Ultramaratonke: Žene koje pobijaju stereotipe

Udio žena u ultramaratonima bio je jako malen u počecima ovog sporta. Zapisi o takmičenjima datiraju od kraja 70-ih, a udio žena bio je ravan nuli. Trenutno postotak žena u ovom sportu je stabilan na 20%. Ne samo da učestvuju, nego i pobjeđuju. Zapravo, u 2019. godini održale su se dvije široko poznate i nekoliko manje poznatih utrka, u kojima su pobijedile ultramaratonke.

AUTOR: Alice Morrison/Ozzy
OBJAVLJENO: 24.11.19 u 17:56
http://bit.ly/37zUoVl
Prema ustaljenom stereotipu u većini sportova, žene ne bi trebale pobjeđivati u sportskim natjecanjima koja iziskuju iznimnu izdržljivost kada se takmiče protiv muškaraca. Usprkos svim tim stereotipima – one to čine.

Tri velike pobjede u posljednjih nekoliko mjeseci postavile su sportašice u centar pozornosti. U rujnu je amerikanka Sarah Thomas, nakon što je pobijedila bitku s rakom, postala prva osoba koja je četiri puta preplivala kanal La Manche bez zaustavljanja. Provela je 54 sata u vodi i prevalila 215 kilomeatra. U kolovozu je njemačka biciklistica Fiona Kolbinger pobijedila na transkontinentalnoj europskoj utrci dužine 4.023 kilometara, a trkačica Jasmin Paris pobijedila je na najzahtjevnijoj britanskoj utrci dugoj oko 431 kilometar.

Udio žena u ultramaratonima bio je jako malen u počecima ovog sporta. Zapisi o takmičenjima datiraju od kraja 70-ih, a udio žena bio je ravan nuli. Trenutno postotak žena u ovom sportu je stabilan na 20%. Ne samo da učestvuju, nego i pobjeđuju. Zapravo, u 2019. godini održale su se dvije široko poznate i nekoliko manje poznatih utrka, u kojima su pobijedile ultramaratonke.

Ovo je velika stvar za ženski sport, no ima i onih koji se ne slažu.

"Žena nikad neće dovršiti Barkleyev maraton", rekao je Lazarus Lake, koji je ovu utrku osnovao 1986. godine. Utrka je duga 160 kilometara, a cilj ju je završiti za 60 sati. Ovu utrku ne uspijeva završiti nitko godinama unatrag, jer je jednostavno previše teška.

Lake smatra da žena ne može završiti ovu utrku zbog prosječnih 10% razlike u vremenu završetka utrka između muškaraca i žena. Statistika zaista kaže da su muškarci u određenom postotku brži.

No, žene sve češće pobjeđuju. Utrke Badwater, The Spine, Moab 240, samo su neke od utrka u kojima su žene pobijedile. Zanimljivo, kada je Jasmin Paris u siječnju osvojila The Spine, rekord je srušila za više od 12 sati.

Fizički, muškarci imaju prednost. Brzina kojom tijelo može unositi kisik i koristiti ga kod muškaraca je veća, kao i srčani mišić, veća mišićna masa i bolji omjer indeksa tjelesne mase te obično jače kosti.

I žene imaju svoje prednosti. One su efikasnije od muškaraca kada je u pitanju pretvaranje glikogena u energiju. Glikogen je sekundarni izvor goriva koji se koristi kada u tijelu opadne razina glukoze, pa žene u osnovi mogu bolje pristupiti masnoćama i sagorijevati ih. Također, žene bolje pohranjuju masti, što je samo po sebi prednost jer to znači da se na njih mogu osoniti za vrijeme trčanja duljih utrka.

Ni psihološki, muškarci ne dominiraju nad ženama. Krenimo od bola: ako trčite na duge staze , vjerovatno ćete osjetiti bol. Unatoč popularnom mitu da žene imaju viši prag boli od muškaraca, studije zapravo pokazuju nešto drugo. One zapravo "brže osjećaju" bol. Ovo im daje veliku prednost na utrkama, jer to znači da mogu brže locirati bol i spriječiti eventualne povrede. Također, kada žene osjećaju bol, one mobiliziraju dijelove mozga koji obrađuje emocije kako bi se mogli nositi s naporom, dok muški mozak ima tendenciju da osvjesti bol i luči andrenalin – što je jako iscrpljujuće.

"Znanost zapravo ne podupire anegdotske teorije o tome da žene izdržljivijima i otpornijima čini činjenica da rađaju djecu", kaže psihologinja i maratonka Sian Williams, ali dodaje da postoje dokazi o tome da su žene uspješnije u čuvanju energije kroz utrke. Studija objavljena u Medicine and Science in Sports and Exercise sugerira da je eksplozivnost u ranoj fazi utrke kod muškaraca povezana sa kompetitivnim ponašanjem. Ipak, eksplozivnije trčanje u početnoj fazi troši puno energije koja je potrebna za drugu, završnu fazu utrke. "Možda psihologija ega i rizika igra jednako važnu ulogu kao i fiziologija u ovakvim utrkama", zaključuje Williams.

Ta psihologija rizika pojavljuje se i u načinu na koji se muškarci i žene nose s nedostatkom sna. Muškarci imaju fizičku prednost budući da im treba manje sna od žena u prosjeku nekih 20 minuta. No, muškarci i žene imaju dijametralno suprotne reakcije na nedostatak sna. Tendencija za pravljenjem rizika kod muškaraca raste, a kod žena ponašanje je racionalnije, s blažim rizicima.

Ono što je važno reći je da nedostatak žena kod sna izaziva u njima sebične porive, što je okidač za tipično muško ponašanje i veću natjecateljsku volju što jak podstrek u pobjeđivanju.

Elisabeth Barnes dvostruka je prvakinja maratona Des Sables, dugog 400 kilometara duž Sahare. Osvojila je i mnoge druge druge, uključujući i australski Big Red Run. Za nju je ključ ovih pitanja manje u biologiji, a više u stavu. Ovakve utrke zahtijevaju "izostavljanje ega, pažljivo planiranje svih aspekata utrke i duhovno prisustvo, iskorištavanje svih elemenata okruženja i rad s njim – a ne borbu protiv njega", kaže ona i naglašava da bi sve ovo ženama moglo biti lakše.

Iako muškarci imaju fizičku prednost, žensko ponašanje im može daleko više koristiti u dugim i teškim utrkama, piše Alice Morrison za Ozzy. To je korisno i za ultramaratonke koje svoje pobjede usmjeravaju na "ukupni pobjednički naslov". Čak bi i u kultnom Barkley maratonu, 2020. godina mogla biti sretna za neku od sportašica.


Prevela: Ružica Ereš