći "uskrsnuti". Drugi, poput direktora tehničkog odjela na Googleu, Raya Kurzweila, misle da će možda postići besmrtnost tako što će svoju svijest prebaciti u računalo. Neki ljudi uložili su ogromne svote novca u istraživanja potrebna za razvoj takvih tehnologija. Ovi ljudi možda jesu, možda nisu obmanuti znanstvenim konceptima o smrti. No, jesu li obmanuti na druge načine? Jesu li obmanuti po pitanju onoga što žele ostvariti?

Kada bi postojao eliksir života, biste li ga popili? Pretpostavimo da je besmrtnost privlačan koncept. Kad biste željeli trajno živjeti kao zdrav dvadesetogodišnjak, mogli biste to učiniti; kad biste htjeli da vaši bližnji postanu besmrtni, postali bi besmrtni; ili kad biste željeli imati "beskrajne zalihe" novih bliskih ljudi, mogli biste to imati. No, postoji kvaka. Eliksir nije reverzibilan, a samoubojstvo nije opcija. Ako odlučite popiti eliksir, nema povratka. Biste li ga onda popili?

Britanski filozof Bernard Williams bavi se ovim pitanjem u svom članku Slučaj Makropulos, a naslov je preuzeo iz jedne predstave Karela Čapeka. Predstava govori o jednoj ženi, Elini Makropulos, koja je popila eliksir života. Ona nakon 350 godina otkriva da je tijekom "svog vječnog života... došla u stanje ravnodušnosti i dosade i da je postala hladna". Za Makropulos smrt ipak ostaje opcija ako odluči ne popiti eliksir ponovno. Predstava se završava tako što Makropulos dočekuje svoju smrt.

Podnaslov Williamsova članka glasi Razmišljanja o monotoniji besmrtnosti. Za Williamsa slučaj žene iz predstave ilustrira opću istinu o životu i onome što mu daje smisao i vrijednost. Bez smrti, tvrdi on, život bi s vremenom postao naporan – i nepodnošljiv.

Williamsova tvrdnja je da za bilo koji život koji se računa kao život jedne osobe postoje ograničenja toga kroz koliko promjena može proći; previše promjena znači da će s vremenom to postati život druge osobe. S druge strane, da bi život vrijedilo živjeti i da ostane zanimljiv osobi koja ga živi, postoje ograničenja i toga kroz koliko malo promjena može proći; premalo promjena znači da će život vremenom postati nepodnošljiv. Prema Williamsu, ova ravnoteža se nikada ne može postići. Nijedan život ne može imati toliko postojanosti da bi se mogao smatrati životom jedne osobe i istovremeno imati dovoljno raznolikosti koje bi se mogle smatrati vrijednim življenja.

Ipak, mnogi se ne slažu s Williamsom. Jedan od takvih je američki filozof Thomas Nagel. On piše da bi, kada bi mogao birati da živi još tjedan dana ili da umre za pet minuta, uvijek odabrao da živi još tjedan dana, osim ako postoji neka veća katastrofa koju bi smrću mogao izbjeći – poput primjerice beskrajne patnje. Nagel smatra da je to jednako kao da kaže da bi volio vječno živjeti.

Williams smatra da bi Nagelov život na kraju postao jadan – do te mjere da bi smrt bila olakšanje. Ova podjela između filozofa za koje je besmrtnost gnjusna, i onih za koje je smrt gnjusna, može biti jednako podjela po temperamentu koliko je i intelektualna podjela. Ustvari, sam Nigel se pita: "Može li biti da [Williamsu] lakše postaje dosadno nego meni?" Možda je to tako – ali Nagel nudi argument o vlastitim preferencijama kako bismo ga ipak mogli osporavati.

Pretpostavimo da bih, kad bih imao izbor da živim još tjedan dana ili da umrem za pet minuta, radije odabrao živjeti još tjedan dana. Taj moj tjedni izbor zauvijek bi me mogao držati na životu. No, to nije isto kao da kažem da bih volio živjeti zauvijek. Možda bih imao jasnu preferenciju da ne živim zauvijek. Ustvari, mogućnost vječnog života mogla bi me zgroziti – možda zato što svoju neizbježnu smrt vidim kao izvor hitnosti i smisla u životu. Ipak, možda još uvijek ne želim da mi ovo bude posljednjih pet minuta života.

Ova posljednja točka pokazuje da ne postoji sukob između stava da je smrt poželjnija od besmrtnosti i stava da je smrt – kako to tvrdi Nagel – "veliko prokletstvo". Drugim riječima, ne postoji sukob između ideje da je smrtnost preduvjet za to da život ima vrijednost i smisao i ideje da život bez obzira na njegovu vrijednost i smisao mora biti uništen smrću.

Iako nema sukoba između spomenutih ideja i stavova, može postojati emocionalni sukob o životu u svjetlu svake od tih ideja. Uostalom, ako život bez smrti nema vrijednost i smisao i ako život sa smrću ima vrijednost i smisao koje na koncu oduzima sama smrt, onda to ukazuje na jednu od najvećih tragedija ljudskog postojanja. A to je tragedija od koje nam nikakva tehnološka inovacija neće omogućiti da pobjegnemo.


Piše Adrian Moore za New Statesman America
Prevela: Ružica Ereš