Priča iz Teherana: Koronavirus je zaustavio život u Iranu

Šetam ulicama Teherana, pomiješanih osjećaja. Bojim se što će mi donijeti budućnost, bojim se smrti svojih najbližih, čak i toga da sama budem u opasnosti. No, malo me tješi to da ovo predstavlja kolektivno i globalno zaustavljanje svega. Svi smo zajedno suočeni s ovom teškom mukom.

AUTOR: National Geographic
OBJAVLJENO: 21.03.20 u 16:46
https://bit.ly/3abpJ1j
Izlazim fotografirati krizu zbog koronavirusa u Teheranu. U Iranu smo navikli na krize i brzo se prilagođavamo novim realnostima. Stavljam lateks rukavice, masku preko usta i nosa, pakujem sterilizator u torbu za fotoaparat. Nova normala. Ulice koje bi inače bile pune ljudi i automobila prazne su. Pokušavam disati kroz masku. Guši me. Osjećam se kao da sam zakoračila u neku distopijsku budućnost.

Povlačim masku dolje. U zraku se osjeti slatki dašak proljeća. To znači da je pred nama iranska Nova godina. Tijekom tisućljeća, prije Islama i drugih religija, Iranci bi započinjali svoju godinu slaveći vječni ciklus poraza svjetlosti nad tamom. Prvog dana proljeća okupljaju se obitelji, prijatelji i bližnji kako bi poželjeli zdravu Novu godinu.

No, vlasti nam ove godine kažu da ostanemo kod kuće. Pogrešno su upravljali krizom i sada se, u najboljem slučaju, bore da je zaustave. Iran je jedno od najteže pogođenih mjesta. Ne znamo kako će to završiti i zabrinuti smo.

Jedan od mojih najdražih ujaka, visoki i nježni div, bori se protiv koronavirusa. Kod kuće. Bolnice su toliko pune da su ležajevi postavljeni i na parkirališta i stadione. "Ostani kod kuće, ne mrdaj, možda ćeš preživjeti", rekli su mu preopterećeni doktori. Dali su mu neke tablete. Nadamo se da će preživjeti.

Strah je svugdje. Strah od smrti, strah od budućnosti. Strah od užasne godine koja je pred nama.

Moja protekla godina već je bila užasna. Kao i sada s koronavirusom, život me natjerao da se zaustavim i pustim sve. To je učinio na načine koje nikad nisam mogla zamisliti.

Bila sam jedan od fotografa koji su uvijek na dužnosti negdje u svijetu tijekom 23 godine, slikajući tuđu patnju i pokušavajući stvoriti svijest. U mom kaosu bilo je i predvidivosti: uvijek sam trčala za rokovima, zaboravljajući sebe i one koji su mi bliski.

Život ti može udariti snažan šamar, a meni se to i te kako dogodilo.

Bila sam na večeri u Amsterdamu kad me suprug nazvao iz Irana i javio mi da je moj dragi 64-godišnji otac Behrooz upravo umro od srčanog udara. Nedugo nakon sprovoda, na potpuno nevezanom događaju, iranske tiskovne vlasti bez razloga su mi oduzele radnu dozvolu, zabranivši mi da fotografiram u Iranu.

Bila sam prisiljena napraviti pauzu. Dobro je to. Čekalo me još mnogo toga.

Dva mjeseca kasnije našu kućnu pomoćnicu udario je automobil ispred naše zgrade. Hitna pomoć nije došla i morali smo je zamotati u deku da bismo sklonili tijelo s ulice. Mom bratu je dijagnosticiran limfom i morao je na kemoterapiju.

Povukla sam se u naš stan. Sad to nazivamo "samoizolacijom", ali za mene je to tada bila obična stara depresija. Moje su kamere stajale i skupljale prašinu. Po prvi put od svoje 16. godine nisam fotografirala. Nisam htjela razgovarati, pokušala sam ne razmišljati.

Bol me prisilila da se suočim sa svojim problemima. Bila sam radoholičarka, uvijek sam osjećala krivicu kad mi je trebala ljubav ili vrijeme za sebe. To naglo zaustavljanje razbilo je moj stalni ciklus putovanja i zadataka. Vrijeme koje mi je dalo natjeralo me da uvidim lijepe, male detalje života. Od procvjetalih stabala do iskri u očima moga muža, usporavanje obnavlja vaša čula.

Ugled, slava i, ponajviše, monetarni rast – ciljevi koje sam dugo smatrala jasnim pojmovima – postali su apstraktni i nevažni. Ta snažna pauza učinila me slobodnijom i sretnijom nego ikad.

Moj otac je umro prije točno godinu dana. Naša obitelj planirala je veliku komemorativnu ceremoniju, pozvali smo goste, naručili hranu. Ali morali smo sve otkazati. To nas je rastužilo, ali što smo drugo mogli učiniti? Odlučili smo otići na groblje Behest-e Zahra. To je ogromno groblje na kojem obično bude gužve. Iranci vole posjetiti svoje najmilije, a to pogotovo rade u tjednima pred Novu godinu. Ali kad smo otišli, bilo je prazno. Nije bilo nikoga. Bilo je to poput horor filma.

I virus izaziva puno stresa. Moja sestra izašla je kupiti cvijeće za očev grob i vikali smo na nju jer nije imala rukavice. Koronavirus je toliko zarazan da morate biti oprezni i zabrinuti cijelo vrijeme. Pokušala sam razmišljati o svom ocu, ali bilo je toliko distrakcija.

Prije tri mjeseca dobila sam radnu dozvolu i mogu opet raditi ovdje. Šetam ulicama Teherana, pomiješanih osjećaja. Bojim se što će mi donijeti budućnost, bojim se smrti svojih najbližih, čak i toga da sama budem u opasnosti. No, malo me tješi to da ovo predstavlja kolektivno i globalno zaustavljanje svega. Svi smo zajedno suočeni s ovom teškom mukom, nitko nije sam kući, jer smo svi kući. Pritisak vodi u jedinstvo.

Neki dan mami je zazvonio telefon. Bila je to neka žena koja je nazvala pogrešan broj. Razgovarale su sat vremena i otkrile da su obje izgubile muževe tijekom prošle godine. Moji roditelji, Jila i Behrooz, bili su u braku 46 godina. Kad je prekinula poziv, moja majka se nasmijala: "Dobro se osjećam", rekla je. Zbog toga sam se i ja dobro osjećala.

Istovremeno, Iranci su umorni od sankcija, nezaposlenosti, prijetnji ratom. Neki ne doživljavaju koronavirus ozbiljno i nastavljaju se okupljati i putovati. Možda nas čeka katastrofa. Sretna Nova godina i sretno proljeće svima, svugdje. Da procvjetamo kao civilizacija.


Piše Newsha Tavakolian za National Geographic
Prevela: Ružica Ereš